Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora

Bez vojne, gospodarske i političke podrške SAD-a i Evrope, samostalno, Ukrajina ne može nastaviti ratovati. Može donekle, ali otpor bi trajao veoma kratko – 15 dana, prošlogodišnje su procjene visokog predstavnika Evropske komisije za vanjsku politiku i sigurnost, ratobornog čelnika evropske diplomacije, tada na odlasku, Josepa Borella.

Naslijedila ga je još ratobornija diplomatkinja, geostrateški i geopolitički iznimno nenadarena Kaja Kallas. S američkim i britanskim ideolozima, neodgovorne glave umjesto diplomacije odabrale su vojno rješenje, pomoć u naoružavanju i vojne stručnjake na terenu, uz ekonomsko-gospodarske sankcije opsegom rijetko viđenim u dosadašnjoj historiji međudržavnih odnosa.

Nažalost, sasvim krivo, Zapad se odlučio za rat – još tamo negdje krajem 2013. kada su podržali državni vojni udar u Ukrajini jer im po volji nije bio politički smjer pobjednika tadašnjih ukrajinskih predsjedničkih izbora Viktora Janukoviča čiji su legitimitet i legalitet prethodno priznali.

Iste ratoborne glave izabrale su rat i kada su prema priznanjima ondašnje njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Francoisa Hollanda, unatoč usvojenoj rezoluciji 2202 Vijeća sigurnosti UN o provedbi sporazuma iz Minska, svjesno i namjerno, prijetvorno i u tišini, odbijali provoditi međunarodno obvezujuće ugovore (čiji su bili potpisnici), a sve kako bi Ukrajinu naoružavali i pripremali za rat s Ruskom Federacijom. Priznali su to javno.

Izabrali su rat i onda kada su u Istanbulu neposredno nakon početka konflikta, sukobljene strane, prema svjedočenju Naftalija Bennetta, u to vrijeme izraelskog premijera, i Davida Arakhamia, vodećeg ukrajinskog pregovarača, postigle dogovor, a tada još kolektivni zapad, sporazum nepromišljeno odbacio.

Bile su to mogućnosti za mir. Ipak, zapadna diplomacija odlučila se za rat uvjerena da ćemo protivnika slomiti. Međutim, Rusija je velika, ogromna zemlja. Rusija je nepregledno prostranstvo s neiscrpnim resursima, a zapadnjaci nisu ratnici.

Najobičnije smo siledžije. Silu provodimo isključivo iz nadmoćne pozicije kada je ishod izvjestan i neizbježno se okončava u našu korist. Takav pristup okupio je dobar dio svijeta protiv nas. Već dugo je tomu tako samo što se sad napokon pojavio netko dovoljno snažan i voljan da se siledžiji suprotstavi. Određena većina ostatka svijeta, obespravljenih, marginaliziranih, siromašnih, koloniziranih, ucijenjenih, nemoćnih i ovisnih, u dugu do grla, dočekali su takav razvoj događaja s oduševljenjem. Jer, prestanimo se više lagati, radi se o obračunu Zapada s Rusijom preko ukrajinskih leđa.

Iživljavanje nad slabijima siledžiji je korisno dok je suočen sa zanemarivim otporom, kada se suparnik nema čime suprotstaviti osim idealom. Mada i to nije malo. Sudbonosno krive geostrateške procjene vojnih, financijskih i političkih elita zapada zahtijevaju autorefleksiju. Odavno je vrijeme za to, dobrano se već kasni. Netko se zaigrao i debelo preračunao.

Prije nego što smo se upustili u vojno-ekonomsko-financijski obračun s Rusima valjalo je usporediti namjere s odnosima snaga na terenu. Drugim riječima, jesu li ti stratezi postavili pitanja s već unaprijed znanim odgovorima?

Recimo – zar nije bilo očito kada je Rusija sa svoje strane odlučila pokrenuti ukrajinsku operaciju da raspolaže svim kapacitetima da namjeravano i ostvari? Ili su naši stratezi procijenili da blefira, a time i da riskira vlastiti opstanak?

Nije valjda netko pomislio da će joj ostali suvereni centri moći okrenuti leđa i da je na ovaj ili onaj način neće podržati? Prije svega iz straha po vlastitu suverenost.

Rukovođeni izrazito negativnim iskustvima sa Zapadom od ranije i zbog opreza da će se taj isti Zapad nakon Rusije okomiti na njih, nije li se moglo anticipirati kako će suvereni centri odlučivanja odbiti pridružiti se antiruskim sankcijama? Uostalom, s obzirom na položaj, nisu li energenti i žitarice iznimno potentna ruska mogućnost u odnosima s drugim državama, a pogotovo onima u razvoju?

Nije li Rusija s maltene neiscrpnim izvorima resursa itekako poželjan svat, svakome, a pogotovo rastućim ekonomijama? Zar se nije mogao predvidjeti zaokret Rusije prema istoku, jer šta joj drugo preostaje, a što euroatlantski prostor, s obzirom na geostrateška preslagivanja proteklih 20ak godina, geostrateški i geopolitički, ali i u svakom drugom pogledu unazađuje? Pa nije se valjda mislilo da će jedna Kina ili Indija prestati kupovati naftu i plin od Rusije? Ili da bliskoistočne kraljevine neće prepoznati da im poraz Rusije ne ide u prilog?

Sve je to bila jedna najobičnija kocka Zapada ne mareći za živote ljudi – pokušajmo realpolitikom pa šta bude. A realpolitika je suštinski nehumana i neljudska metoda prekrajanja međudržavnih odnosa zato što kroz geostrateško i geopolitičko nadmetanje svjetski prostor uzima kao apsolutnu, a čovjeka kao relativnu, potrošnu vrijednost. Ideja je to lišena empatije i solidarnosti. Kao metodu razumijevanja odnosa među narodima i društvima valja je odbaciti i napustiti. Rukovodi se principom jačeg.

Uostalom, vidimo i da je Trump od prije neki dan obznanio cijenu američke solidarnosti i empatije: 500 milijardi dolara. Vjerovatno će sada i svi ostali htjeti da njihova solidarnost i empatija ne ostanu nenaplaćene.

Naše licemjerstvo postalo je neodrživo. Više ne može opstajati silom, propada jer i kolektivni Zapad kao centar moći posustaje, sve ubrzanijim tempom gubi utjecaj i doseg. Rat polako ali ustrajno komada, melje i uništava ne samo ukrajinsku plodnu zemlju, šume, ljude i državu, već nam pred očima nestaje i ideja kolektivnog Zapada što nedvojbeno svjedoči koliko smo sebe dali i uložili u ovaj promašeni i nesretni rat. Egzistencijalno smo se izložili. I izgubili. Istovremeno, većina ne-zapadnog svijeta se konsolidira, okuplja, homogenizira i ujedinjuje, i jedva čeka našu propast. Urušavanje se odvija s nesagledivim posljedicama.

Zar smo mislili da nas licemjerje neće stajati glave? Oružani udar može kada nama, vlasnicima rata ide u prilog (Jugoslavija, Irak, Sirija, Libija…), a kada ne, onda ne može – kao što je bio slučaj s Krimom; ili ishodi izbora u pojedinim državama – ako ne podražavaju našu aktualnu političku agendu nepoželjni su i neprihvatljivi unatoč tome što su posljedica demokratske volje građana – primjerice Rumunjska, Gruzija, Slovačka…

Prema tome, Zapad, mi, imamo se pitati, to je sada naš imperativ – zašto nam većina svijeta više ne vjeruje, šta smo to radili po svijetu; po Africi, po Južnoj i Latinskoj Americi, po Bliskom istoku i Euroaziji, čak i po Evropi?

Kako to da globalni jug otvoreno navija za Rusiju, svrstao se na rusku stranu i nada se da ću Rusija biti pobjednik? Budućnost Zapada bit će onoliko manje bolna koliko bude iskren odgovor, a svrsishodne buduće politike bit će samo one koje budu imale uporište u razini iskrenosti naše autorefleksije i odgovora na pitanje o izgubljenom povjerenju.

Zapanjujući je nedostatak intuitivnog zrenja i anticipacije geostrateških i geopolitičkih mogućih ishoda i pravaca naših političkih elita, anglosaksonskih i evropskih jednako, spram ključnih svjetskih igrača i njihovih poteza. Čitajući danas neke svoje tekstove napisane na Autografu (Ja sam da se širi kulturni, a ne vojni prostor, Zakon džungle u režiji ljudi gazi preko mrtvih, Evropa – ili mirotvorstvo ili nas neće biti) početkom i u prvoj godini rata, a kasnije ih je bilo još, ne može čovjek da se ne zapita kako to da smo mi laici, znatiželjni i površni promatrači svjetskih političkih zbivanja ispravno razumjeli okolnosti i moguće rasplete ukrajinskog rata, a aktivni politički sudionici tih istih događanja sve su krivo procijenili s posljedicama koje očigledno znače euroatlantsku propast, a vidljive su bile već na početku sukoba? Zaista je nevjerovatno u rukama kakvih idiota je budućnost, naša i naše djece.

Plan da ideja Zapada bude ideja svijeta je propala. Onako kako je bila zamišljena i bolje da je nema. Namjera da pokorimo svijet, da ga uniformiramo prema vlastitim egocentričnim i sebičnim interesima, da od svijeta tražimo i očekujemo ekonomsku, financijsku, geopolitičku, kulturološku ali i svaku drugu poslušnost naprosto je ogoljena i nije ju više moguće zapakirati u apologijske narative. Zapad, Amerika, Evropa je izgubila. Samo imperija to ne može otvoreno reći jer će time još dramatičnije ubrzati vlastiti nestanak.

Komandant Zapada, Amerika, odlučila se za pregovore tek kada je izgubila. Očajna procjena. Suzbija redove kako i nju samu ne bi zahvatila promjena raspada. Kaubojštinom kojom se širila sada se nastoji spasiti. Neizvjesno je. Po tome kako nastupa, očigledno je Trump revolver Zapada isukan iz futrole. Amerika, a to čini od početka rata, Evropu nastoji učiniti geostrateški irelevantnom, što donekle uspijeva. Međutim, euroatlantsko je dotrajalo. Euroazijsko je već u zamahu i preuzelo je primat. Tu je odgovor i za nas Evropu šta nam je činiti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje

> Svi tekstovi ovog autora