Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (1)

(Opaska uredništva: U rubrici Feljton donosimo završnu riječ tužitelja Ante Nobila i njegove šefice, Ivanke Pinter Gajer, 9. svibnja 1986., na suđenju ustaškom dužnosniku Andriji Artukoviću u travnju i svibnju 1986. Pinter Gajer je izrekla i napisala uvod koji je imao političkih ocjena i kraj, a Nobilo je napisao i pročitao sredinu koja je bila analiza samog postupka protiv Artukovića).

Druže predsjedniče, drugarice i drugovi suci!

Dug je put bio od izvršenja zločina do utvrđivanja krivične odgovornosti optuženog Andrije Artukovića pred ovim sudom.

Počinjeni zločini međutim su tako teški, da niti dugi period nije mogao niti umanjiti niti objektivno dovesti u pitanje utvrđivanje krivične odgovornosti optuženog Andrije Artukovića za počinjena zlodjela.

Posljedice izvršenja zločina su tako teške da se nisu mogle i nisu smjele zaboraviti.

Iako se optuženom Andriji Artukoviću u skladu s aktom o izručenju Federalnog suda SAD-a u Los Angelesu, kao i u skladu s čl. 539. Zakona o krivičnom postupku u SFRJ inkriminira izvršenje krivičnog djela opasna i označena u četiri točke optužnice, u postupku provedenom pred ovim sudom, koji je utvrđivao sve relevantne činjenice za ocjenu postojanja djela zločina kao i krivične odgovornosti optuženog, omogućilo je da se još jednom pred ovim sudom, to jest pred vama drugovi suci vrati srećom samo u ovu sudsku dvoranu i samo kroz usta svjedoka i kroz pisane dokumente koji su poslužili kao dokaz, jedno vrijeme u kojem je optuženi aktivno sudjelovao i prouzrokovao stravične posljedice, a koje je po svojem izopačenom pristupu čovječnosti i bezumnosti, te izazivanju patnje i straha, bilo takvo da nema primjera u ljudskoj povijesti jugoslavenskih naroda, a posebno hrvatskog naroda u čije se tobože ime postupalo.

Da je optužba Andriji Artukoviću mogla staviti na teret sve one ratne zločine sadržane u optužnici iz 1951. godine, a dijelom i iz dopunskih optužnica iz 1984. godine, tada ni glavna rasprava pred ovim sudom ne bi trajala samo 17 dana, a postupak koji je prethodio zakazivanju ove glavne rasprave od izručenja optuženog jugoslavenskim sudskim organima do zakazivanja glavne rasprave svega 60 dana, jer tada bi pred ovim sudom trebali kao svjedoci da prodefiliraju još stotine i stotine ljudi, koji bi potvrdili da je optuženi Andrija Artuković uz navedene zločine u ovoj optužnici, kao ministar unutrašnjih poslova, kao ministar pravde i bogoštovlja i kao pra-bilježnik vlade NDH prouzrokovao i sve one zločine, zbog kojih se zbog ograničenja u aktu o izručenju istome danas ne sudi, a koji su izvršeni u zatvorima, u brojnim sabirnim i koncentracionim logorima, gradovima, selima i drugim stratištima kao što su Zagreb, Sarajevo, Sisak, Osijek, Karlovac, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno kraj Gospića, Kerestinec, Danica kraj Koprivnice, Slano na Pagu, u Jastrebarskom u Blagoju na Kordunu, u Grabovcu kod Petrinje, u Gudovcu kod Bjelovara, u Veljunu kod Slunja, u Prisoju kod Sinja, u Suvaji, u Osredcima, u Gračacu, u Duvnu u Štikadi, Ličkom Petrovcu, Donjem Lapcu, na području Like, kod Opuzena, u Glini, u Sanskom Mostu, Glamoču, u Krušici kod Travnika u Sremskoj Mitrovici, u Đakovu, u Capragu, u Loborgradu u Hrvatskom zagorju, kod Cazina, Bihaća, Velike Kladuše, Korduna i drugdje, gdje je pobijeno na stotine i stotine tisuća ljudi, da je naređivao, sprovodio i organizirao razne oblike genocida nad Srbima, Židovima, Romima te masovno ubijao Hrvate i osobe drugih nacionalnosti.

