Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?

Prema članku 80. Ustava Republike Srpske, tačka 4. stava 2. “predsjednik ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda”. I dalje: “Predsjednik određuje koji će ga potpredsjednik Republike zamjenjivati u slučaju privremene spriječenosti da obavlja svoje funkcije.” Milorad Dodik je, nakon posljednjih izbora, kao predsjednik stekao dvojicu potpredsjednika: Davora Pranjića iz HDZ BiH i Ćamila Durakovića, koji je na izbore 2022. izašao kao neovisni kandidat, ali uz podršku svih bošnjačkih stranaka.

Kako je Dodik još od davnih vremena, ili otkada se od proameričkoga i nacionalno inkluzivnog političara prekvalificirao u narodnog vođu i srpskog nacionalista, u boljim odnosima, pa i u savezu s HDZ BiH, tako je za svog zamjenika – recimo kada je išao na operaciju – određivao Hrvata, a ne Bošnjaka. Tako je Davora Pranjića – formalno legalno ili nelegalno, stvar je procedure – za sobom ostavio i nakon što ga je po sudskoj presudi smijenio Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Premda smjenu Dodik ne priznaje, on je svoga hrvatskog zamjenika zadužio da potpisuje sve ono što treba potpisati. A Pranjić je to svesrdno prihvatio. 

Davor Pranjić rodio se 15. rujna 1994. u Sanskom Mostu, gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, u kojemu su do rata Muslimani (danas Bošnjaci) i Srbi, s podjednakim udjelom u stanovništvu, činili većinu, dok je Hrvata bilo manje od četiri posto. U vrijeme njegova rođenja grad su držale srpske snage, većina Muslimana i Hrvata izbjegla je iz Sanskog Mosta, a preostali su bili pod konstantnim terorom. Dok su se u Sarajevu specijalizirane komisije bavile zločinima nad Muslimanima, te kolateralno i Hrvatima, srpski zločini nad Hrvatima župe Stara Rijeka službenim vlastima u Zagrebu, kao ni hrvatskoj državnoj propagandi, nikada nisu bili interesantni.

O tome tko su roditelji Davora Pranjića i kako su u Sanskom Mostu preživjeli rat, kao ni pokolje s kraja rata koje je provodila paravojska Željka Ražnatovića Arkana, mi ne znamo ništa. U Pranjićevoj službenoj biografiji piše da je u Sanskom Mostu – koji je nakon Daytona postao dio Federacije Bosne i Hercegovine – završio osnovnu i srednju školu, a da je zatim u Banjoj Luci završio medicinu.

Specijalizant je ortopedske hirurgije sa traumatologijom na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, Klinike za ortopediju i traumatologiju. Od 10. srpnja 2019. postao je u Banjoj Luci predsjednik Gradskog odbora HDZ BiH.

Premda je u tom gradu Hrvata prema popisu stanovništva iz 2013. ostalo 5.104, naspram 29.026, koliko ih je bilo 1991, što će u postocima značiti da ih je manje od tri posto, u ceremonijalno-političkom smislu mjesto prvog čovjeka “stožerne stranke hrvatskoga naroda”, kako je HDZ nazvao Franjo Tuđman, u Banjoj Luci, od političkog je, ali još i više od simboličkog značaja. To znači da Davor Pranjić, tko god to bio, nije bilo tko.

Za Davora Pranjića Milorad Dodik, koji se i dalje smatra predsjednikom, a takvim ga doživljavaju i pobornici njegove političke opcije, Pranjić je “korektan momak”, koji “potpisuje ukaze”, da bi se na takav način izbjegli novi politički procesi. Da nema njega, tojest da nema hrvatskog i hadezeovog potpredsjednika Republike Srpske, nastupila bi ozbiljna kriza vlasti pa bi i Dodikova smjena bila dovedena do svoje krajnje konsekvence.

Naime, bošnjački potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković sasvim sigurno ne bi bio “korektan momak” i ne bi “potpisivao ukaze”, jer mu to ne bi dopustila ni stranka iz koje je potekao, dakle SDA, kao ni ostale bošnjačke stranke, one klerikalne, kao ni one koje se deklariraju kao građanske ili sekularne. To praktično znači da Davor Pranjić makar i privremeno spašava političku karijeru Milorada Dodika, ali i čini ozbiljnu konstruktivnu podršku Republici Srpskoj, njezinom funkcioniranju i svakodnevnom životu u toj sastavnici bosanskohercegovačke države.

Što njegova podrška Republici Srpskoj znači za Hrvate u Bosni i Hercegovini? U političkom smislu, ne znači ništa. U svakodnevnom životu znači malo. To malo je za one koji žive u Republici Srpskoj malo dobrog, a za one koji žive u Federaciji, naročito u općinama gdje su Bošnjaci u većini, još malo goreg i gorčeg. Ako bismo, pak, željeli biti cinični, a cinizam u politici i u životu malo kad jest od pomoći, mogli bismo reći da netko koga su u Bosni birali Hrvati može, eto, potpisivati ukaze u kancelariji Predsjednika Republike Srpske, ali ne može to isto raditi u kancelarijama Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Osim što nije ljekovit, cinizam u pravilu zahvaća samo površinske fenomene, a ne suštinu stvari.

