Papa Franjo: Pontifikat služenja, blizine i milosrđa

U ponedjeljak 21. travnja je umro papa Franjo. Vijest o njegovoj smrti objavio je kardinal kamarlengo, mons. Farrell: “Draga braćo i sestre, dubokom tugom moram objaviti smrt našeg velikog Svetog Oca Franje. Jutros u 7:35, biskup Rima, Franjo, vratio se u Očev dom. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi.”

Vidjeli smo Papu jučer na Trgu Svetoga Petra kod blagoslova Urbi et Orbi i nije imao opušteno lice. Po svemu sudeći nije poslušao stroge upute liječnika klinike Gemelli gdje se liječio od obostrane upale pluća, da mora obavezno mirovati najmanje dva mjeseca po izlasku iz bolnice. Nažalost, Papa Franjo se nije držao tih uputa.

Iako neće biti obdukcije papina tijela, ljekari iz bolnice Agostino Gemelli koji su pratili papino zdravlje u “kućnoj njezi” (u amartmanu u Domu svete Marte u Vatikanu) su jučer kasno popodne kazali da je “Papa mirno preminuo”, da je smrt nastupila uslijed problema s mozgom – vjerovatno moždanog udara, iako nije jasno da li je bio hemoragične prirode ili ne, odnosno, kako su naveli, da nema, barem naizgled, povezanosti s respiratornim problemima koji su u februaru doveli do njegovog hospitaliziranja u Gemelliju. Ovo saznajemo u talijanskoj La Repubblica.

Ipak, pročitajmo službenu verziju događaja, a koju donosi Tiskovni ured Svete Stolice: “Potvrđujem da je Njegova Svetost Franjo (Jorge Mario Bergoglio), rođen u Buenos Airesu (Argentina) 17. prosinca 1936., nastanjen u Vatikanu, građanin Vatikana, preminuo u 7.35 sati 21. travnja 2025. u svom stanu u Domu svete Marte u Vatikanu od posljedica moždanog udara, kome i ireverzibilnog kardiovaskularnog kolapsa”, navodi se u Obavijesti o smrti pape Franje koju potpisuje ravnatelj Uprave za zdravlje i higijenu Države Vatikanskoga Grada, prof. Andrea Arcangeli.

Smrti je prethodilo akutno respiratorno zatajenje u obostranoj upali pluća. U Obavijesti se navodi da je Papa bolovao i od višestruke bronhiektazije, visokog krvnog tlaka te dijabetesa tipa II., prenosi vatikanski Tiskovni ured.

“Smrt je utvrđena elektrokardiografskim snimanjem rada srca. Izjavljujem da su uzroci smrti, prema mojim saznanjima i savjesti, gore navedeni”, navodi se u obavijesti o smrti pape Franje koju je potpisao prof. Arcangeli.

Skoro je napunio 12 godina od izbora, odnosno od inauguracije pontifikata pape Franje (izabran je 13. ožujka, ustolićen 19. ožujka 2013., na blagdan svetog Josipa). Mnogi o Papi govore, malo znaju o njegovoj priči. Evo, da vam malo pomognem.

Kada je 19. travnja 2005. Jorge Mario Bergoglio, jedan od 115 kardinala izbornika koji su tada bili u Sikstinskoj kapeli pozvani izabrati nasljednika pokojnog pape Ivana Pavla II., čuo kako se njegovo ime ponavlja, kažu neki vatikanisti, i četrdeseti puta, zajedno s imenom dotadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, njemačkog kardinala Josepha Aloisa Ratzingera, rekao je kasnije Bergoglio, osjetio je veliku nervozu, ali i sramotu.

On to nije nikada želio pojasniti, jer ga je vezivao zavjet šutnje, ali tada se nagađalo da je Bergoglio istupio i u četvrtom krugu zamolio da se glasa za Ratzingera koji je, kao što je poznato, tada izabran uvjerljivom većinom, većom, naravno, od onih 77 glasova koji su, kao i na ovoj posljednjoj konklavi, bili potrebni da se postigne zatražena dvotrećinska većina prisutnih elektora u konklavi.

