80. godišnjica završetka Drugoga svjetskog rata

Konklava bi mogla zasjeniti historijski značajan datum – 80. godišnjicu završetka Drugoga svjetskog rata. Na mjestima te svesvjetske tragedije već se niz proteklih godina okupljalo sve manje preživjelih žrtava i svjedoka toga vremena.

Međunarodni odbori bivših logoraša, svjesni činjenice da nije daleka godina kad se proslave više neće moći održavati uz nazočnost izravnih sudionika, svjedoka i očevidaca, ovogodišnju su komemoraciju posvetili pitanju koje muči sve njihove članove. Što će biti s iskustvima i sjećanjima, kad posljednji očevidac zaklopi oči? Hoćemo li mi, očevici i svjedoci, svoja sjećanja ponijeti sa sobom u grob, a da nikome od živih te priče neće nedostajati?

Mučne su to perspektive. Koga holokaust danas još zanima? Koga će Auschwitz zanimati sutra ili u bliskoj budućnosti, kad će posljednji očevici i izravni svjedoci pripadati dalekoj prošlosti?

Holokaust čak nije ni zanimao suvremenike tih događaja. Književnica, zatočenica Flossenbürga i Ravensbrücka, Ruth Klüger (Beč, 1926. – SAD, 1992.) nakon oslobođenja iz logora suočavala se s odbijanjem svoje okoline da je saslušaju o njezinim logoraškim iskustvima.

Primo Levi sjetio se kako su SS-ovi stražari osmislili posebno podmuklu ”patnju” za kandidate za plinske komore. ”Zamislite”, govorili bi SS-ovci logorašima prije odlaska u plinske komore, ”da kojim slučajem preživite, i da se nađete u New Yorku ili bilo gdje, na plaži, na nekom trgu, i da ljudima pričate o tome što se radilo u koncentracijskim logorima – a vi im opisujete logor, plinsku komoru, krematorij… bi li vam ti ljudi vjerovali? Jasno da ne bi! Pa tko normalan u tako nešto može vjerovati!”

Osobna svjedočanstva mnogobrojnih logoraša sačuvana su u arhivskim fondovima. Preživjele žrtve iz bivše Jugoslavije svoja su sjećanja dokumentirali pred Zemaljskim komisijama za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Fond hrvatske komisije, u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, obuhvaća 800 fascikala iskaza bivših logoraša i logorašica; svjedočanstava se nalaze i u muzejima holokausta u Jasenovcu, Beogradu, u samome Auschwitzu, u Yad Vashemu, zbirkama fotografija u Centru ”Simon Wiesenthal” u Washingtonu, te u zbirkama ostavštine i snimaka Međunarodne službe traganja (International Tracing Service) u Bad Arolsenu.

Postoje, dakle, jamci za to da ni nakon smrti posljednjeg izravnog svjedoka holokausta čovječanstvo neće ponovno pasti u arhaično stanje neznanja. Svo je znanje očuvano u knjigama i filmovima, audiovizualnim zapisima i na hard-diskovima.

Njihovi su autori ispunjavali središnju zapovijed židovske tradicije: Sjećanje! Sjećanje obvezuje svakog Židova, ali obaveza je u potpunosti ispunjena, kad se događaj, prvo, upamti, a zatim na nj reagira, pa prenosi i pobrine se za to da se ne zagubi ili zaboravi, i konačno, kad se ispuni etička i moralna obaveza koja proizlazi iz sjećanja. Obaveza je učiniti svijet boljim i pravednijim. Ovu obavezu ostavili su preživjelima Auschwitza žrtve, skupina mladih poljskih Židova, koje su prije svoje smrti započele sakupljati svjedočanstva i povjerile obavezu nastaviti dokumentirati preživjelim uznicima logora.

Hrvatski zatočenik Mauthausena, Hrvoje Macanović, sportski novinar (umro je 1980. godine), ”šef” logorskog odbora jugoslavenskih uznika u Mauthausenu[i] kao svoju ”baštinu” ostavio je ”Svečanu zakletvu”, ”u ime svih političkih zatočenika, a sjećajući se milijuna ubijenih drugova”: da će uvijek zastupati”… pravo na izgradnju budućnosti u znaku međunarodne solidarnosti… novi svjetski raspored i nastavak borbe protiv imperijalizma i šovinizma… Slobodan svijet!”[ii]

Rudi Supek, uznik koncentracijskog logora Buchenwald (od siječnja 1944. do ulaska američke vojske na areal logora 11. travnja 1945. godine, i svojim je logoraškim drugovima složio sličan zavjet, kojeg su logoraši proglasili nakon oslobođenja logora 11. travnja 1945. godine.

Kritičari svih inicijativa za komemoriranje žrtava holokausta i romskog holokausta Porajmosa, spočitavaju svim dokumentacijama brojne mane i greške – najviše oko broja žrtava. Da se radi o greškama, dijelom zbog zabune, ili nepažnje, ili zbog proteka vremena, to određeni kritičari ne priznaju. Za njih su greške u brojkama plod smišljene manipulacije u cilju obmane i uvećavanja statistika smrtnih slučajeva.[iii]

Stručnjaci svih navedenih dokumentacijskih centara, nacionalnih, međunarodnih, uključivši renomirani centar u Yad Vashemu, bez ustručavanja priznaju da se u njihovim dokumentacijama mora računati s greškama – no oni naglašavaju da je svaka dokumentacija ”privremena”, a brojčani podaci hipotetički, pa traže konstantno provjeravanja i ispravljanja. Sve ove ustanove apeliraju na javnost, na posjetitelje, korisnike ili kolege u srodnim ustanovama, da kadgod dođu do novih saznanja, obavijeste dokumentacijske centre, kako bi dokumentaciju ažurirali.

”Manjkav” popis u Jasenovcu, sa svim pogrešnim upisima proglasiti neuvjerljivim, nedostojnim, kao što to rade širitelji laži o Jasenovcu – to je ipak prejeftin argument za pobijanje postojanja koncentracijskog logora, u kojem su ljudi ubijeni, i nisu umirali samo prirodnom smrću.

Hrvatska bilježi novu generaciju svjedoka holokausta – pisci koji ga ne niječu, nego pitaju o greškama onih koji nisu izravno sudjelovali u zločinima, ali nisu ni imali hrabrosti, volje, smisla… protiviti se, a koji svoju ulogu bystandera i pasivnih promatrača nisu ni priznali svojim potomcima.

Potomci jugoslavenskih Nijemaca, podunavskih Švaba, kao što je poznato, relativno su neokaljani preživjeli rat, ali nakon kraja rata osjećali su osvetu pobjednika.

Slobodan Šnajder u svojem romanu ”Doba mjedi”, opisao je svoj obračun s ocem, koji nije imao hrabrosti suočavati se sa zlom u svom okruženju, nego je okrenuo glavu, i koji nije ni imao hrabrosti upoznati svojega sina s potpunom poviješću.

Ludwig Bauer u svojem je romanu ”Kratka kronika porodice Weber”, podjednako kao i Fabijan Šovagović sa svojim djelom ”Sokol ga nije volio” (prema kojem je osječki filmski redatelj, Židov Branko Schmidt snimio istoimeni film) također tematiziraju događaje tabuizirane od neposrednih svjedoka vremena. Zašto nisu spriječili zlo, zar nisu znali, ili nisu htjeli znati?

Ne štedeći ni sebe ni svoje roditelje i pretke, Drago Pilsel, argentinski Hrvat, u svom je autobiografskom djelu ”Argentinski roman”, analitički precizno opisao je svoje nesnalaženje u hrvatskoj povijesti zbog ove patnje. U osobnoj ispovijesti (confessions) opisuje put od sina ustaše, čiji su preci bili folksdojčeri – pa i njegovo nastojanje da prenese svoje preobraćenje i na svoje roditelje. Težak, neostvariv cilj – starost je prepreka, ali još više i duboko zakopan osjećaj krivice, koji se ne da više izvući u svijest.

Jedno poglavlje u povijesti njemačke narodne skupine, također je nezaslužno prepušteno zaboravu: mala skupina muškaraca i žena prkosila je svojim vođama u Kulturbundu. Dana 15. kolovoza 1943. godine osnovali su u Slatinskom Drenovcu četu Ernst Telman (Thälmann)[iv]. Ta je partizanska četa bila jedina antifašistička jedinica u Europi sastavljena od boraca njemačke narodnosti. Petorica partizana (prema nekim informacijama šestorica) od 30 pripadnika preživjeli su rat. Iako ta četa nije imala odveć značajnu vojnu ulogu, ona je i u svoje vrijeme bila simbol i dokaz za to da ”savijanje leđa” nije bilo jedina opcija, koja bi bila na raspolaganju njemačkoj manjini.

Theodor Adorno, jedan od preživjelih iz generacije holokausta, nakon rata neprestano je apelirao: ”Odgoj poslije holokausta mora težiti tomu da se holokaust ne ponovi. Učiniti svijet boljim, to bi trebao biti smisao ekstremne patnje.”[v]

Književnicima, piscima je možda lako dočaravati mentalni sklop njihovih roditelja. Iskustva nastavnika sa ”školskim odgojem o holokaustu” govore u prilog očekivanju da će učenici, suočavani s ulogama aktera, reagirati duboko uznemireni i – ne drukčije nego prijašnje generacije, odbijati saznanja o ”nacistu u vlastitoj obitelji”. ”Djed nam nije bio nacist, zar ne?” Kad bismo se morali suočavati s činjenicama, za koje bi svatko poželio da ih ne čuje, obitelj teško da to uspijeva, pa i Adorno sa svojim ”pedagoškim receptima” (kako su mu predbacili kritičari), pojednostavljeno je kao aksiom uzeo ”postojanje autoritarnog karaktera” i njegov put u zločin. Diferenciraniji pristup poći će od hipotetske sklonosti svakoga pojedinca, k dobrom i k zlom, ali i od otvorenosti prema jednoj i drugoj strani, kao i od prostora slobode i odlučivanja.

Značajna je uloga pedagoga ukazivati na domete slobode, ali i na njezine granice. To je jedan od najzahtjevnijih, ali nezamjenjivih zadataka svakog pedagoga u sklopu povijesti, ne samo holokausta, nego povijesti razvitka građanske svijesti i etike. I najveći zločinci imali su mogućnosti prkositi napasti. Dokaz tomu su pojedinci koji su smogli snage pružiti otpor, čak kad su morali staviti na kocku svoje živote, čak i živote svojih obitelji.

Sjećanje je duboko uvriježena obaveza židovskih biografija. Sjećanje, prenošenje i zatim moralno djelovanje iz toga saznanja. Sjećanje je i kršćansko nasljeđe! Na to je upozorio profesor biblijske egzegeze u Trieru, Marco Benini.[vi] ”Ovo činite meni na spomen”, riječi su kad je Isus slavio pashalnu večeru prije svoje smrti (Lk 20, 15 i 20), riječi osnivanja trajnog sjećanja obvezuju kršćanske vjernike. Oni obilježavaju sjećanje u svakom euharističkom slavlju – no Benini sam ističe, da je to sjećanje znak koji bi trebao ukazivati na šire sjećanje, na povezanost kršćanstva sa svojim židovskim korijenima.

Pitanje: kamo sa sjećanjima? Ona su očuvana, konzervirana, ali potomci njihovi su živi baštinici.

_______________________________________________

[i] Hrvoje Macanović (rođen 1904. u Arbanasima kod Zadra – umro 1980. u Malom Lošinju) bio je prvi profesionalni hrvatski sportski novinar koji je radio u novinama i kasnije na radioteleviziji kao urednik, publicist i sportski djelatnik. Nakon oslobođenja i povratka iz logora bio je nastavnik Više škole za fiskulturu u Zagrebu (studeni 1945. – 1948.) i nastavlja djelatnost sportskog novinara. U Mauthausenu okupljao je logoraše s područja bivše Jugoslavije. U funkciji predsjednika Narodnog odbora jugoslavenskih političkih zatočenika osobno skupljao je od njih svjedočanstva, dopremio ih iz Austrije nakon raspuštanja logora 6. svibnja 1945., te ustupio bivšem Muzeju revolucije naroda Hrvatske (MRNH) 1965. godine; Hrvatski povijesni muzej, Zagreb: http://sjecanjana20st.hismus.hr/hr/Ostav%C5%A1tine/Hrvoje%20Macanovi%C4%

[ii] Rudi Supek (1903.-1993.) Filozof i ”otac jugoslavenske sociologije”, uznik u Buchenwaldu od siječnja 1944. do oslobođenja 11. travnja 1945. Zakletva poznata kao Buchenwaldska zakletva. https://www.buchenwald.de/geschichte/themen/dossiers/schwur-von-buchenwald (pristupljeno 6. kolovoza 2024.)

[iii] Vladimir Geiger, Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi). U:, ČSP Časopis za suvremenu povijest, Vol. 45, br. 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013. Na: https://hrcak.srce.hr/file/161951 (pristupljeno 6. kolovoza 2024.)

[iv] Ernst Thälmann (Hamburg, 1886. – ubijen u Buchenwaldu 1944.) bio je član njemačke Socijaldemokratske stranke, a u tom svojstvu uhapšen je 1933. godine. O njegovu životu: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod ”Miroslav Krleža”, 2013. – 2024.: <https://www.enciklopedija.hr/clanak/thalmann-ernst (pristupljeno 3. kolovoza 2024.). O sudjelovanju pripadnika: Čete Ernst Thälmann, u: Antifašistički vjesnik, 2017. Zagreb: https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/vijesti/3/ceta_Ernst_Telman_prva_i_jedina_njemacka_partizanska_jedinica/198/ (pristupljeno 17. srpnja 2024.)

[v] Th. W. Adorno, Erziehung nach Auschwitz u: Th.W. Adorno, Kulturkritik und Gesellschaft. Prismen ohne Leitbild, II. sv., str. 676.

[vi] Marko Benini, Lebt dies zu meinem Gedaechtnis. U ‘Christ in der Gegenwart, Nr. 13 /2025, 2. travnja 2025.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uskrs 2025. godine ne zrači nadom  
    •  Protiv naoružanja dijalogom, a što je s očekivanim mirom
    •  Međunarodni dan žena, na žalost, potreban je ubuduće
    •  Zatiranje sustava vrijednosti i sigurnosne arhitekture
    •  Ne, hvala, na katolištvu po uzoru Trumpove administracije
    •  Oproštaj s istaknutim ''knezom Crkve'', nadbiskupom bečkim
    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio

> Svi tekstovi ovog autora