Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis

Carlo Acutis je kao tinejdžer obolio od  leukemije, umro je 2006. godine u 15. godini života. Papa Lav XIV. ga je upravo proglasio svetim. Poznat je kao ”cyber apostol”, budući da je koristio moderne tehnologije kako bi mogao, posebno među mladima, širiti evanđeosku poruku.

Teška bolest nije ga u tome omela i nju je pretvorio u medij iznošenja kršćanskih istina. Bolest je, dakle, vidio kao priliku da se sjedini s Kristovom patnjom i da tu patnju usmjeri prema spasenju drugih ljudi.

Kristova patnja ne zatvara u smrt i očaj, ona probija put prema spasenju i životu. Mladi katolici su s oduševljenjem primili vijest o kanonizaciji ovog iznimnog mladog čovjeka.

Mladi su, ma što o njima stariji mislili, pozdravili to što je ovaj svetac,  pripadnik njihove generacije, svoj kratki život iskoristio kako bi pomagao drugima.

Svetost nije ništa drugo nego življenje autentičnim, nesebičnim životom. Kršćani su pozvani na svetost, ali se tom pozivu rijetki odazivaju. Puno je lakše, dakako i licemjernije, predstavljati sebe kao kršćanina, umjesto istinski živjeti kršćanskim životom.

Kršćanstvo je nenametljiva briga za druge i sustavan rad na preoblikovanju vlastitog života. Čovjek je, naime, stvoren na sliku i priliku božju, no ta sličnost se ne može animirati i dinamizirati bez angažmana čovjeka. Biti slika božja nije pasivno stanje – kršćani su više božji što su sličniji s Isusom Kristom, a Kristu su sličniji kada podnose patnje umjesto da je drugima nanose.

Kršćanski život je život dobre osobe koja izvor svoje dobrote vidi Kristu. Ljudi autonomije razuma izvor morala ne vide u božanskoj sferi, njihov moral nije teonoman, on proizlazi iz same autonomije razuma.

Ono što povezuje dobre vjernike i dobre nevjernike odnosno ljude autonomije razuma, je dobrota, a kada ljude poveže dobrota, ne postoji ta razlika koja ih može razdvojiti. Dobro ima tu moć da povezuje različitosti, bez njihovog dokidanja.

Kršćanski poziv na svetost zapravo je poziv upućen kršćanima da, putem angažirane dobrote, realiziraju vlastitu ljudskost. Ovo je razlog zbog kojeg dobri ljudi ne vode svjetonazorske ratove, oni demonstriraju vlastiti svjetonazor. Svjetonazor tome i služi – da ga se prihvati, ali da ga se ne nameće te da ga se, bez ikakvih skrivenih namjera, demonstrira.

Kršćani se bore, i to krajnje nenasilnim putem, da svijet bude rađaonica različitih dobrota, ali i da se te dobrote nesmetano razvijaju u svijetu.

Dobro nikada ne ratuje s dobrim, dobro se suprotstavlja zlu, ali u tom suprotstavljanju ne koristi iste metode koje koristi i zlo. Dobro ne pobjeđuje zlo čineći isto ono što je činilo i zlo. Ako se protiv zla borimo tako da promoviramo naše zlo, odustali smo od dobra i postali smo moralni i povijesni problem.

Ratoborni kršćani su upravo to – moralni i povijesni problem. Oni ne donose spas, nego prokletstvo. Ohrabrujuće je što je u našem vremenu Katolička Crkva prepoznala dobrotu jednog mladića i što ga je, time što ga je kanonizirala, postavila kao uzor mladim katolicima.

Svetost Carla Acutisa interna je stvar Katoličke crkve, sekularni svijet ne barata pojmom svetosti, ali ono što nedostaje i sakralnom i profanom području zasigurno je dobrota. Svijet naprosto žudi za dobrotom.

Ako čitate životopis Carla Acutisa, oduševit će vas njegova dobrota. Dobrota tako djeluje – ona oduševljava i razoružava. Kako prepoznajemo dobrotu? Po posljedicama nečijeg djelovanja. Iza dobrih ljudi nema žrtava. Iza Carla Acutisa nisu ostajale žrtve.

