autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Treba nam izlazak iz logike straha za samoodržanje

AUTOR: Aleksandar Miljković / 11.04.2025.

Aleksandar Miljković

Šezdesetosmaška parola ”Budimo realni, tražimo nemoguće!” mogla bi se primijeniti i kao moto za ekumensko djelovanje. Postoje jasni i neporecivi uzroci toga, a sada ću navesti samo neke od njih:

a) Kada su u pitanju glavni razlozi koji sprječavaju afirmaciju sveopćeg crkvenog jedinstva, vidimo da se stvari nisu puno promijenile u posljednjih stotinjak godina. Protestanti i pravoslavni ne uvažavaju papinski autoritet (za razliku od katolika, kojima je to suštinska identitetska odrednica); katolici i pravoslavni iznimno drže do apostolske tradicije, a pogotovo one vezane za Kristovu majku Mariju, dok je protestantima to uglavnom manje bitno… jer njima je Sveta knjiga jedini nepogrješivi arbitar svih teoloških istina.

Zapadni kršćani (katolici i protestanti) najčešće koriste filioque (Vjerujemo i u Duha Svetoga… koji izlazi od Oca i Sina) kad izgovaraju zajednički Credo, dok je pravoslavnima to strogo zabranjeno u njihovom ispovijedanju vjere – i to se tako vrti u krug…

Međutim postoji i nešto više od ovih ”specifičnih” neslaganja. Tijekom stoljeća se stvorio bitno različit duhovni ”ambijent” unutar svih triju glavnih kršćanskih grupacija.

Nešto od toga je i vezano za gore spomenute nepomirljivosti, ali puno toga nije samo posljedica poslušnosti vrhovnom autoritetu (tko god ili što god da to je) nego jednostavno odraz povijesno-zemljopisnih kontingencija.

”Nepromjenljivost” pravoslavne liturgije, socijalni nauk kod katolika, ”znanstveni” pristup biblijskim studijima ili javni istup pri svjedočenju vjere; samo su neki od primjera ovoga u kršćanskoj praksi.

b) Bazična neslaganja oko (neki bi rekli) perifernih doktrina, u srednjem se vijeku pretvaraju u vrlo dramatične rascijepe u tijelu Crkve. Geopolitika tadašnjeg svijeta (kao i sadašnjeg), imala je svoju bespoštednu logiku koja se loše odražavala na eklezijsko jedinstvo.

A protok vremena je nadodavao brojne kulturno-civilizacijske sedimente, s kojima smo se do danas možda pretjerano familijarizirali… tako da imamo poteškoće odvojiti ih od ”iskonske” vjere (jer možda uopće ne postoji kontekstualno neutralan oblik crkvenog bivstvovanja).

Kada sedimenti povijesti ”kalcificiraju” ili otvrdnu – postaje vrlo teško naći zajednički jezik ili ”najmanji mogući referent” koji bi omogućio dijalog među onima koji su nekad davno bili Jedno. Tim putem smo došli do trenutka skoro potpune neprepoznatljivosti.

c) Ako američkog protestanta i njegovog zemljaka pravoslavca dijele isključivo dogmatsko/duhovne pojedinosti (unutar iste vjere); pobožnog Francuza i pobožnog Rusa (osim ovoga) razdvaja i cijeli niz političkih pretpostavki i civilizacijskih uzoraka razmišljanja (mada od 19. stoljeća ne smijemo precjenjivati ni ove aspekte, zbog međusobnih utjecaja).

Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, ova dva duhovno-kulturna svijeta intelektualno su se počela susretati u salonu Jacquesa Maritaina, ali skori rat je spriječio trajniji i plodonosniji kontakt. Uz dva, gore navedena. oblika komunikacije, nažalost postoji i onaj treći… koji se nevoljko odvija na trusnoj etno-teritorijalnoj platformi Balkana.

Ovdje katolici i pravoslavci (koji su donedavno dijelili ”sekularni prostor” u Jugoslaviji), vode religijsko-civilizacijski sukob oko različitih interpretacija prošlosti i nekih spretnijih budućih geopolitičkih pozicioniranja. Ulje na ovoj konkretnoj vatri dodaje i prisutnost islamskog ”elementa”. Nedovršenost i nedorečenost daytonske BiH nas podsjeća da ovdje nikada nismo daleko od ”belaja”.

Svjetovna logika nalaže da se najurgentnije upravo treba baviti ovim posljednjim, geopolitičkim ili vojno-strateškim problemima, da bi izbjegli ponavljanje civilizacijske katastrofe koja se odvijala tu devedesetih: svejedno, mislim da je to pogrešno. Svijet (ako ga vidimo kao jedan masivni sustav s bezbroj varijabli i velikim brojem nepoznanica) neće voditi računa o interesima ”malih” u nekoj distopijskoj budućnosti.

Hrvatska više nije, u vremenu interneta i razmjene stanovništva, Antemurale Christianitatis kao što je to bila u vrijeme Nikole Šubića. O Kosovskom boju i njegovu značaju danas govorio sam prošli put, a nedavni prosvjedi u Srbiji su jasno potvrdili da svako tumačenje mita ima ”rok trajanja”.

Sama ekumenska aktivnost je ono što isusovac Stanko Perica zove ”izlazak iz logike straha za samoodržanje”, a to znači da zahtijeva hrabrost, odlučnost, a pomalo i (božanstvenu) ludost. Međutim upravo ona je jedina ta koja ulazi u samu srž etničkog problema na Balkanu… ali kao da se nitko ne usuđuje javno to izreći!

U 19. stoljeću, Božjom providnošću, Hrvati i Srbi počinju koristiti isti jezik, a u 20. stoljeću su se (istim putem) našli u istoj državi. I upravo ove činjenice upućuju da se kulturno-civilizacijski šavovi najlakše rašivaju i spajaju ovdje – a na nama je da nađemo tu tananu teološku Arijadninu nit.

Tajnu vezu za sve nas…

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: