Bojkotirajmo rasprodaju ludila

U onom ratnom ludilu, kada je cila Dalmacija bila odsječena od ostatka Hrvatske, mi ”otočani” međusobno smo se pomagali. Koliko smo mogli. A najviše kada su na snazi bila nekakva primirja koja su se u trajanju od pet do šest sati poštivala.

I onda fiju-briju trk jedni drugima u pomoć. Mi smo na Radio Splitu jedno takvo iskoristili i napunjenim kombijem najrazličitije pomoći zaletili se do naše ekipe u Radio Šibeniku.

Bilo je tu svega, od konzervi do magnetofonskih traka, od vreća brašna do najrazličitijih kablova, od lijekova do stalaka za mikrofone, od ploča do privatnih paketa, jednom riječju bilo je svega onoga što su nam rekli da im nedostaje.

Nas trojica pojavili smo se isprid zgrade jušto kad je sirena oglasila prestanak opće opasnosti. I dok su dva tehničara s kolegama iz bratskog radija iskrcavala to svašta-nešta, ja sam s magnetofonom išao do obližnjeg skloništa iz kojeg su izlazili Šibenčani koji su tu proveli noć koja je bila sve samo ne mirna.

Za oko mi je zapela jedna none koja se davno oprostila od svoje osamdesete i štapom je pridržavala svoje vidno onemoćalo tijelo. Kad sam je iša pridržat odbila je moju pomoć riječima:

”Ne triba, sinko, mogu ja još sama.”

None me osvojila na prvu.

Pitam je s uključenim mikrofonom onako ljudski:

”None, a šta vi osjećate prema ovima šta vas bombardiraju?”

A ona onako emotivno do boli kaže:

”Sine moj, ama baš ništa!”

Zbunila me ova mudrica i pitam je mrzi li ih, a ona rezolutno kaže:

”Ne, nimalo.”

Zbunjen je pitam:

”A, none, je li ih volite?”

”Još manje.”

”Šta onda osjećate prema njima?”

”Ništa, jer prema neljudima ne mogu imat nikakav ljudski osjećaj.”

Ode None svojim putem, a meni se niz obraz spustila prva ratna suza.

Drugi put sam zaplakao kad sam čuo zadnje Glavaševićevo javljanje pred pad Vukovara. Treća kad je pala prva bomba na Stradun. Četvrta kad sam vidio kako nekakav ruski književnik, pari mi se da se zva Limonov, s jevrejskog groblja kao glinene golubove snajperom gađao Sarajlije koji su trčali od kontejnera do kontejnera spašavajući živu glavu. A zadnju sam ispustio kad je pao mostarski most.

Do kraja tog odvratnog rata suze su mi otkazale poslušnost. Nekako sam sve više bio bliži mudrim riječima one none koja prema neljudima nije osjećala ništa.

I sad masu godina nakon tog ludila meni suze kao da su presušile. Ne cure ni kada bi trebale teći na sve ono neljudsko što se iz dana u dan redovito događa na ovom planetu.

I svejedno je li tog dana pobijeno 50 ili 100 palestinskih mališana i njihovih matera ili je nekakav sociopat kalašnjikovom pobio 10, 30 ili 70 svojih kolega u nekoj školi ili neki vjerski luđak digao sebe i još puno nevinog svita u nebo, ja nekako emotivno štrukan samo posramljen spustim glavu da ne gledam taj užas, ali suza mi na oči ne ide. Poneka sočna psovka izleti i to je sve.

I taman kad sam pomislio kako sam se i sam pretvorio u neemotivnog monstruma koji je sve svoje suze davno isplakao uhvatim sebe kako ih još imam u sebi i kako mi oči zasuze, ali ne više na brutalnu bestijalnu stvarnost, koja nas svakodnevno filuje strahotama, već na neku posve malu ljudsku gestu.

Upravo takav nekakav, ma koliko minoran dokaz da ljudskost nije zauvijek iščezla ulijeva mi nadu da smo još uvijek ljudi i da nismo postali bešćutni i imuni na ono što nam kao ljudima po genetici pripada.

I sad se sićan kako su mi se oči orosile kada sam vidio kako ”zakleti” neprijatelji BBB i torcidaši, kao jedan istovaruju humanitarnu pomoć u potresom sjebanoj Baniji.

Nedavno sam nakon što je požar apokaliptičnih razmjera poharao Los Angelesom zasuzio kada sam vidio jednog beskućnika kako pomaže, dojučerašnjem dobrostojećem, a sada mu beskućničkom kolegi, da među svemu izgorenim pronađe dio njegovih uspomena.

Neki dan mi je jedna suza radosnica sama izletila kad sam vidio usamljenog, jedva pomičnog didu koji se na nekoj ledini jedva drži na nogama, a u zagrljaj mu dotrči jedna studentica s flašom vode i poput unuke ga zagrli dok njene kolege mu uglas poručuju: ”Deda, mi te volimo!”

Nadalje, na nekom, ni sam više ne znam kojem, protestu nekakav nabildani crnokapuljaš krenuo je u obračun s nekom djevojkom, a onda je ispred njega stao klinac od šest godina i podigao transparent na kojem je dječjom rukom napisano: Kad porastem bit ću student. Junak je momentalno pobjegao nazad u svoj mrak i pustio ove da i dalje osvjetljavaju pravi put.

Kad sam vidio vidno mršavog mališana u Gazi da, iako sam gladan, dijeli lepinju na tri dijela i daje ih braći, pošteno su mi zasuzila oba oka.

I sve dok ovi mali, sićušni primjeri onog esencijalnog ljudskog i dalje budu budni u nama, nemamo pravo misliti da je sve izgubljeno i odustati od nas samih.

Pitanje je samo hoćemo li i dalje ponizno spuštati glavu pred bestijalnim interesima gospodara svita ili ćemo makar malim mikro gestama dokazati da smo još uvijek ljudi.

A oni se toga najviše boje, jer kad imaju posla s ljudima, a ne pokorenim bešćutnim potrošačkim robovima, oni bitku neće dobiti. Ne kaže za ludu ona stara: Ako svi učinimo samo malo, učinili smo jako puno. Probajte, ne košta ništa.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šutnja nije zlato
    •  Vratite nam kecelje!
    •  Balkanski špijun – drugi deo
    •  Ljubići su zakon jer se u politici nikada ništa ne mijenja
    •  Ringe, ringe raja
    •  Ili ćemo plivat u čistim vodama ili bauljati u mulju
    •  Novom Sadu s puno ljubavi
    •  Lov u mutnom
    •  Webe, webe ko te jebe
    •  Mrzim mržnju

> Svi tekstovi ovog autora