Bergoglio je mislio da su novinari koji su prethodnih dana, odnosno od trenutka kada je postalo jasno da život Karola Wojtyłe ide prema neminovnom kraju, isticali njega kao kandidata ”pretjerali” ili bili ”krivi” za to što se događa iako je i njemu bilo poznato da je situacija mogla biti obrnuta, da je on dobivao više glasova od Ratzingera da nije, nekoliko dana prije konklave, na elektronske adrese kardinala izbornika, iz Buenos Airesa stiglo pismo u kojem se teretilo kardinala Jorgea Bergoglia da je surađivao s generalima posljednje argentinske diktature, a što kolege izbornici nisu vjerovali iako su se mnogi od njih pribojavali situacije u kojoj bi za papu bio izabran čovjek koji bi trebao trošiti enormnu energiju u rasvjetljavanju svoje uloge u olovnim argentinskim godinama odnosno u demantiranju informacije iz kampanje koja je dugo trajala, sve do izbora 2013., a kojom ga se klevetalo da je predao, kao provincijal otaca isusovaca (poglavar tih redovnika u Argentini), dvojicu svojih svećenika mučiteljima toga strašnoga režima.

Zato treba pojasniti da smo 13. ožujka 2013. iznenađeni ostali svi kada smo ga vidjeli na svečanoj loži na pročelju bazilike svetoga Petra i kada smo saznali da je, nakon 1.272 godine ponovno izabran papa koji nije iz Europe, ali prvi Latinoamerikanac, Argentinac, istina, nedvojbenih talijanskih korijena, ali pravi žitelj Buenos Airesa, što je za autora ovog nekrologa tada postala olakotna okolnost jer, pošto dolazi iz iste zemlje i pošto je rođen u istom gradu kao i Papa, smije i umije pisati s određenom slobodom i prisnošću, svojstvenom Argentincima.

A pošto sam proveo i neko vrijeme školovanja u instituciji kojom je ravnao otac Bergoglio, a zbog naravi posla sam pratio što je Bergoglio radio i govorio kao nadbiskup Buenos Airesa i argentinski primas, mogao sam dijeliti opće iznenađenje, pozitivno svakako. No kada se vraćam unazad u pamćenju i materijalima iz ”dossiera” Bergoglio u mojoj arhivi, vidim da iznenađenja ne bi tada trebalo biti jer su kardinali jako dobro znali što traže i koga traže kada su 12. ožujka 2013. ušli u konklavu. Idemo to najprije pojasniti.

Nakon što je Joseph Ratzinger postao Benedikt XVI. i unatoč trostrukom zavjetu kardinala da neće otkriti detalje iz te konklave, procurila je informacija da je već u drugom glasanju (od četiri koliko ih je bilo) Bergoglio dobio barem 40 glasova. Pošto je taj podatak kao vrlo vjerojatan preuzeo i Vittorio Messori, vrlo suzdržan vatikanist, blizak Ivanu Pavlu II. i kardinalu Ratzingeru (s kojima je objavljivao knjige) mnogi su povjerovali u Messorijevu tvrdnju da je Bergoglio zamolio da se glasovi koje je on dobio usmjere na Ratzingera. Tada se govorilo da su šanse Bergoglia narasle nakon što je drugi isusovac u toj konklavi, kardinal Carlo Maria Martini jasno kazao da se ne osjeća kandidatom zbog očitih zdravstvenih poteškoća (bolovao je od Parkinsonove bolesti) te je u konklav ušao tresući rukom i oslonjen na štap čime je poručivao ”nemojte glasati za mene”.

Imam, osim toga, u arhivi spremljen podatak da je 2002. poznati vatikanist Sandro Magister u talijanskom tjedniku L’Espresso napisao da bi Bergoglio dobio ”lavinu glasova” da se tada dogodila konklava: ”Introvertiran, povučen, škrt na riječima, nije pomaknuo ni jedan prst za svoju kampanju, ali ga je to pretvorilo u jako ime jer je skroman, duhovan i mudar”, pisao je kolega Magister.

Za kašnjenje u dolasku na čelo Katoličke Crkve ipak ima logike i ja ću je, proučivši ”predmet Bergoglio”, pokušati pojasniti. Tvrdim da u fenomenu Pape iz Argentine nema slučajnosti, ali se trebamo vratiti na početak stoljeća kada još tek imenovani kardinal Bergoglio (papa Ivan Pavao II. ga je uveo u kardinalski zbor na konzistoriju održanom u Vatikanu 21. veljače 2001.) nije bio poznat kardinalima iz cijeloga svijeta. Kako se, pak, to dogodilo?