Suštinski govoreći, savršeno je svejedno kako će se 2,4 posto stanovnika Republike Srpske, tojest 29.645 Hrvata, postaviti u slučaju Milorada Dodika i njegova predsjedničkog mandata. Uzgred, jeste li primijetili da je u ovoj bosanskohercegovačkoj sastavnici danas ukupno ostalo Hrvata koliko ih je 1991. bilo samo u Banjoj Luci?

Istina, postoji jedan općehumanistički, društveni argument, koji biva neizbježan u svakoj, pa čak i u ovoj višenacionalnoj zajednici, a on će, taj argument, reći da je ono što je dobro za Srbe (ali i Bošnjake!) u Bosni i Hercegovini, sigurno dobro i za Hrvate. Je li za Srbe dobro da netko umjesto Dodika potpisuje predsjedničke ukaze? A za Bošnjake?

Ali u svemu ovom postoji nešto drugo. Režimski mediji u Zagrebu, upjevani od Andreja Plenkovića i Vladine glasnogovorničadi, godinama već papagajski ponavljaju kako je Milorad Dodik prijatelj Zorana Milanovića, kako ga ovaj politički protežira, prima u privatne posjete u predsjedničkoj rezidenciji na Hvaru itd.

Karnalno obavještajno podzemlje i nacistički zadarski tjednik, pod direktnom kontrolom Plenkovićeve Vlade, onaj u kojem je Kolindara svojedobno intervjuom objavljivala svoj ponovni izlazak na predsjedničke izbore, prostački su se i u svakoj raspoloživoj prigodi bavili odnosom aktualnog predsjednika RH s čelnikom manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, kojega su pritom, naravno, pjesnički slobodno nazivali četnikom.

I to bi bilo u redu, jer bi to proizlazilo iz duha i naravi jedne korporativističke politike, e da nije obrata koji nastupa u trenutku kada predsjednik Vlade i HDZ-a, te hrvatska državna politika, nadzemna i podzemna, ulaze u ponešto intimniji odnos s bosanskim Srbima i njihovim vođama, ili kada pružaju podršku Draganu Čoviću, šefu HDZ BiH, u njegovom neprekinutom odnosu s njima. Tada se, naime, najednom mijenjaju i kvalifikacije, i epiteti. Tada činjenica da se Hrvat zatekao na čelu Republike Srpske, makar i kao korektan momak i potpisivač ukaza, u hrvatskim režimskim medijima biva neutralno tretirana. 

Pokušajmo samo zamisliti što bi se ovih dana Davoru Pranjiću događalo u emisijama HRT-a, na hadezeovskim informativnim portalima, u neonacističkom zadarskom tjedniku pod kontrolom HDZ-a, te kako bi se taj čovjek nazivao u priopćenjima Vlade RH i u usiljeno nonšalantnim iskazima njezina predsjednika? Pranjiću bi se ekspresno odricalo hrvatstvo, proglasilo bi se za veleizdajnika, zahtijevalo bi se da mu bude oduzeto hrvatsko državljanstvo, i tko zna što još drugo, a Milorad Dodik bi, naravno, bio četnik, e da bi se četnikom mogao, implicitno ili eksplicitno, nazvati sam predsjednik RH Zoran Milanović.

Dakle, da je istu stvar koju radi Plenkovićev čovjek učinio Milanovićev čovjek, svaka bi komponenta u njoj promijenila značenje i predznak. Ono što je mudra i razborita politika, koja se vodi u interesu Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, bilo bi izdaja nacionalnih interesa, jugoslavenstvo, komunjarstvo, četništvo… 

Ili, pokušajmo, recimo, zamisliti što bi se ovih dana u Zagrebu događalo da Davor Pranjić ima neke veze sa strankom Možemo! ili s SDP-om, i kako bi se tada protumačila njegova veza s Miloradom Dodikom, bi li u tom slučaju bilo moguće da se od čelnika tih dviju stranaka ne zatraži da se javno ograde od njegovih postupaka?

Postoji, međutim, nešto što nerazrješivo vezuje Plenkovića i strukturu koju je on, skupa s Crkvom, stvorio u Hrvatskoj, s onim što ovih dana govori i radi Milorad Dodik. “Vidimo predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da vraća Ameriku na put civilizacije i mira”, govori neki dan u Doboju smijenjeni predsjednik, na skupu u čast četnika iz Drugog svjetskog rata, koji su, kao, spašavali savezničke padobrance. A na početku skupa Dodik je skrušeno pozvao na minutu šutnje za Charlieja Kirka.

Čini mi se da je u tome smisao međusobnog povezivanja, kao i objašnjenje zašto je u Hrvatskoj desnici dopušteno da radi upravo ono što bi kod ljevice nazvali veleizdajom i četništvom.

Na kraju, cijelu stvar savršeno je sažeo Igor Crnadak, oporbeni zastupnik u Skupštini Republike Srpske, vicem: Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske? Republika Hrvatska nema predsjednika koji je član HDZ-a.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tko je nama Charlie Kirk?
    •  Oliver Frljić, portret umjetnika protjeranog iz Hrvatske
    •  Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek
    •  Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti
    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet
    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb

> Svi tekstovi ovog autora