Da je optuženi Andrija Artuković utvrđen ratnim zločincem još 1946. godine po Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, proizlazi iz odluke Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Države Hrvatske iz 1946. godine u kojoj se za Andriju Artukovića navodi da je proglašen zločincem jer je u organizaciji oružane borbe protiv saveznika i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i u svojstvu ustaškog ministra unutrašnjih poslova, ministra pravosuđa i bogoštovlja i državnog pra-bilježnika, a naročito kao član ”Hrvatskog državnog vodstva”, bio začetnik, podstrekač, organizator i naredbodavac zločinačkog policijskog poretka, koji je sprovodio masovna ubistva, hapšenja, mučenja, prisilna iseljavanja, odvođenja u koncentracione logore, internacije, na prisilan rad te pljačku imovine stanovništva jednog dijela Jugoslavije. Ovoj odluci priložen je spisak od više hiljada žrtava, koje su bile ubijene po naređenju Andrije Artukovića i kao posljedice režima koji je inaugurirao sistematski teror, pljačku i masovna ubijanja.

U vrijeme donošenja ove odluke optuženi Andrija Artuković bio je u bjekstvu.

Ni 1951. godine kad se protiv Andrije Artukovića podiže optužnica u kojoj se inkriminira izvršenje krivičnog djela podstrekavanja na stotine krivičnih djela ubojstva iz čl. 135. st. 2. KZ-a, a kasnije krivičnog djela ratnog zločina, po zatvorima, stratištima, sabirnim i koncentracionim logorima, optuženi ostaje nedostižan sudskim organima u SFRJ.

Nadležni jugoslavenski organi, saznavši da se Andrija Artuković nalazi na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, pokrenuli su 1951. godine postupak za njegovu ekstradiciju na osnovu već spomenute optužnice.

Postupak izručenja optuženog Andrije Artukovića trajao je sve do 1959. godine, kada je odbijen zahtjev jugoslavenskih organa za izručenje Andrije Artukovića.

Jugoslavenski organi u 1984. godini ponovno pokreću pred sudskim organima Sjedinjenih Američkih Država postupak izručenja Andrije Artukovića kojem prethodi usklađenje podignute optužnice iz 1951. godine sa sada važećim Krivičnim zakonodavstvom, te se okrivljenom Andriji Artukoviću u odnosu na isto činjenično utvrđenje inkriminira izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. Krivičnog zakona SFRJ.

U tijeku postupka izručenja pred nadležnim sudskim organima u SFRJ prikupljaju se daljnji dokazi, pa se na osnovu tako prikupljenih dokaza podižu dopunske optužnice u ožujku 1985. godine, Optužni akt protiv Andrije Artukovića sadrži 17 inkriminacija, a inkriminira mu se izvršenje krivičnih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. Krivičnog zakona i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. Krivičnog zakona SFRJ.

Ovako dopunjena optužnica bila je osnova za raspravu pred Federalnim okružnim sudom u Los Angelesu koji je trebao odlučiti jesu li dokazi ponuđeni u optužnici podesni i dostatni da se Andrija Artuković izruči SFRJ radi vođenja krivičnog postupka.

U ovom postupku sud u Los Angelesu ocijenio je i donio odluku da su dokazi dostatni i da po zakonu i sporazumima između SAD-a i SFRJ opravdavaju njegovo izručenje za zločinstva – djela ubojstava koja je počinio na području sudske vlasti Jugoslavije.

U aktu o izručenju između SAD-a i SFRJ, odnosno u aktu o uzajamnoj predaji zločinaca, Andrija Artuković predan je sudskim organima u SFRJ, jer da je počinio djela ubojstava:

• -dr. Ješe Vidića
•  
• -od četiri do pet stotina osoba ubijenih strojnicama nakon što su kamionima bili prebačeni s Krešimirovog trga prema Kerestincu krajem 1941. godine
•  
• -velikog broja civilnog stanovništva iz nekoliko sela u blizini Vrginmosta, ubijenih u pokrajnjoj dolini strojnicama početkom 1942. godine
•  
• -nekoliko stotina osoba uhvaćenih u predjelu Žumberka koji su bili ubijeni vatrom iz strojnica ili su bili zgnječeni tenkovima u pokretu, u blizini dvorca pokraj Samobora početkom 1943. godine.

Izručenjem Andrije Artukovića jugoslavenskim sudskim organima stvorena je objektivna mogućnost, a ujedno i obaveza u smislu propisa ZKP-a, da se okrivljeni prije podizanja optužnice ispita, pa je stoga i Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu u smislu čl. 160. st. 1. ZKP-a predložilo istražnom sucu Okružnog suda u Zagrebu da odobri podizanje neposredne optužnice.