Teroristički atentati na New York, Washington i na let United Airlines 93 dana 11. rujna 2001. posebno su obilježeni velikom komemoracijom u New Yorku mjesec dana nakon tragedije zbog čega se tadašnji nadbiskup New Yorka, kardinal Edward Egan, morao ispričati papi Ivanu Pavlu II. jer je bio izabran kao relator biskupske sinode (iz cijeloga svijeta) pa je na njegovo mjesto došao (kažimo providnošću Božjom) nadbiskup Buenos Airesa kardinal Jorge Bergoglio.

On je to objavio sjajno i ostavio odlične dojmove, toliko, da je postao sinodalni otac s najvećim brojem glasova na susretu američkih biskupa (a to je podatak koji treba pamtiti). Zapamtili su ga, itekako, i na XI. općoj sinodi biskupa održanoj u Vatikanu od 2. do 23. listopada 2005. Uspjeh je ponovio na V. generalnoj konferenciji latinoameričkih biskupa održanoj u Aparecidi od 13. do 31. svibnja 2007. (Brazil) gdje je izabran za predsjednika komisije koja je imala zadatak napisati završni dokument (što je bilo veliko priznanje). Bio je i jedini propovjednik kojem su ostali biskupi pljeskali kada je došao dan da predvodi misu tijekom sinode. Biskupi su se slikali s njim kao da je riječ o nogometnoj zvijezdi. Od tada je njegova fama u crkvenim krugovima počela rasti bez prestanka.

Ali Bergoglio nije bio tada poznat kao veliki propovjednik, pak, kako smo mogli vidjeti od izbora za Papu na ovamo i nije imao osobitih glumačkih sposobnosti (kao što ih je imao Wojtyła). Njegov je profil bio tih i samozatajan.

Kada je u svibnju 1992. povučen s mjesta duhovnika i ispovjednika samostana u gradu Córdoba (800 kilometara zapadno od Buenos Airesa) da postane jedan od pomoćnih biskupa grada Buenos Airesa bio je pravi outsider, za argentinske prilike, a ne netko tko ”gradi karijeru”. Godinu dana kasnije, tadašnji nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Antonio Quarracino, je vidio Bergoglijeve kvalitete i unaprijedio ga je u prvog među pomoćnim biskupima (kao generalni vikar nadbiskupije). Quarracino je predložio Ivanu Pavlu II. da imenuje Bergoglija biskupom koadjutorom (onaj s pravom nasljeđivanja nadbiskupa), a 1998. kada je Quarracino preminuo postao je prvi isusovac na čelu mjesne crkve u Buenos Airesu.

Od tada je narasla njegova popularnost jer mediji su registrirali da je odbio živjeti u bogatoj nadbiskupskoj palači, da je uzeo manji stan u sklopu, odnosno u susjedstvu katedrale u centru grada, da je zabranio grijanje zgrade kada nije bila obitavana s drugima, da si kuha sam, da nema limuzinu i vozača već koristi gradski i prigradski javni prijevoz, da je često u najsiromašnijim četvrtima, da je u propovijedima izričito socijalno osjetljiv, da slavi mise za bivše prostitutke i narkomane, da se zalaže za prava siromašnih itd.

Puno je medijskog prostora dobio kada je kroz prozor svog stana vidio kako policija na centralnom Majskom trgu tuče ženu tijekom demonstracija 2001. kada je propao argentinski bankarski sustav i da je istoga trena nazvao ministra unutarnjih poslova sa zahtjevom da naredi policiji da prestane s nasiljem prema građanima, a onda je odlazio i među prosvjednike da jamči, svojim tijelom, da policija neće batinati.

Prije konklave 2013., kardinali su opet imali priliku slušati Bergoglija i obnoviti svijest da je on taj kojega treba birati. Kardinal Jaime Ortega, tadašnji havanski nadbiskup, otkrio je sadržaj govora Bergoglija koji je bio presudan za odluku kardinala da ga nekoliko dana poslije izaberu za poglavara Katoličke Crkve. U kongregacijama na kojima su se kardinali pripremali za konklave, kardinal Bergoglio kazao je kako bi želio da Crkva smogne snage ”izaći iz sebe same” i približiti se rubnim područjima.

Sadržaj razgovora na kongregacijama je tajan, no po povratku u svoju nadbiskupiju, kubanski kardinal vjernicima je gotovo ekskluzivno otkrio misao pape Franje o poslanju Crkve. Budući papa je rekao da Crkva mora ”izaći iz sebe same i zaputiti se u rubna područja”, ali ne samo u geografskom smislu već i ”u rubove egzistencije” gdje se nalaze zlo, nepravda i bol. Ortega je pročitao cjelovit tekst što mu ga je Bergoglio sutradan predao kazavši da za to ima odobrenje.

Bergoglio je osudio ”Crkvu koja je sama sebi mjerilo”, a osudio je i svojevrstan ”teološki narcizam”. Zauzeo se za reforme koje bi Crkvu ”koja živi u sebi, od same sebe i za samu sebe” preobrazile u Crkvu evanđelja.

Nedugo nakon izbora pape i francuski kardinal Jean-Pierre Ricard, nadbiskup Bordeauxa, spominjao je na kongregacijama upečatljive Bergoglijeve riječi jer je rekao da Crkva svoje probleme neće riješiti ako ne izađe u susret muškarcima i ženama od kojih se udaljila. ”Očekivali smo duhovnog papu, koji je iznutra ispunjen, ali i pastira i osjetili smo da je kardinal Bergoglio taj čovjek”, rekao je nadbiskup Bordeauxa.

No tko je bio ovaj svećenik, Papa, rođen u Buenos Airesu 1936. godine, koji je bio i diplomirani kemijski tehničar, koji je u 21-oj godini života odabrao svećenički poziv, zaredio se u 33-oj godini, postao profesor psihologije i književnosti, odgajatelj novaka u Santa Feu (1964.-1965.) i provincijal (1973.-1979.), rektor fakulteta Colegio Máximo San José u San Miguelu blizu Buenos Airesa (1980.-1986.), doktor teoloških znanosti (1987.) obranivši disertaciju u Frankfurtu o velikom njemačkom teologu i duhovniku Romanu Guardiniju, pa ispovjednik u Isusovačkom fakultetu El Salvador u Buenos Airesu (1987.-1990.), pa ispovjednik u Córdobi, pomoćni biskup (1992.-1998.), biskup koadjutor (1997.-1998.), nadbiskup Buenos Airesa i pastir argentinskim kršćanima istočnoga obreda (1998.-2013.), predsjednik Argentinske biskupske konferencije (2005.-2011.), kardinal (2001-2013), pa rimski biskup – papa?

Tko je bio ovaj intelektualac koji je na svoje satove književnosti pozivao Jorgea Luisa Borgesa da čita svoje pripovjedi studentima i koji je 2005. zamalo postao papa?

***

Bilo je jako vruće toga jutra u sječnju 1929. kada se obitelj Bergoglio iskrcala u luci Buenos Aires. Ljudi su se čudili, pripovijeda Jorge Bergoglio legendu o slavnoj baki Ruži (u knjizi ”Isusovac – Ispovijesti s kardinalom Jorgeom Bergogliom, D.I.”, argentinskoga novinara Sergia Rubija i talijanske novinarke Francesce Ambrogetti, Vergara, Buenos Aires, 2010.), predvodnici te skupine jer je na sebi, na nesnosnoj vrućini, imala bundu s debelim ovratnikom od lisice. Ali baka Ruža je oko vrata, u krznu od lisice sakrila sav novac od prodaje nekretnine u Italiji, koji su nosili sa sobom za novi početak.

Tada je već Bog umiješao ”svoje prste”, smatra Papa, jer su djed i baka bili zapravo kupili karte za brod Principessa Mafalda i žurili se s prodajom kako bi sve bilo spremno za polazak iz Genove 11. listopada 1927. Međutim, stvari su se zakomplicirale, novac od prodaje nije stigao na vrijeme i zakasnili su na taj ukleti brod što im je možda spasilo život.

Zašto ukleti? Trebalo je to biti posljednje putovanje preko Atlantika Mafalde. Po povratku u Europu brod je bio planiran za rezalište. Porinut 1909. bio je na glasu zbog komotnosti i brzine jer je stizao od Genove do Buenos Airesa za 14 dana (s kraćim stankama u Barceloni, Rio de Janeiru, Santosu i Montevideu). Kapetan se žalio na probleme u motorima i skoro je to putovanje otkazano, ali su brodovlasnici prisilili zapovjednika da krene. Nakon silnih teškoća i već blizu sjeverne obale Brazila, desni propeler se oslobodio i jako oštetio krmu. Počela je žestoka poplava na brodu koju nije bilo moguće zaustaviti. Kapetan je naredio hitno spašavanje putnika, ali se to na kraju, po noći i bez ikakvoga svjetla pretvorilo u kaos.

Na brodu je bilo 1.259 putnika i članova posade, a toga 25. listopada 1927. poginulo je 657 osoba od kojih su mnogi dolazili iz Pijemonta, gdje je živjela obitelj Bergoglio.

Prvi su za havariju saznali novinari dnevnika La Nación u Buenos Airesu koji su priču stavili na naslovnicu jer je brod bio jako popularan i poznat s obzirom na to da su ga koristili bogati ljudi Argentine, Urugvaja i Brazila za put u Europu, a u suprotnom smjeru tisuće i tisuće useljenika. Ti su novinari probudili vlasnike kompanije u Genovi koji nisu imali pojma što se dogodilo. Vijest je jako uspaničila Talijane i uzbudila društvo pa se o Mafaldi govorilo kao o talijanskom Titanicu. Svima koji su se spremali na put je strah ušao u kosti.

Umnažale su se stravične priče o utapanjima i samoubojstvima i panici putnika u zadnjim trenutcima života. Zato je baka Ruža odgodila putovanje zahvalna Bogu što su spasili živote i to čak za godinu i pol dana.

Obitelj Bergoglio je živjela u malom mjestu Portacomaro (48 km istočno od glavnog grada regije Pijemont, Torino, i oko 80 km sjeverno od luke Genove). Pijemont je regija u sjeverozapadnoj Italiji. Površina Pijemonta je 25.400 km˛, a broj stanovnika regije se danas procjenjuje na 4.3 milijuna.

Pijemont je s tri strane okružen Alpama. Graniči s Francuskom, Švicarskom te s regijama Lombardija, Ligurija i Valle d’Aosta. Na planini Monte Viso (Monviso) izvire rijeka Po, a od planina vrijedi spomenuti i Monte Rosu. Nizinski dio Pijemonta je plodno poljoprivredno područje, u kojem se uzgajaju pšenica, riža, kukuruz i grožđe. U regiji su i jaki industrijski centri, posebice grad Torino, dom tvornice automobila Fiat.

Godine 1046., grofovi Savojske dinastije pripojili su Pijemont Savoji. Savojska dinastija prerasla je 1416. u vojvodstvo, a vojvoda Emanuele Filiberto premjestio je 1563. svoje sjedište u Turin. Vojvode Savoje su, počevši od 1720., bili i kraljevi Kraljevine Sardinije. U Pijemontu je započet proces ujedinjenja Italije, u periodu od 1869. do 1861., nakon neuspješnih ratova protiv Austrije 1820.-1821. i 1848-1849.

Pijemont je ujedno i jedno od najpoznatijih vinorodnih regija u Italiji. Od ukupno 700 km˛ pod vinogradima, na više od polovice se proizvodi vino s ”oznakom kontroliranog podrijetla” (tal. Denominazione di Origine Controllata). Vina Pijemonta su nadaleko poznate dubine. Najznačajnija su Barbera, Barolo i Barbaresco, kao i pristupačniji Dolcetto. Glavni gradovi pokrajina se zovu kao i pripadajuće pokrajine: Alessandria, Asti, Biella, Cuneo, Novara, Vercelli, Verbania Cusio Ossola (VCO) i Torino.

Elem, obitelj Bergoglio se bavila trgovinom hrane. Imali su mali dućan. Oklijevali su, mada nisu voljeli fašizam i to je bio važan razlog da razmisle o napuštanju Italije, ali je ključno bilo to da su tri brata od Papina djeda, Juana Ángela Bergoglija, već bili u Argentini.

U Italiji su ostali jedan brat i jedna sestra. Najstariji, šef klana, Juan Lorenzo, stigao je 1923. i u roku četiri godine je stekao veliko bogatstvo u građevinskoj industriji. Imali su pravu palaču u glavnom gradu pokrajine Entre Ríos, Paraná, prva kuća na četiri kata i prva s liftom u tom dijelu zemlje. Papini preci s ocem, Mario (koji je tada imao 24 godine), nisu se, što je tada bilo uobičajeno, smjestili u glasovitom hotelu ”De los inmigrantes” (useljenika) gdje su, također stigavši brodom iz Genove (Giulio Cesare), istim onim u kojem je obitelj Bergoglio doplovila, 1949. tamo dospjeli i Pilselovi, već su odmah krenuli u susret ostalima iz obitelji. Ali veselje i radost neće dugo trajati.

Obitelj je ekonomski krahirala u velikoj depresiji 1932., godine koja je u Argentini obilježena i padom socijalističke vlade Hipólita Yrigoyena i prvim vojnim udarom u XX. stoljeću. Mario, Papin otac, vratio se isprobati sreću u Buenos Aires, sustigli su ga otac Juan i majka Ruža.

Mario je bio naočit muškarac i vješt s brojkama. Radio je u malom dućanu koji su roditelji kupili s posuđenim 2.000 pesosa. Postao je i računovođa, a onda se uspio zaposliti na željeznici gdje je i ostao.

Mario je upoznao buduću suprugu, Reginu Maríu Sívori, kćer useljenika iz Genove i Pijemonta, na misi, u župnoj crkvi u Almagru, Buenos Aires, gdje su tada živjeli. Uzeli su se 1935., a godinu dana kasnije, 17. prosinca 1936. rodio se Jorge Mario Bergoglio. Nakon njega, imali su još četvero djece: Alberto Horacio, Oscar Adrián, Marta Regina i María Elena. Posljednja, kazala je da je 2005. žarko molila Boga da brat ne postane papa, ali da je kod konklave 2013. molila ”Neka se ispuni Tvoja volja”. Za novoga papu je molio još jedan svećenik Bergoglio, José Luis, sin pokojne sestre Marte Regine, koji je također postao isusovac.

Izračunato je da klan Bergoglio broji oko 300 duša. Jedan od njih, Jorge, koji živi u Córdobi, kaže da je Papa po dolasku u Rim imao samo jedno odijelo i dva para cipela, da prepoznaje jedan par koji je prvih dana bio u fokusu kamera nakon što je postalo jasno da Franjo ne želi crvene fine mokasinke i da će, kako je rekao rođak, uvesti ”revoluciju u Crkvi”.

Je li se dogodila revolucija? I da i ne. Ona bi se tek mogla dogoditi (ovisit će, naravno, i o nasljedniku pape Franje). Dogodilo se, da, veliko pospremanje. I Sinoda, zajednički hod u dijalogu svih članova Crkve, preko predstavnika. Ako Sinoda uspije, ako se želje vjernika laika, redovnika i redovnica i kler pretvore u život, da, moglo bi se govoriti o revoluciju, kao i onda kada je trajao i završio Drugi vatikanski sabor.

Napisao je nekoliko vrlo važnih enciklika: meni osobito vrlo važne Fratelli tutti (Svi smo braća), treća je, napisana u njegovoj osmoj godini pontifikata i posvećena bratstvu svih stvorenja, te Laudato si’, o brizi za naš zajednički dom. U njoj papa kritizira konzumerizam i neodrživi razvoj, žali se zbog degradacije okoliša i globalnog zatopljenja i poziva sve ljude na svijetu da poduzmu ”brzu i jedinstvenu globalnu akciju”. Zatim je uspostavio vrlo tjesne veze s muslimanima, globalno se zalagao za mir, uveo je žene u vodeće pozicije rimske kurije, imao je uključive govore usmjerene na LGTBiQ populaciju, govorio je biskupima i kardinalima da se ne smiju ponašati kao ”prinčevi” već kao služitelji te je, s nekim manjim greškama (slučaj Čilea i biskupa grada Osorno), uglavnom zastupa nultu toleranciju prema pedofilima u redovima Crkve.

Hrvati i Srbi na Franju gledaju različito: crkvene strukture unutar Hrvatske biskupske konferencije, manje više negoduju jer je zaustavio kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, SPC pak je zahvalna zbog toga a katolici u Srbiji i zbog uzdignuća na čast kardinalnog grimiza beogradskog nadbiskupa Ladislava Nemeta (još ćemo pisati o nadolazećoj konklavi, ali ja ovdje želim naglastiti da je Nemet, nimalo slučajno to spominjem, napravljen od materijala i ima karakter koji se traži od jednoga papu).

