Mali brat u svijetu velikih ”tata”

Biti mali brat u svijetu velikih ”tata-mata” neće, znam, nikada biti ni popularno ni sasvim shvatljivo. Ali je dakako moguće. Čak i danas kada čovjek (i kao pojedinac i kao skupina), možda kao nikad, ulaže silan napor u vlastitu sigurnost. To jest u obrambene mehanizme ili naprosto u dojam po kojemu bi drugi trebali zaključiti da je bolje ne kačit se. Naravno, znamo već iz đačkih početnica da se oni ”veliki”, one ”mrcine” ne diraju i ne provociraju. Njima se divi. A zadirkivat se može one slabije od sebe.

Oni ”veliki” su nam zapravo uzor jer želimo postati kao oni: nedodirljivi, a dobro vidljivi. Stoga se trudimo stvarati dojmove jakosti, nepobjedivosti i moći, kako na individualnoj razini, tako i na široj društvenoj. Stoga i ne čudi taj prokleti krug naoružavanja i ta neprestana borba tko će na kraju imati metak ili paru više.

U čovjekovom svijetu naprosto vlada logika nadjačavanja. Jer smo sposobni misliti slobodu jedino kao stanje nedodirljivosti, neugrozivosti i neukrotivosti od drugih, ali da to ujedno uključuje prezentnost, vidljivost, istaknutost, moć, od nas. I tako svaka skupina za sebe i svaki pojedinac za sebe. Jednostavno rečeno; da budeš toliko velik da te svi drugi vide iz daleka te da po mogućnosti i ostanu daleko. I tako svatko za sebe. Ali svemir je maleno mjesto za ljudski ego.

Takvoj logici potpali smo i mi mnogi kršćani. Logici osvajanja prostora i obrane osvojenog. Živimo u vremenu tolikih bijesnih kršćana koji bi stalno nešto branili i osvajali, a sami su postali neosvojivi. Kršćana koji su postali nepobjedivi i neosvojivi pred porukom radosti i ljubavi. Kršćana kojima Evanđelje više ništa ne može.

Možda je zbog toga jedan čovjek, Sveti Franjo iz Asiza, i danas toliko zanimljiv. Upravo njemu sam zahvalan na neizmjernom broju pejsaža i portreta koji čini moj životni krajolik. Taj mali brat iz Asiza uči nas upravo onom bitnom u kršćanstvu – ne osvajati, nego biti osvojen.

I njegovo je vrijeme bilo obilježeno vrlo sličnim okolnostima kao i naše vrijeme danas. Društvo je gubilo tlo pod nogama, različite političke i crkvene opcije borile su se oko prevlasti – novcem i utjecajem. Različite hereze (današnje zavjere) dodavale su svim tim problemima dodatnu mitološku dimenziju koja istovremeno zbunjuje i nudi jeftina rješenja. Društvene strukture su kolabirale, a rješenja koja su stajala na raspolaganju bila su: ili milom ili silom. Miroljubivo spašavati svijet promjenom sebe, ili nasilno mijenjati svijet da se spasi sebe. Te su nam opcije i danas ponuđene. Glasniji su uvijek oni s prstima na obaraču.

No Franjo iz Asiza nije izabrao ni život bogatog trgovca (što je mogao po nasljedstvu). Nije izabrao profiterstvo koje će vlastiti luksuz opravdavati filozofijama i biologijama jačih nad slabijima.

Nije izabrao ni život privilegiranog klerika (što je mogao po izobrazbi) koji bi propovijedao vodu dok pije vino za stolom moćnika, s pomoću kojih bi Boga pretvarao u narodni dernek.

Niti je izabrao život nekog viteškog junaka koji bi branio i širio ”vrijednosti” božanskog poretka. Koji bi zadobio društveni status ”branitelja” i tako jedini imao pravo nešto nazvati svojim i pravo da se buni na sve što nije spadalo u prospekt njegove obrane.

Franjo je odbacio sve opcije i rješenja koja su bila ponuđena na tadašnjem političkom i duhovnom tržištu. A vidimo da se ni tržište našega vremena ne razlikuje pretjerano.

On se, naprotiv, odlučio za povratak na sam izvor – na evanđeoski primjer Isusa Krista. To je postao njegov kompas. Evanđelje je postalo njegov program i njegove oči prema svijetu i sebi; njegova kultura, njegov identitet i porijeklo (sve ono na što danas postajemo nervozni i panični). I tom se odlukom zapravo suprotstavio svim vladajućim strukturama i filozofijama svoga vremena.

A što je nama kršćanima danas naša kultura? Jesmo li kršćanstvo utopili u svoje lokalne kulturološke koordinate, pretvorivši ga u nacionalne tradicije i lokalne teferiće? Jesmo li Evanđelje, tu svoju zapravo jedinu stvarnu i izvornu kulturu i porijeklo, razgodili u vodama svojih nacionalnih, političkih i gospodarskih interesa?

Umjesto da ide pokoravati druge, Franjo je vršio pokoru. Umjesto da brani kršćanske vrijednosti mačem i retorikama sile, on je ljubio gubavce i propovijedao pticama. Umjesto da ide braniti i osvajati, on se dao osvojiti evanđeljem, Kristom. Vjerojatno je malo koji čovjek izgledao tako jadno, prljavo, smiješno i nevažno malen, a ujedno tako radostan i tako slobodan u isto vrijeme. Što naposljetku može izgubiti onaj kome je Bog sve?

Franjo iz Asiza skinuo je sve te oklope i amajlije sigurnosti sa sebe i obukao vreću povjerenja. Nije to samo za ovo naše današnje vrijeme ludost. Njegov život je bio dovoljna ludost i za njegovo vrijeme.

Zar smo zaboravili da je kršćanstvo puno više od religije, tradicije i teologije? Zar smo zaboravili da je kršćanstvo ludost za ovaj svijet? I to ludost koja se neprestano pokazuje mudrijom od svake ljudske logike. Upravo kroz činjenicu da je puno veći utjecaj imalo i ima ono što je napravio jedan mali brat Franjo, nego ono što je napravio njegov moćni sugovornik i suvremenik Inocent III.

Bijes i strah nas kršćana danas – da ćemo nešto izgubiti; da će nam drugi nešto oteti; da ćemo postati nevažni – samo je znakom da smo u panici jer je nama Bog postao ništa. I taj nagon za neprestanim režanjem, obranama i napadima – samo je znakom da se naše srce uvezalo s prolaznim bogovima. Koje smo ukrasili kršćanskim simbolima i frazama i time se sustavno zavaravamo.

Ponekad mislim da stojimo na tim šiljatim tarabama svojih granica, svojih ”antemurale christianitatis” iz straha da nam ”neprijatelji” ne prodru dublje i time otkriju da unutra zapravo nema ničega. Da mi ne branimo nikakve vrijednosti i Boga, nego branimo da itko uđe, da ugleda i razglasi da ondje nema zapravo ničega. Branimo se od razotkrivanja vlastite ispraznosti. Jer da tu ima imalo Boga, ne bi nas toliko opsjedale granice.

Što ćemo dakle? Biti mala braća i sestre, kojih se nitko ne mora plašiti i koji nikoga ne moraju nadjačavati? Koji se ne plaše i ne vrijeđaju ni kada ih zadirkuju? Ili ćemo stati u red gdje se obučavaju mrcine i moćnici pa da metanjem križića na svoje mačeve, zastave i šljemove uvjeravamo sebe i druge da se borimo za ispravnu stvar? Da širimo vjeru i kad zadirkujemo u zakone i u tuđe živote?

I što kada nas pitaju oni koje pokorimo, oni koji dođu pod našu vlast, u što točno vjerujemo? Zar ćemo smjeti reći: mi smo mala braća i sestre i nosimo radosnu vijest o ljubavi, milosrđu i slobodi? Zar ćemo smjeti? Ili ćemo priznati da to što činimo nije evanđeoski. Da dolazimo kao kršćani bez Evanđelja, kršćani bez kulture. Nekulturni kršćani. Mrcine iz zadnje klupe uvijek spremne na rat.

Živio nam mali brat!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Obavijest za nadrndane stanare
    •  Nebojšin Jošua
    •  Mi smo perfektan narod, narod prošlosti
    •  Uputstva za mržnju prema Europi
    •  Emocionalno dezorijentirani donose očajne političke odluke
    •  U našem vremenu su prodrli podvojenost, divljaštvo i laž
    •  Strpljiv ima jednog Boga. Nestrpljiv ih ima kolko hoćeš
    •  Osveta loših đaka
    •  Povratak u korito
    •  Rodni studij: Tko tu koga u Crkvi – sluša?

> Svi tekstovi ovog autora