Nakon što je okrivljeni ispitan i istražni sudac odobrio podizanje neposredne optužnice, podignuta je optužnica u kojoj se optuženom Andriji Artukoviću inkriminira da je zajedno s ratnim zločincem Antom Pavelićem pod okriljem i u službi njemačkih i talijanskih nacističko-fašističkih okupatora, osnovao i organizirao na području dijela Jugoslavije ustašku terorističku tvorevinu nazvanu ”Nezavisna Država Hrvatska”, te u vremenu od 10. travnja 1941. godine pa sve do sloma okupacije u svibnju 1945. godine kao ministar unutrašnjih poslova i ministar pravosuđa i bogoštovlja vlade ”NDH” iz zločinačkih pobuda, vjerske i rasne mržnje, rukovođen fašističko-ustaškom ideologijom, organizirao, naređivao i provodio masovne progone, nanošenje velikih patnji, mučenja i fizičko uništavanje civilnog stanovništva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema, među kojima i žena i djece, pripremajući, donoseći i sprovodeći zločinačke odluke i akte ove ustaške tvorevine, vršio genocid nad Srbima, Židovima, Romima i masovna ubojstva Hrvata i osoba drugih nacionalnosti, i na taj način prouzrokovao da je pobijeno na stotine tisuća ljudi, zatim naređivao, sprovodio i organizirao druge oblike genocida kao što su prisilno pokatoličavanje srpskog stanovništva i njihovo masovno protjerivanje, rušenje i paljenje čitavih naselja, organizirao sistematsko pljačkanje imovine pobijenih, zatvorenih i protjeranih osoba, te protivno načelima međunarodnog ratnog prava naređivao ubijanje zarobljenih pripadnika Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, pa da je tako:

1. a) točno neutvrđenog dana početkom 1942. godine u blizini Vrginmosta u prisutnosti Ante Pavelića, saznavši da je u borbi s partizanima likvidirana ustaška jedinica, radi odmazde naredio da se pohvata i ubije sve civilno stanovništvo okolnih sela, pa su tako u obližnju dolinu dovedeni svi stanovnici tih sela, među kojima najviše žena i djece i tu pobijeni mitraljeskim rafalima

b) neutvrđenog dana krajem 1941. godine u Zagrebu, na Krešimirovu trgu, nakon što je tu dovedeno oko 700 nevinih građana, među kojima mnogo žena i djece, naredio komandiru pratnje Ladislavu Lahovskom da ih kamionom prebaci u sabirni logor u Kerestincu, a potom i sam pratio kolonu vozila do Kerestinca i tu, u namjeri da se dio građana ubije, izdao naređenje da osobe koje su se nalazile u zadnjem dijelu kolone vozila, odmah ubiju, obzirom na to da sabirni logor u Kerestincu ne može sve prihvatiti, nakon čega je oko 450 osoba, među kojima žene i djeca, iskrcano iz kamiona i na livadi ubijeno mitraljeskim rafalima

c) neutvrđenog dana u svibnju 1941. godine, u namjeri da liši života dr. Ješu Vidića, bivšeg narodnog poslanika i advokata, i da oduzme njegovu imovinu, naredio Ferdi Knezu, tadašnjem šefu policije u Sremskoj Mitrovici, da Ješu Vidića otpremi u logor, a tu naredbu je ovaj izvršio, tako je Ješo Vidić interniran u koncentracioni logor ”Danica” kod Koprivnice, molbu njegove supruge Olge Vidić da dozvoli njezinom suprugu da se iseli u Srbiju, a za uzvrat da će mu biti poklonjeno pola njegova zemljišta u veličini od 150 jutara, odbio je riječima: ”Ja ću ga ubiti i uzeti ne 150 jutara, već svih 300 jutara zemlje”, a nakon toga je u smislu već datog naređenja Ješo Vidić ubijen, a njegova zemlja predana u vlasništvo ustaši Stjepanu Vineku

2. neutvrđenog dana početkom 1943. godine, nalazeći se u pratnji Ante Pavelića u blizini dvorca kod Samobora, u namjeri da se na svirep način ubiju zarobljeni partizani, izdao nalog da se više stotina partizana zarobljenih na području Žumberka pobije, a što je učinjeno na način da su zarobljenici stjerani na jednu livadu i tu pobijeni mitraljeskim rafalima i pregaženi tenkovima.

(Nastavlja se)

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora