novinarstvo s potpisom
Aleksandar Miljković
Većina religija započinje slično: izniman Događaj/događaji su opisani u Knjizi, koja se kanonizira i protokom vremena standardizira kao nepogrešivi vodič kroz zivot (i smrt). Naravno, tumačenja mogu biti drugačija (mada ne bitno) i zato imamo različite škole, pravce i tradicije (od kojih svaka drži da je apsolutni arbitar pravovjerja) unutar iste religije. Dakle, Događaj/i iz prošlosti postepeno postaju samo-replicirajuci uzorak svjetonazora osoba, te ideal kulture življenja vjerujuće zajednice.
Ideal koji propagiraju vjersko-teološke elite, a koji se (uglavnom) distribuira hijerarhijski – nikad ne može biti postignut niti uzor u potpunosti dosegnut, jer se konzumacija cjelokupne stvarnosti dešava tek na kraju Vremena…i van je kontrole ljudskog faktora. To Božje djelovanje, kroz koje se povijest privodi svojem kraju naziva se – ”eshatološko”, a njemu prethodi apokaliptičko ili ”razotkrivavajuce”.
Ono što (između ostalog) razlikuje kršćanstvo od ostalih monoteizama je činjenica da eshatološki ”period” počinje prije kanonizacije i egzaltacije bilo kakvog svetog Teksta (kao što je slučaj sa Torah ili Kur’anom npr.). Inaguracija (ili ”svečano otvorenje”) Eshatona, u kršćanstvu započinje prije dvije tisuće godina (Kristovim Uskrsnućem) i traje sve do naših dana. Na prvi pogled možda ne izgleda kao ”big deal” – ali ovo je suštinska razlika, koja čini kršćanstvo (svih denominacija) drugačijim od ostalih religija.
Dok se u drugim vjerama život religiozne zajednice pokušava ”preslikati” na cijelo društvo (da bi se zajednica osjećala manje ugrožena sekularnim ili inovjernim), sve rano-kršćanske grupe/Crkve su živjele u iščekivanju produžetka prvog (Kristovog) Eshatona… one su identitetski i utjelovljivale to isto, svojim beskompromisnim stavom prema vjersko-političkoj kulturi toga doba.
Ipak, tome dolazi kraj sa početkom Konstantinove (ili još preciznije, Teodosijeve) ere. Tada sve više utjecaja počinje imati knjiga Ivanovog Otkrivenja, prvo na kršćanskom Zapadu, a onda, nakon par stotina godina – i na Istoku. Zadnje napisan i zadnje uvršteni (kanonski) novozavjetni tekst je tako, pomalo paradoksalno, približio kršćanstvo nekom ”generičnom” monoteizmu, a stupanjem islama na svjetsku scenu – taj proces (putem utjecaja) se dodatno ubrzao i proširio. Po mom sudu, ova knjiga (još uvijek neutvrđenog porijekla) je do danas najkontroverzije djelo vezano uz kršćansko učenje i stoga bi je se trebalo vrlo ozbiljno dogmatski preispitati na nekom od budućih ekumenskih sabora.
Pokušaji ”tihog” uvođenja teokracije u regiji, prema tome su, u suprotnosti s kršćanskim poimanjem Povijesti i njezinog ”završetka”. Crkva nije nastala da bi (u dogovoru sa trenutnim vlastima) kreirala ”utvrdu jednoumlja” – bilo državnog, nacionalnog, klasnog ili čak vjerskog… jer to bi bilo u krajnjoj suprotnosti sa prirodom Kristovog ”vladanja” s poviješću (a kojeg karakteriziraju Ljubav i Sloboda).
Žene se ne ucjenjuju klečanjem po trgovima, teolozi se ne privode na saslušanja i anatemiziraju, a vjerska simbolika se ne koristi u svrhu nacionalno državne kohezije. Kao Koja iz Discipline Kičme trebamo glasno, jasno i odlučno uzviknuti ”…ne ne ne, sve što uvijek mogu reći to je – NE NE NE!”
Kršćanski put je put čekanja i kreativnih traganja; istraživanja, iščuđivanja i usputnog iscjeljivanja. Osluškivanja i opraštanja. A politicko kršćanstvo balkano-nacionalnog tipa je smrtonosan duhovni otrov koji se jedino može neutralizirati kritičnim pogledom u samo središte zabludjelih institucija.
Trumpov filetizam je dokaz da ni američki protestanti nisu imuni na ovakvo zlo – i to zato što je ono (kao što sam pokušao kroz tekst sugerirati) vrlo duboko pohranjeno u povijesnim iskustvima Crkve.
Kršćanstvo je religija ”svete neizvjesnosti” (sintagmu je u drugom kontekstu sročio židovski filozof Martin Buber) u historijskom, društvenom ali i ontološkom smislu. Kod mnogih ovo stvara veliku dozu zebnje i anksioznosti jer se lakše oslanjati na stara, provjerena, ”ready-made” rješenja i pravila.
Ali, razmislimo – da li se u njih pouzdavao Isus iz Nazareta? Kršćanska konzervativna desnica želi povratak u ”zlatno doba” (za koje god da misle je to), ali da li je to moguće? I je li uopće i poželjno?
Međutim, nikakvog povratka nema i Uzneseni Krist je i dalje na kormilu povijesti – mi drugi samo asistiramo. Posljednji dani su već ovdje i od njih odbrane nema… staza koja vodi do Nazarećanina je staza neprekinutog progresa; nikako samo tehnološkog, već progresa civilizacije Života.
Svaka ona tehnologija (ili ideologija) koja ne vodi u taj Život je ”tehnika smrti” – i na nama je da razvijamo sva spoznajna čula, tako da možemo odgovorno razlikovati između ovih krajnosti. A to često nije lako.
Ipak treba ustrajati, jer eshatologija ”kršćanskog ključa” ne isključuje Ličnost već su-kreira sa njom!
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.