Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom

Način obilježavanja osamdesetogodišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu mogao nas je nagnati da mjesec maj provedemo u temeljitijem promišljanju o fašizmu i antifašizmu.

Mogli smo se ozbiljnije propitati da li devetog maja obilježavamo dan pobjede ili poraza i da li se svjesno u zaborav bacaju veliko herojstvo i ogromne žrtve od prije više od osam decenija?

U ispolitiziranom javnom životu, kako u svijetu tako i kod nas, o danima i značaju pobjede iz 1945. godine govorilo se uglavnom onako kako to diktira zvanična politika a ne kako bi to propisala istorijska nauka. Revizija istorije nije posao nauke već politička rabota.

Svijet se mnogo promijenio, ali ostao je snažno podijeljen. Evropska unija odavno ne obilježava 9. maj kao Dan pobjede iz 1945. godine, već kao Dan Evrope iz 1950. godine. Sa one strane Urala i dalje se ponosno proslavlja Dan pobjede nad fašizmom.

A na Balkanu pomalo čudna situacija. Gospodari sudbina u bivšoj Jugoslaviji još nisu načisto ko im je ideološki bliži, oni koji su bili pobjednici 1945. godine ili oni koji su bili vojno poraženi?

Zapad još od 1945. godine pokušava izjednačiti fašizam i komunizam i time prepušta Istoku ekskluzivno pravo baštinjenja antifašizma, dok se na Balkanu pokušavaju izjednačiti fašizam i nacionalizam.

Bauk fašizma nejednako kruži svijetom. O fašizmu se posljednjih decenija u javnom prostoru na Zapadu ne priča mnogo, a o antifašizmu još manje. Istovremeno, zapadne izoštrene oči ne vide posvuda fašizam kao Balkanci sa svojim politički iskrivljenim vidom.

Na Istoku se u javnom prostoru govori mnogo više na istu temu, i temeljito izučava, uz jasno podsjećanje na vlastitu ulogu u pobjedi nad fašizmom.

Na Balkanu, pak, politikantske, površne, revizionističke i ideološki obojene rasprave o fašizmu i antifašizmu više su sastavni dio nacionalno-političkih trvenja nego što su predmet ozbiljnih naučnih razmišljanja.

Fašizam je autoritarni i militantni politički sistem koji objedinjuje rasizam, populizam, nacionalizam i totalitarizam, a koji u ime vrhovnog kolektivnog ideala i cilja primjenjuje sva raspoloživa sredstva, naročito silu i nasilje.

Odbacujući demokratsku ideologiju u ime masa koje predvodi veliki vođa, fašizam traži i definiše ”novog čovjeka”, ideal nacionalne i rasne čistoće, čovjeka koji slavi zemlju, krv i tradiciju i smatra da postoje moćni i nemoćni narodi gdje se ovi slabi moraju podčiniti jačim.

Istraživač korijena fašizma i francuske desnice, Zeev Sternhell, tvrdi da je fašistička ideologija rođena u Francuskoj između 1880. i 1914. godine, ukrštanjem radikalnih i antidemokratskih elemenata u nekim pokretima ekstremne ljevice, naročito revolucionarnim sindikalizmom, sa novom nacionalističkom desnicom. Ovim ukrštanjem stvorena je ”revolucionarna desnica” iz koje se iznjedrio fašizam.

U Francuskoj se, međutim, fašizam nije mogao razviti kao dominantna ideologija jer je omađijanost masa koja je neophodna za pobjedu fašizma kao ideologije potpuno strana francuskom kritičnom i racionalističkom duhu.

Masovni fašizam niče u Italiji u proljeće 1919. kao pokret proizašao iz frustracija jedne ”osakaćene pobjede” i u strahu od komunizma. Krupni kapital se inače manje plašio fašista nego komunista.

Nacistička ideologija zasnovana je na hijerarhijskom uređenju ljudske rase koja isključuje jednakost rasa. Na vrhu rasne piramide je ”arijevska rasa”, pri dnu su Sloveni, Romi, Azijati, crnci i na samom dnu Jevreji.

Ideološki gledano, nacizam je vrhunac totalitarizma i ksenofobije kakvu istorija dotad nije vidjela. Potpuna kontrola svega i svakoga i odgajanje djece u tom duhu s ciljem da Treći Reich bude vječan značajno je obilježje nacizma.

Brutalnost fašizma izazvala je spontan odgovor onih savremenika koji se ni ljudski ni politički nisu mogli pomiriti s fašizmom, odgovor onih velikih ljudi koje istorija voli i koji po prirodi nisu rođeni kao pasivni posmatrači već kao pouzdani aktivni borci protiv bilo kog zla.

Stoga bi možda najkraća i najbolja definicija antifašizma bila ova: antifašizam je nerazdvojna sjenka fašizma. Neka vrsta spontanog i prirodnog protivotrova koji se aktivira čim zlo zatruje i unesreći društvo vlastito ili tuđe jer antifašisti su po definiciji internacionalisti.

Kad je, zbacivši Narodni front, vojska u Španiji 1936. godine izvršila državni udar i kad je započeo građanski rat, antifašisti iz cijele Evrope osjetili su potrebu da se bore protiv fašizma sa slobodarskom španskom braćom. Masovno su nagrnuli u Španiju da se bore protiv frankizma i svi su bili svjesni da u svakom trenutku mogu poginuti.

Budući da se moć fašizma kao zvanične državne ideologije neprestano uvećavala, eksplozija ludila i sijanje smrti bili su neminovni pa je od septembra 1939. godine do maja 1945. trajao globalni rat fašizma i njegove sjenke, antifašizma.

To sučeljavanje praćeno dotad neviđenim i neopisivim zločinima i nehumanosti, bacilo je pod zemlju 70 do 80 miliona ljudi.

Ovaj duži uvod o poznatim stvarima ima samo jedan cilj: da shvatimo koliko je fašizam strašan i ozbiljan pojam i još veće zlo, te da je takvo zlo odavno nemoguće ponoviti. Stoga nije moguće ponoviti ni antifašizam. Bez fašizma nema antifašizma.

Može li se danas zaista govoriti o prisustvu autentičnog nacifašizma u svijetu? Sva savremena razmišljanja o nekom novom fašizmu kojem neko želi dati baš taj naziv treba započeti sa dva pitanja. Prvo, da li pristalice tog savremenog fašizma imaju većinu u državi ili bilo kakvu šansu da postanu većina? Drugo, da li ta radikalna grupacija ima moć da prouzrokuje identičan broj žrtava koje je izazvao nacifašizam u Drugom svjetskom ratu?

Ako je odgovor na oba pitanja negativan, preporučen je oprez prije identificiranja bilo kog zla sa fašizmom. Treba se naravno boriti protiv svakog zla nalik fašizmu, ali valja voditi računa o terminologiji.

To je zlo bolje ostaviti u svom vremenu i kontekstu, kao opomenu i lekciju i nije pametno tražiti i vještački ga danas pronalaziti iza svakog ugla. Čini se da je i na Istoku i na Zapadu upravo tako. Ne identifikuje se olako svaka negativna pojava sa nacifašizmom.

Mi Balkanci se pravimo tankoćutnijim pa vidimo fašizam gdje ga niko drugi ne vidi i međusobno dijelimo komplimente nazivajući jedni druge fašistima.

Sve više nam ulazi u naviku da titulu fašiste dajemo onima koje bolesno mrzimo ili političkim protivnicima, koje takođe mrzimo.

Isto tako, bilo bi dobro da svi oni koji se danas žele nazvati antifašistima razmisle da li bi bili spremni uraditi nešto slično kao što su to radili članovi internacionalnih brigada tokom španskog građanskog rata. To je autentični i istinski antifašizam.

Nije sramota nositi zvanje poštovaoca antifašizma, i to je sasvim dovoljno da svakog ko tvrdi i na djelu dokaže da je simpatizer antifašizma nazovemo jednostavnom riječi koja je svevremenska: borac protiv društvenog zla i humanist.

Nije lako biti pravi antifašista. Osim što je organski vezana isključivo za fašizam, ogromna je to riječ da bi bila masovna. Lako je pjevati pjesme o slobodi, treba znati dati život za slobodu.

A pjevalo se slobodi i istovremeno za nju ginulo u Bosni i Hercegovini od 1941. do 1945. godine kad su se ljudi koji nisu ni vjerski ni nacionalno ostrašćeni zajedno okupili u slobodarski antifašistički front usmjeren protiv zajedničkog neprijatelja, spoljnog i unutrašnjeg.

Ostaje nažalost činjenica da su ti ljudi činili manjinu našeg stanovništva u ratno doba. Većina je bila na različitima stranama, ali uvijek na stranama zla. I ta činjenica, između ostalog, objašnjava zašto naš današnji život prolazi u podjelama i raspravama bez kraja i konca.

Sticaj srećnih okolnosti učinio je da su 1945. godine pobijedili malobrojniji i humaniji, oni koji su se borili protiv pravih fašista i bili pravi antifašisti.

Kad je stigao novi rat devedesetih, sačuvali smo ideologije, podjele i mržnje iz prethodnog rata, a ostali smo bez partizana i antifašista.

Pogibija ideje antifašizma i zajedništva, bratstva i jedinstva, humanizma i uzajamnosti najteži je poraz Bosne i Hercegovine u posljednjem ratu. A premalo ljudi se bori za vraćanje u život tih humanističkih ideja.

Zato ne iznenađuje što se danas u Bosni i Hercegovini svaki narod oglašava na temu fašizma i antifašizma iz svojih izolovanih političkih i nacionalnih pozicija i postulata. Nauka više nikom ne služi ni za šta.

Umjesto pravih naučnika, naučnici u službi nacije i politike su formulisali naučno-političke pozicije o fašizmu i antifašizmu. Potom su mediji raspršili u svaki od tri naroda uputstvo kako o tome javno govoriti.

Pažljivim praćenjem medijsko-političkih istupa, primijetna je šutnja hrišćana. Oni kroz svoje istorijske naočale slabo naziru fašizam dok vlastitog antifašizma skoro da se stide ili ga pokušavaju zaboraviti.

Dok Hrvati i Srbi ne bježe od javnog istorijskog opravdanja za ideološku bliskost ustaštvu ili četništvu, Bošnjaci radije ne pominju svoju lojalnost prema NDH ili prema Nijemcima.

S druge strane, dok se Srbi i Hrvati ne hvale mnogo antifašističkom tradicijom, Bošnjaci na njoj insistiraju. Tako nauka u službi politike tvrdi da ”svojim vjerskim i civilizacijskim senzibilitetom, ukorijenjeni u paradigmama bosansko-hercegovačke multikulturalnosti i različitosti, Bošnjaci su razvili i demonstrirali implicitni antifašizam”. (časopis Bošnjačka pismohrana, Zagreb, 2013).

Ova je teza problematična ne samo što pripisuje antifašističke predodređenosti cijelom narodu već i što se pokušavaju pripisati fašistoidni elementi ekskluzivno Hrvatima i Srbima, a sebi nipošto.

Ima li doista posljednjih decenija toliko ukazanja fašizma po balkanskim vrletima, naročito u Bosni i Hercegovini? Nema, jer je fašizam preozbiljan, precizan i konkretan pojam vremenski smješten u tačno određenu epohu i koji se teško može ponoviti u istom obliku.

Drugo, jer je kod nas došlo do neodržive simplifikacije i identifikacije fašizma s nacionalizmom. Ovaj neprihvatljiv politički potez kojim se želi oslabiti politički protivnik može biti poguban.

Pogrešno korišćenje izraza ”fašizam” u jednoj tronacionalnoj državi može se više odnositi na narode nego na pojedince, a tu zbrku i banalizaciju bolje je ne praviti.

Vrijeme je da se prestane govoriti o fašizmu a da se jasno ne kaže ko je fašista. Ali ne samo kaže već i dokaže. Isto tako treba prestati hvaliti se antifašizmom a ne znati šta to znači. Moramo uvesti malo reda u terminologiju i prestati sa subjektivnom banalizacijom.

Ovih dana vidjeli smo dobar primjer kako se do krajnosti banalizuje termin fašizam i nacizam. Šestog juna 2025. godine na naslovnoj strani jednog beogradskog dnevnog lista stoji: ”Fašisti linčovali studente”.

Istog dana Aleksandar Vučić uživa u svojoj paroli ”Bolje je biti ćaci nego biti naci!” Srpski pobunjeni studenti postadoše tako preko noći nacisti!

Ako mislimo živjeti u zemlji dijaloga i pomirenja, neophodno je prestati olako koristiti pogrešne pojmove.

Svaki narod treba prestati ljudima iz drugog naroda lijepiti lažne etikete fašiste, pa i nacionaliste. Ako ništa zato što se tim etiketama oni veoma raduju i ponose jer im u vlastitom narodu obezbjeđuju i produžavaju vlast i moć.

Ne treba među njima tražiti pripadnike fašističke, nacionalističke, liberalne, socijalističke, komunističke… ideologije. Naš čovjek koji je laktovima osvojio vlast i moć može se pragmatično vezati za bilo koju od pomenutih ideologija, ali u njegovom biću prevladava i prevladavaće koruptivna i lopovska ideologija. Desetine a možda i stotine hiljada ljudi nose u sebi veći ili manji koruptivni virus.

Trebamo se mnogo više plašiti mržnje, korupcije, laži i neodgovornosti nego fašizma. Predaleko smo od toga da postanemo većinski fašistička zemlja, a većinski smo odavno neodgovorna korumpirana zemlja mržnje i laži.

Zato mislim da nam je pametnije da se borimo protiv navedenih pošasti nego fašizma koji će se prepasti i pobjeći glavom bez obzira čim pobijedimo mržnju, korupciju, laži i neodgovornost!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi

> Svi tekstovi ovog autora