Završit ću osobno: ovaj Papa je mene pokrenuo da napravim važan korak i osmislim portal Autograf te brojne druge projekte. U mom životu, ergo, Franjo je zaista bio revolucionaran. Od 1986. kada sam ga slušao, kratko, kada nam je tumačio Borgesa, sve do ovoga časa kada postajem svjestan da ga više nema i kada molim da se plodovi njegova izuzetno važnog pontifikata nastave množiti, ja sam bio krojen njegovim škarama.

Od kuda, osim iz obiteljske anamneze, dolazi moja potreba za bistrinom i jasnoćom? Od kuda pak dolaze Papi teme i impostacija? Kao mladi provincijal argentinskih isusovaca (1973. – 1979.), u zapaljivim sedamdesetima počinje raditi na sintetičnoj viziji Družbe Isusove, svećeničkog društva, na način da se izbjegne razorna proturječnost između sljedbenika vojne diktature (1976..1983.) i revolucionara filomarksista. Ista ta dijalektika ga je navela na ključan susret s Amelijom Podetti, najumnijom argentinskom filozofkinjom 70-ih, i s Albertom Metholom Ferréom, najvažnijim katoličkim južnoameričkim intelektualcem druge polovine XX. stoljeća. Podetti, Ferré, te još jedan filozof kojem se Franjo stalno vraća, Rodolfo Kusch (vrlo važan autor ”Teologije naroda”, ključne za razumijevanje Bergoglija), a koji su bili obavezna literatura u godinama kada sam u Colegio Máximo u San Miguelu susreo dekana i profesora Bergoglija (kratko nam je govorio o Borgesu prije nego što je otišao u Frankfurt da nastavi raditi na doktoratu o Romanu Guardiniju), naučili su Bergoglija slijedeće stožerne misli: stvarnost je superiornija ideji; ukupnost je superiornija djelu; jednistvo je superiornije konfliktu i vrijeme je superiornije prostoru.

To su, i još drugi formativni pisci, autori koji su oblikovali misao pape Franje, premda, onaj koji ne poznaje djelo Guardinija ne može, tvrdim, ne može prodrijeti u papinu misao. Ovo nije mjesto za šire elaboracije, ne pišemo znanstvani članak, ali zato ćemo, najkraće što možemo, naglasiti ono što je ključno kod Guardinija, a tiče se papinske službe, njegove vlasti.

Guardini definira moć, otprilike, na način kako to čine i drugi filozofi, tj. on ističe da je moć ”sposobnost promjene”, ali i ”svijest o toj sposobnosti”. Međutim, moć, prema tom autoru, ima snažno naglašen teleološki karakter, što znači da ”čeka usmjerenje” prema nekoj svrsi i nije svrha sama sebi. Nema stvari koja bi bila ”u sebi tako vrijedna i značajna kao što je moć”. Ona zadobiva svoj karakter tek onda kad je netko postane svjestan i kad se prema njoj odnosi odgovorno.

Guardini primjećuje u nacizmu, dijalektičkom materijalizmu, također i unutar društveno-ekonomskih i tehničkih procesa svojega vremena, ali i unutar radikalnoga individualizma, da se upravo tu odgovornost želi zatrti, ”odvojiti moć od osobe” i svesti sve na puke ”sile prirode” (usp. u Šimo Šokčević, ”Filozofija moći Romana Guardinija”, Diacovensia 23/2015./3).

Tko je pratio njegove nastupe i čitao njegove enciklike, poslanice i propovijedi i poruke (ja to svakodnevno moram raditi), vidi da je kod njega postojala potreba da se usredotoči na bitno, ili na ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije. ”Poruka koju prenosimo pojednostavljuje se, ne gubeći zbog toga na svojoj dubini i istinitosti, i tako postaje snažnija i uvjerljivija” (Evangelii gaudium – Radost evanđelja, 35).

Papa Franjo je smatrao da svaki naš čin stvaranja, posjedovanja, uživanja proizvodi trenutni osjećaj moći. U pozitivnom smislu to daje osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, ali u negativnom to se može reflektirati kroz aroganciju, ponos, taštinu… I protiv toga se, zahvaljujući asketskom držanju i stroge ignacijanske duhovnosti, on bori jer povezuje moć i odgovornost.

