Pomoć pri umiranju – jesmo li spremni na javnu debatu?

Kad govorimo o eutanaziji, moramo biti svjesni da ona može biti prvenstveno pasivna ili aktivna (v. Turković, Roksandić, Maršavelski), (2010),

Slovenija je legalizirala dobrovoljni prekid života  gdje osoba sama zadržava kontrolu nad trenutkom smrti i sposobna je sama sebi okončati život u strogo određenim uvjetima (190-IX Zakon o pomoči pri prostovoljnem končanju života: Izbran zakon / akt).

Dakle, osobe koje to nisu u stanju, nisu adresati zakona koji je donesen ovog srpnja u slovenskom Parlamentu. Mora se raditi o osobama koje su sposobne za odlučivanje, koje boluju od neizlječivih bolesti i čija su patnja ili zdravstveno stanje neizdrživi. Same pokreću zahtjev kojeg moraju i ponoviti.

Također, isto je moguće u slučajevima kada se od liječenja ne očekuje oporavak ili poboljšanje zdravstvenog stanja pacijenta uz poštovanje brojnih zaštitih mjera.

Ne odnosi se na osobe koje boluju od duševnih smetnji.

Dakle, zahtjev za usmrćenjem ovim zakonom nije reguliran u smislu da osoba zahtjeva od drugoga da učini posljednju radnju koja bi dovela do smrti. To bi značilo da ako osoba nije sama sposobna poduzeti zadnji čin, ne potpada pod pravila regulacije ovim Zakonom.

Što se Slovenije tiče, tu je važan obiteljski liječnik ili specijalist koji liječi pacijenta. Kada pacijent dobije njihovo mišljenje, potpisuje izjavu kod javnog bilježnika koji provjerava njegovo sposobnost za rasuđivanje. To potom čini i psihijatar. Na samom kraju odlučuje posebno Povjerenstvo, ali i dalje je odluka na osobi samoj.

Pacijent odabire jedan od mogućih načina unošenja aktivne tvari za dobrovoljni prekid života. Naravno, priziv savjesti je institut na koji liječnici po svom Kodeksu imaju pravo u svim okolnostima osim onim koje su neposredno ugrožavajuće za život pacijenta, pa tako ne vidim da bi se isti mogao zabraniti i u slučajevima koje se tiču sudjelovanju u ovom procesu, kako u Sloveniji tako u Hrvatskoj i drugim državama članicama Vijeća Europe (v, odluke ESLJP pitanjima  o kraju života: FS_Euthanasia_ENG).

Prema slovenskom zakonu, liječnici nisu izravno uključeni u dobrovoljno okončanje života već je njihova uloga savjetodavna.

Što se tiče Hrvatske, više sam puta već naglasila da je to jedno od pitanja koje nismo još raspravili u široj javnosti ali ne na način da dođe do polarizacije temeljene na uobičajenim podjelama u društvu već da se argumentirano rasprave sve moguće dvojbe prije uređenja ovog pitanja jer je isto iznimno važno.

Kako je i rekao prof. Hebrang, ”Ne morate to odobravati, i ja sam vjernik, ali tkogod je gledao kako ljudi umiru u mukama, razumjet će ovo što ću reći!”. 

Kako sam profesorica Kaznenog prava, ali i Bioetike i medicinskog prava te medicinske etike, odmah ću reći da odgovor na ovo pitanje nije lako.

Poznate su zlouporabe kroz povijest te poglavito eutanazija pacijenata s duševnim smetanjima koje se odvijalo u nacističkoj Njemačkoj gdje se željelo stvoriti javnu svijest da je jedino vrijedan život onaj koji je ”vrijedan življenja”. (Roksandić & Galiot: Eksperimenti na ljudima kao zločin protiv čovječnosti: od Nürnberškog medicinskog suđenja do predmeta Pfizer (2016) https://hrcak.srce.hr/index.php/clanak/241965

Danas se svi možemo složiti da je dostojanstvo čovjeka nepovredivo i da svatko ima pravo na život ali da život nije lišen patnje i boli jer je to život.

No ne smije se zaboraviti da u nacističkoj Njemačkoj su pacijenti bili o tome išta pitani, barem oni koji su mogli sami odlučivati niti njihove obitelji.

Da budem jasna, danas je potpomognuto samoubojstvo u Hrvatskoj kazneno djelo ali samo pod određenim okolnostima, ako se ne radi o djetetu do 14. godina ili osobi čija je sposobno shvaćanja bitno smanjena, tko navede drugoga na samoubojstvo ili mu iz niskih pobuda pomogne u samoubojstvu pa ono bude počinjeno ili pokušano, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine (čl. 114. KZ-a).

Dakle zapravo smo na tragu slovenskog rješenja, ali nismo ga zakonski uredili, odnosno omogućili da isto bude počinjeno u kontroliranim uvjetima i uz pomoć koja je regulirana od strane države.

Jednako tako usmrćenje je zabranjeno, iako predstavlja, uz druga dva dodana oblika, privilegirani oblik ubojstva (l. 112 st. 3.KZ-a) – Tko usmrti drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

S druge strane, ubojstvo osobe koja je posebno ranjiva zbog njezine dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje ili trudnoće, smatramo teškim ubojstvom (čl. 111 st. 2 KZ-a).

Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore u članku 4. regulira odnos liječnika prema umirućem pacijentu i to tako da izrijekom ističe kako je:

1. Ublažavanje patnje i boli jedna je od osnovnih zadaća liječnika. To je posebno važno u skrbi oko umirućeg pacijenta, kada će liječnik pacijentu uz lijekove nastojati pružiti i svu duhovnu pomoć, poštujući pacijentovo uvjerenje i želje. Istodobno će liječnik upoznati i pacijentove bližnje o njegovu stanju i nastojati postići njihovu suradnju na ublažavanju pacijentovih tegoba.

2. Namjerno skraćivanje života (eutanazija) i samoubojstvo uz pomoć liječnika u suprotnosti je s medicinskom etikom. Želju dobro informiranog pacijenta, koji boluje od neizlječive bolesti, pismeno ili usmeno jasno izraženu pri punoj svijesti u pogledu umjetnog produljavanja njegova života, treba poštovati primjenjujući pozitivne zakonske propise.

3. Nastavljanje intenzivnog liječenja pacijenta u nepovratnom završnom stanju medicinski nije utemeljeno i isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt.

U svakom slučaju po mom mišljenju ulaganje u palijativnu skrb je svakako ključno i pružiti svu moguću pomoć umirućem bolesniku čuvajući njegovo dostojanstvo i omogućiti mirnu i dostojanstvenu smrt uz pokazivanje suosjećajnosti i bliskosti. No, isto ne isključuje nimalo niti regulaciju dobrovoljnog prekida života u iznimnim slučajevima kada su bol i patnja nepodnošljnivi a to osoba želi i sposobna je donijeti takvu odluku.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prirodni resursi kao zalog mira, ne rata
    •  Što nam poručuju tragedije iz Donje Jablanice i Novog Sada
    •  Hrvatska mora popraviti status starijih osoba u zatvorima
    •  Izbori su da učinimo nešto dobro i za opću dobrobit
    •  Koja pravila obvezuju dužnosnike u javnoj komunikaciji
    •  Upravljanje krizama je vještina koja nam nužno treba u 2024.
    •  Oblici femicida u Hrvatskoj i prevencija nasilja nad ženama
    •  Lamentacije – plaće, upravljanje krizama i vladavina prava
    •  Treba nam rezolucija o položaju i pravima starijih osoba
    •  Curenje informacije – moramo li i tajne skrivati i od samih sebe

> Svi tekstovi ovog autora