Neprestano upozoravam kako nije moguće utvrditi je li netko vjernik ili samo kaže da je vjernik, ali je moguće utvrditi ostaju li iza nečijeg djelovanja žrtve. Ako ostaju, nije riječ o dobrom čovjeku, a samim time, nije riječ ni o kršćaninu, jer je kršćanstvo samo jedan od mnogih oblika življenja u skladu s dobrotom.

Kršćanstvo nije povlašteni način života, ono ne elitizira i ne daje imunitet, u smislu da se ne smije propitivati što kršćani rade.

Kršćanski način života podrazumijeva neprestano propitivanje vlastitog djelovanja, uvijek pod vidom onoga što je Krist činio. Krist je ljubio i prihvaćao, razumijevao i praštao. Nije ratovao, odbacivao, prezirao i proklinjao.

Teško je, u okolnostima duha vremena, a iz toga duha je formirana hrvatska sadašnjost, govoriti što je to kršćanstvo i zašto su kršćani, ako to uistinu jesu ili makar žele biti, pozvani da u svijetu rađaju dobrotu, da čine dobro i da se zalažu za dobro.

Svetosti nema bez dobrote. Svetost je samo pojam kojim se ističe da se netko, motiviran kršćanskim razlozima, odazvao pozivu da čini dobro.

Duh hrvatskog naroda je kudikamo drugačiji. Prosječni Hrvat kršćanstvo ne vidi kao poziv na oduševljavanje dobrotom, nego kao priliku da se kršćanstvo oduševi hrvatstvom. Ta pozicija je toliko nakaradna da na nju ne treba trošiti riječi.

Ne želim biti zloguki prorok, ali, bez ikakve sumnje, mogu tvrditi da ovaj ”cyber svetac” neće zaživjeti među kršćanima u Hrvatskoj. Bit će prepušten programiranom zaboravu, a sve kako bi se otvorio prostor za iščekivanje našeg sveca koji je, isto kao i sadašnji Hrvati i katolici, kršćanstvo vidio kao povlaštenu priliku da se sam bog oduševi hrvatstvom.

Riječ je, dakako, o kontroverznom kardinalu Alojziju Stepincu. Za njegovu svetost se treba izboriti, za nju treba lobirati, a razlog je jednostavan – Stepinca nije oduševljavala dobrota, nego hrvatstvo. On je zbog hrvatstva podržavao ideologiju smrti.

Njegov sukob s komunizmom nije nastao zbog toga što je komunizam širio ideologiju smrti, nego zbog toga što ta smrt nije bila zamotana u celofan hrvatstva i katoličanstva. Da je kojim slučajem bila, u komunizmu bi se, baš kao za vrijeme ustaštva, naš kardinal posvetio gorućem problemu, a to je problem borbe protiv psovke.

Uistinu je, za Hrvata i katolika, nezgodno da sa psovkom na usnama, otvara logore ili, recimo, donosi rasne zakone. To je krajnje neprimjereno – ne zbog logora i rasnih zakona, nego zbog psovanja.

Iako svetost pripada autonomiji neke religijske zajednice, razvidno je da sve svetosti nisu jednake. Svetost koja nastaje iz podnošenja vlastite patnje, ne može i nikada neće biti jednaka svetosti onih koji su tražili načine da opravdaju one koji su drugima nanosili patnju.

Carlo Acutis nedvojbeno je bio dobar mladi čovjek, zapravo dječak. Zbog njega i njegove dobrote nećemo i ne smijemo propitivati istinitost onoga što ga je motiviralo da bude dobar.

Ako pred vama stoji dobar čovjek koji vjeruje u boga, hoćete li otvoriti spor o tome postoji li ili ne postoji bog ili ćete, naprotiv, oduševljeno podržati dobrotu? Meni su, kada je u pitanju dobrota, prihvatljivi svi izvori iz kojih u svijet ulazi i raste dobrota. Dobro ne propitujem, dobro podržavam.

Ne zanima me svetost bez dobrote, podržavam svetost samo ako je to svetost dobrote, ali, također, podržavam i dobrotu bez svetosti. Ovaj svijet vapi za dobrotom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru
    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu
    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka
    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili
    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost
    •  Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište

> Svi tekstovi ovog autora