Ne može im niko ništa jači su od sudbine

I dok su se one bezveznjakuše iz ulice igrale s glupim pupama, mi muškići smo se bavili ozbiljnijom problematikom. Naravno jer kako su te lutke one do besvijesti savijale samo da čuju ono: ma-ma, nama je to bilo dosadno i gledat, a kamoli slušat.

Da je postojao neki lutak junak u Dinamovom dresu koji bi izgovara šta ja znam, recimo: Hajduk živi vječno ili da je piva: ježa će gucati ko Hajduka dirne se! E to bi bila skroz druga stvar. Ali kako lutkarska industrija u to naše vrime nije vodila računa o našim sklonostima onda smo sami izučavali junačku povijest.

Jer povijest je najveća učiteljica. To svi znamo. Ali idemo mi redom. Kako mali narodi vole velike junake onda smo mi klinci tragali za našima. Mi smo netremice satima listali crtane romane naših junaka pionira bombaša koji su Hiću i Musija dovodili do ludila sa svojim nenadjebljivim vještinama.

Hićo je radi ove dvojice toliko obolija na živce da se samoubio. Naravno jer koji to normalni vojskovođa može ostat svoj kad ima posla s takvim specijalcima.

Siguran sam da se svi i danas sjećamo onog spasonosnog uzvika iz urbane legende: Mirko, pazi metak! A drug mu se Slavko brzinom munje sagne i kaže: Hvala, Slavko. Iako ga je metak malo okrznija on jedva izusti: Mater ti švapsku! i za inat baci jednu ručnu direkt u švapski bunker. Ako ovo nije vrijedno divljenja onda ne znam šta je.

Doduše bija je u onom filmu ”Kozara” jedan stari partizan, kojeg je glumija Bata Životinja, šta je dlanom svoje desnice zaustavio prodiranje švapskog bajuneta i tako sačuva glave svih naših naroda i narodnosti koji su se pred višestruko brojnijim dušmanima sakrili u zemunicu. A tu nadljudsku krvavu bol je tribalo izdržat. I izdrža je, šta ćeš, moralo se, jerbo goloruki narod u to vrime nije ima oružja već samo dlanove.

Dakako da niko nije bija pizda pa iša to provjeravat. Pa neće valjda naša Partija s Titom na čelu poć napumpavat stvari ili, ne daj bože, to jest druže Marxe, poć lagat.

I ta tendenca našeg opjevanog autentičnog herojstva se nastavila ekranizirat i nakon ovoga, toplo se nadam, zadnjeg rata. Dovoljno se samo sitit našeg generala Ante koji je po najjebenijim Scilama i Haribdama prepliva skoro cili Jadran ne bi li se dokopa slobodne Italije i tako uteka od jarma komunizma. Čin je dopliva malo je ocidija majicu i mudante i hrabro zakoračio u slobodu.

Bilo je, nije da nije, i nekih naših unutarnjih neprijatelja koji su, radi toga šta ih jebe insomnija, onako budni stalno nešta sumnjali u najdomoljubnije namjere našeg imotskog redatelja svih redatelja.

Ti pospanci šta slobodu nikad nisu dosanjali su se drznuli i našem Antunu pribotunali da je bija toliko zaslijepljen njegovim likom i djelom da je iša prepumpavat povijesne činjenice. Ni to in nije bilo malo nego su u svojim kolumnama posprdno dodali kako se naš Antiša ne bi toliko ispizdija u bižanju samo da je ponija pasoš koji je u to vrime ima skoro svako ko ga je zatražija.

Možda pretjerujem, ali sam nekako najbliže uvjerenju kako će nas taj naš unutarnji neprijatelji kad-tad doć glave. Njima je očigledno sve šta je hrvatsko strano. Dobro valja bit pošten i reć kako je možda i bilo malkice pretjerivanja u našem filmskom ili stripovskom osvrtu na našu junačku povijest, ali ko to ne radi.

Evo, naprimjer, Rambo. Jeba te Irud pa njega ganja pet divizija, tri flote i osamnaest eskadrila, tri podmornice i šest nuklearnih glava i on njih sve prejebe. Malo se sagne à la Mirko, malo nožem à la Kozara, razjebe sve rafale, usput marenda tri-četiri bojeve glave à la Ante, a za desert slisti petnaest F-16 Falcona. Alooo, Hollywoode, jesmo li se to malo zanili!?

Aj dobro, priskočimo Ramba, ali zar nije raritet da u skoro svakom akcijskom američkom filmu bude takvih pičvajza. Matrica je skoro ista. Ovi, obavezno ružni bad gay, ovog drugog lipog opizdi nakovnjem po glavuši, a onda se good lik digne, malo strese glavom i ružnoga opizdi po rebrima s recimo kranom dizalice ili kašikom od bagera. I niko mrtav niko ranjen, samo malo ugruvan, ako i to. To on stoički podnosi jer za uvjerenja valja to sve junački istrpit.

Ali da se ne zajebavamo sve ove prethodno nabrojane junačine su male majušne bebe naspram silnih političara s ovih političko trusnih područja.

I dok se u Europi u pravilu svaki političar sam smijeni kad nešto zajebe, na ovim prostorima ta kukavička predaja moći ne igra. Ti našeg političara možeš žešće nego Ameri Dresden tuć baražnom vatrom nepobitnih dokaza, a on ni makac.

Možeš mu dokazat da je lopina koja je opljačkala neku firmu do temelja ili da, iako sam radi, posjeduje deset kuća, dvi vikendice, jahtu, pola Like, pet-šest auta i da u svojoj familiji nema ni jednog šta nije zaposlen u državnoj firmi, a pri tom je sve to postigao s kupljenom diplomom, a on ni makac.

Ma ni da se otrese, već postojano kano klisurina i dalje ostaje na funkciji i usput zapiva: Ne može nam niko ništa jači smo od sudbine. Ni hidrogenskom ga ne mo’š skinit.

I ta matrica na cilon Balkanu i dalje igra kod birača. Šta istočnije to luđe. A to i takvo bespoštedno herojstvo gdje se gazi i ne štedi svaka klica razuma je na jedan sumanuti način ipak vrijedno respekta.

Stoga valja priznat da su ovi heroji našeg jada i bijede najjači. Sorry Mirko, sorry Rambo, sorry Cosa Nostra, ali tako je.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  S mlohavima valja oprezno
    •  Pendrek muda
    •  Dođi doma, neću ti ništa
    •  Bojkotirajmo rasprodaju ludila
    •  Šutnja nije zlato
    •  Vratite nam kecelje!
    •  Balkanski špijun – drugi deo
    •  Ljubići su zakon jer se u politici nikada ništa ne mijenja
    •  Ringe, ringe raja
    •  Ili ćemo plivat u čistim vodama ili bauljati u mulju

> Svi tekstovi ovog autora