Antunovski hod kao loš spektakl

Ako ste se kojim slučajem zatekli na zagrebačkom Antunovskom hodu 7. lipnja 2025., mogli ste pomisliti da ste greškom upali na kakav nacionalistički glazbeni spektakl ili možda revival skupinu iz ’95. godine. Transparenti, razglasi, domoljubna ikonografija, Thompson na razglasima, a sve to, kako kažu organizatori, ”u čast svetom Anti Padovanskom”.

No što to točno ima sveti Antun s ”Anicom – kninskom kraljicom” i stihovima o ”čistoj krvi” i ”dušmanima”? Odgovor je jednostavan: ništa.

Zamišljen kao procesijski hod vjere, Antunovski hod trebao bi biti trenutak sabranosti, pobožnosti i javnog svjedočenja kršćanske vjere u svijetu koji je često zatvoren za duhovnost. Inače, Antunovski hod mladih u Zagrebu nastao je po uzoru na padovanski ”Cammino di sant’Antonio”, koji se svake godine održava u sjevernoj Italiji. No ono što se u Zagrebu ove godine odvilo nije bilo ništa od toga, nego, da budemo sasvim precizni, parareligijski karneval pod pokroviteljstvom hrvatskog turbopatriotizma, uz sve što on sa sobom nosi: od nacionalnih zastava, preko izvikivanja parola, pa do franjevaca koji pokušavaju plesati na pozornici dok Thompsonovi stihovi buče iz zvučnika.

Sasvim je neukusno bilo gledati fratre kako skaču na pozornici, pokušavajući animirati mladež kao na kakvom ljetnom kampu. U tom trenutku sve gubi smisao i forma, i poruka, i identitet samog događaja.

U trenutku kada mladi u Hrvatskoj traže autentične odgovore, duhovne putokaze i smisao, nudi im se loša kopija festivala i to bez glazbene kvalitete i bez dubljeg vjerskog sadržaja.

Događaj je više nalikovao koncertu na kojem se ”osjećaš vjernim” nego vjerskom okupljanju na kojem bi se trebao susresti s Bogom.

Dakle, u trenutku dok Crkva u svijetu proživljava duboku krizu vjerodostojnosti, kad se sve više govori o potrebi za autentičnim, poniznim, evanđeoskim svjedočenjem, u Zagrebu se događa suprotno: fratri pjevaju Thompsonove pjesme umjesto da mole krunicu, skaču umjesto da kleče, a mladi mašu nacionalnim zastavama, dok je Evanđelje na polici ili u ruksaku. Ako je to nova evangelizacija, onda je nešto ozbiljno pošlo po zlu.

Sveti Antun Padovanski, skromni franjevac, poznat po propovijedima siromasima i izbjegavanju svjetovne pompe, zasigurno ne bi prepoznao sebe u ovoj verziji ”hoda u njegovu čast”. On nije trebao binu, reflektore ni hitove s radijskih top-lista. Njegovo oružje bilo je Evanđelje, a ne pojačalo. Bi li se sv. Antun Padovanski popeo na zagrebačku pozornicu? Bi li on pljeskao uz domoljubne stihove? Bi li se on smiješio franjevcima koji skaču pokušavajući plesati? Ili bi i on, kao i mnogo puta u povijesti, jednostavno tiho nestao, među siromasima, među zaboravljenima, među onima kojima nitko ne pjeva.

Danas se, izgleda, vjerski autoritet mjeri jačinom decibela, a ne dubinom poruke. Što reći o franjevcima koji, umjesto da budu duhovni autoriteti, izlaze na pozornicu kao ”headlineri”, razdragano plješću, pokušavajući animirati publiku na način koji više pristaje animatorskim kampovima nego redovničkoj službi? Tko je točno ovdje autoritet fratar ili Thompson?

I još važnije: tko je ovdje Bog?

Ovdje ćemo samo spomenuti da je u ovoj fratarskoj zajednici, koja organizira Antunovski hod, živio i djelovao fra Gracijan Gašperov, čija su pedofilska zlodjela godinama bila poznata njegovoj redovničkoj subraći, ali su o njima šutjeli, a ništa nije drugačije bilo ni s fra Vladimirom Vidovićem. Ovih dana u javnost je izišla informacija da se splitska sutkinja Julijana Ponoš usprotivila apsurdnom stavu višeg suda u Zagrebu u slučaju Gašperov, da Crkva nije odgovorna za ponašanje svog svećenika. Vidjet ćemo ishod. 

Religija kao proizvod

U svijetu u kojem se sve pretvara u sadržaj, nije čudno da je i religija postala pakiranje. Umjesto sakramenata – selfiji. Umjesto tišine – produkcija. Umjesto križa – nacionalna zastava. Umjesto riječi Božje – pjesma s refrenom koji potiče na euforiju, ali ne na obraćenje.

Događaji poput zagrebačkog Antunovskog hoda govore o nečemu ozbiljnom: o zamjeni duha za formu, sadržaja za spektakl, tišine za buku. U tom kontekstu, Thompson nije uzrok nego simptom. On se samo uklapa u ono što mu je ponuđeno, platformu na kojoj domoljublje postaje religija, a religija samo dekor.

Što ako Isus dođe u Zagreb, u Ilicu, na Trg, među povorku ”Antunovskog hoda”? Hoće li stati ispred pozornice i zapjevati? Hoće li podići ruke u ritmu? Hoće li se popeti uz fratarsku ekipu i zaplesati? Ili će, kao što je uvijek činio, proći tiho i otići prema bolnici, prema periferiji, prema onima koje nitko ne vidi i ne slavi i tamo jednostavno biti.

Ono što se dogodilo pod etiketom ”Antunovskog hoda” nije bilo duhovno okupljanje, nego vjera kao performans, gdje su svi, uz nacionalne pjesme, znali i tekstove vjerskih pjesama, ali nitko, ili rijetko tko, sadržaj.

Hod bez tišine, križ bez Krista, molitva bez Boga, religija – ali bez transcendencije.

Ako je to budućnost javnog svjedočenja vjere u Hrvatskoj, onda ne svjedočimo vjeru, nego proizvod. A vjera koja se prodaje kao proizvod prestaje biti vjera.

Možemo se, stoga, složiti s fratrima i raznim drugim komentatorima, posebno onima s HRT-a, da je ovaj događaj bio uspješan, ako ga ne gledamo vjerskim očima. Ali kao religijski čin, bio je to samo još jedan spektakl. I to loš.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve
    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?
    •  Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?
    •  Hrvatski ''Spotlight'' počinje: slučaj svećenika Vizira
    •  Konklava - zaključana soba, otvorena očekivanja
    •  Krist nije franšiza
    •  Uskrs u zemlji šutnje
    •  Tko ima pravo govoriti o ljubavi i ljudskim pravima?

> Svi tekstovi ovog autora