Vidio sam to, prošao sam tu školu, istu koja je formirala oca, profesora, biskupa, nadbiskupa, kardinala i papu Bergoglija. Sve što smo viđali kod Pape, od reforme kurije (najvažniji doseg pontifikata), do brige za migrante, polazi od njegova uvjerenja, ti naši formativni autori su nam to usadili, da je Bog blizina, milosđe i nježnost.

Ovo je bio, i time završavam ovaj nekrolog, pontifikat služenja, blizine i milosrđa. Hvala mu na tomu.

***

PONTIFIKAT U BROJKAMA

Tijekom 12 godina svog pontifikata, papa Franjo je ostvario brojna djela. Donosimo neke od najvažnijih statističkih podataka iz njegova pontifikata.

Napisao je:

4 enciklike: “Lumen fidei – Svjetlo vjere“, objavljena 2013.; “Laudato si‘ – Hvaljen budi“, objavljena 2015.; “Fratelli tutti – Svi, braća“, objavljena 2020.; “Dilexit nos – On koji nas uzljubi“, objavljena 2024.

7 apostolskih pobudnica: “Evangelii gaudium – Radost evanđelja“, objavljena 2013.; “Amoris laetitia – Radost ljubavi“, objavljena 2016.; “Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite”, objavljena 2018.; “Christus vivit – Krist živi“, objavljena 2019.; “Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija“, objavljena 2020.; “Laudate Deum – Hvalite Gospodina“, objavljena 2023.; “C’est la confiance“ – o pouzdanju u milosrdnu ljubav Božju, u povodu 150. obljetnice rođenja sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, objavljena 2023.

Napisao je također:

39 apostolskih konstitucija,

103 apostolska pisma,

77 pisama u obliku motuproprija,

349 pisama (najčešće raznim biskupima povodom nekih okruglih obljetnica u njihovoj zemlji),

158 poruka za obilježavanje svjetskih dana: Svjetski dan mira (12), Svjetski dan mladih (11), Svjetski dan bolesnika (12), Svjetski dan duhovnih zvanja (11), Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (12), Svjetski dan siromaha (8), Svjetski dan hrane (12), Svjetski dan posvećenog života (11), Urbi et orbi – Gradu i svijetu (25), Poruke za korizmu (11), Svjetski dan migranata (11), Svjetski dan misija (13), Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu (12), Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba (4), Svjetski dan djece (1), nekoliko stotina papinskih poruka različitim osobama i za razne prigode

Bio je na 48 putovanja u inozemstvu. U Italiji je poduzeo 29 pohoda. Susreo se i s nekoliko međunarodnih organizacija (Europski parlament, Vijeće Europe, Ujedinjene narode, Svjetsko vijeće Crkava, Skupinu G7).

Ustanovio je:

Nedjelju Božje riječi (3. nedjelja kroz godinu),
Svjetski dan siromaha (33. nedjelja kroz godinu),
Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba (4. nedjelja u srpnju),
Svjetski dan djece (25. i 26. svibnja 2024.).

Sudjelovao je na:

Svjetskom susretu mladih:
2013. Rio de Janeiro (Brazil),
2016. Krakov (Poljska),
2019. Ciudad de Panamá (Panama),
2023. Lisabon (Portugal).

Svjetskom susretu obitelji:
2015. Philadelphia (SAD),
2018. Dublin (Irska),
2022. Vatikan.

Bulom “Spes non confudito“ (Nada ne razočarava) najavio je redovitu Jubilarnu godinu koju je otvorio otvaranjem Svetih vrata i misom bdjenja svetkovine Božića 24. prosinca 2024. godine.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska
    •  Nasušna je potreba da nastavimo slaviti Uskrs istodobno
    •  SAD: Kraj suradnje s vladom u zbrinjavanju izbjeglica
    •  30 godina vjernosti, ali i prema drugima u potrebi
    •  Goran Alavanja je prvi pali policajac. Josip Jović je drugi
    •  Uz vijest o smrti Svetlane Broz, junakinje dobrote
    •  Slovo o papinom pontifikatu i zdravlju
    •  Potrebna nam je ženska škola solidarnosti
    •  Hvala Miloradu Pupovcu jer svjedoči ustavni patriotizam
    •  Mons. Dražena Kutlešu, izgleda, ne zanima papino zdravlje

> Svi tekstovi ovog autora