Nemoj ogrubiti u ova gruba vremena

”Nemoj ogrubiti, u ova gruba vremena” – ovim riječima započinje pjesma njemačkog kantautora Wolfa Biermanna. Pjevao ju je u DDR-u, bio je komunist. Ove jeseni, na evropskom susretu mreže Church and Peace ponovno smo slušali tu pjesmu. Pjevao ju je evangelički biskup Friedrich Kramer, biskup zadužen za mirovna pitanja. Ne znamo što je neobičnije, da jedan biskup tijekom svog predavanja pjeva uz gitaru pjesmu jednog komunista ili da u jednoj velikoj kršćanskoj Crkvi postoji biskup zadužen za mirovna pitanja.

Ni biskupu Krameru nije lako, kao ni nama danas da ne ogrubimo u gruba vremena. Napadaju ga što ne daje bezrezervnu podršku naoružavanju Ukrajine jer kritizira politiku koja nabavlja u Ukrajini oružje i tvrdi da se ne radi o obrambenom naoružanju.

Za obranu je potrebno petina oružja od onog kojim se danas naoružava i Ukrajina i cijela Europa. I danas možemo promijeniti smjer od naoružavanja prema razoružanju. Trebamo samo shvatiti da sigurnost možemo imati jedino zajedno, ne jedni protiv drugih.

Ipak, Kramer smeta danas jer podsjeća na mirovni nenasilni otpor i ne zaboravlja kako kaže: ”mi smo vidjeli/svjedoci da je mir moguće graditi bez oružja. Mi smo vidjeli da to funkcionira.” Iz tog iskustva se danas zalaže za mir. Ne može se pomiriti s atmosferom u kojoj se pacifistima podvaljuje kako su oni krivi za žrtve rata.

Nemoj ogrubiti – ”jer tko ogrubi, brzo se slomi” nastavlja Biermannova pjesma. Dug je put pred nama, ako mislimo na okončanje ratova. Zato i ne treba biti tvrd, nego jak u zalaganju za mir.

U Beču, na konferenciji Pro Oriente srećem svećenika Andreja, iz Ruske Pravoslavne Crkve – djeluje u zajednici/parohiji u Tübingenu. Andrej okuplja Ruse i Ukrajince, jer ovi potonji se ne osjećaju ni u kojoj drugoj pravoslavnoj zajednici u Njemačkoj kao u svojoj. Ponajprije zbog toga što im je u Andrejevoj parohiji jezik poznat.

S Andrejem se susrećem na konferenciji Pro Oriente, organizacije koju su katolici osnovali nakon Drugog vatikanskog sabora s ciljem da služi ekumenskom približavanju katolika i pravoslavnih. U maloj grupi pripovijeda Andrej kako u njegovoj parohiji ima i vjernika koji su ogorčeni ratom u Ukrajini te mu u lice kažu: ”mrzim i Rusiju, i Tvoju Crkvu i tebe”. A Andrej samo odgovori: imaš i razloga.

Što njega čuva da ne ogrubi u gruba vremena? Možda to što ima ukrajinske rodbine, mislim da mu je supruga Ukrajinka. A možda iskustvo susreta u Taizéu. Kao mladi student teologije bio je dio grupe koja je prvi put posjetila Taizé. Bili su mala grupa, puno veća grupa su bili Poljaci i Ukrajinci. Poljaci su ih stoga pozvali da im se priključe, kako bi bili uključeni u sve aktivnosti ravnopravno. Andrej kaže, bio je to prvi put da je sreo Poljake i to ga je temeljito obilježilo.

Nemoj ogrubiti – ”Nemoj se prestrašiti u ova strašna vremena” idu dalje riječi ove pjesme. Često iz straha od nasilja koje nam se valja po ulicama ogrubimo, ili zatvorimo svoje uši i oči jer više ne vjerujemo da imamo išta čuti što bismo htjeli čuti ili vidjeti što bi nas obogatilo.

I to je točno. Međutim, strah je loš saveznik kada u opasnosti zaboravimo da je mirotvorstvo naš idenitet, da su oni koje smatramo svojim uzorima kao što je jedan od njih Josip Reihl Kir, govorili kako je bolje pet godina razgovarati nego pet minuta ratovati.

Ratovali smo i vidjeli smo izbliza kako rat izgleda. Treba li nam ponavljanja? Ili se možemo odreći nasilja prvo kod sebe, a onda s tim stavom i vještinama koje znamo u nenasilnom djelovanju suočiti se s nasiljem koje nam se prezentira i kroz medije i na ulicama?

U sukobima oko neprobavljene prošlosti gubimo vrijeme. Gubimo vrijeme na jalovo dokazivanje kako zločin ako je naš nije zločin, a ako je neprijateljski ni kojim načinom se ne može oprostiti. Tako bismo mogli do sudnjeg dana.

Nemoj ogrubiti – ”Ne daj da te . Iskoristi svoje vrijeme. Ne možeš nestati, trebaš nas i mi trebamo tebe – tvoju vedrinu”. Tim riječima Biermann završava svoju pjesmu.

Trebamo jedni druge. Nije dovoljno reći da smo protiv nasilja i da nitko nije za rat. Trebamo otpor mržnji, isključivosti, otpor ksenofobiji upravo u vrijeme kada za nas danas u našim gradovima tisuće stranih radnika radi, poslužuje nas.

Trebamo otpor mržnji iz neznanja da je ZDS fašistički pozdrav ma kako ga netko poetski koristi u svrhu naglašavanja vlastitog domoljublja. Ljagu fašizma ne spire ni najsrčanije domoljublje.

Treba nam otpor mržnji i to u ozračju vedrine. Ako se pitate koje domoljublje gradi domovinu, onda je odgovor: miroljubivo. Miroljubivost prepoznajemo upravo po stavu uključivosti, koja štiti od nasilja ovo društvo.

I kada se ne slažemo, možemo se truditi iz stava uključivosti kako da se barem čujemo, a možda iz toga proizađe i koja ideja kako možemo, premda različiti živjeti zajedno.

U proglasu inicijative Vjernika za mir stoji: ”naše nas vjere uče da na zlo odgovorimo dobrim”. To je vrijedna moralna odluka. Ona obvezuje vjernike i vjernice, a njih je u našem društvu, barem statistički gledano, mnogo.

Može li ovo moralno pravilo biti za početak pravilo ponašanja u javnom prostoru koje će sve građane i građanke ovog društva štititi od nasilja?  A kako li je tek predivna pustolovina kada to moralno pravilo iskusimo u praksi – u vlastitom djelovanju.

Možda su gruba vremena upravo prilika za takvu novu praksu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prigovor savjesti – nepoželjna pojava u katoličkoj Hrvatskoj?
    •  Prema drastičnom dijalogu
    •  Jacinda Ardern ili kako politika može biti sasvim drugačija
    •  Zašto smo protiv obveznog vojnog roka
    •  Posluh savjesti i neposluh ratu
    •  Hoćemo i mi biti ''jedan posto''
    •  Stepinac ili Musk?
    •  Gdje mirišu pravda i sloboda
    •  Moćna stvar – kad ne dižemo glas iz mržnje nego zbog nade
    •  Tko nam je ukrao Advent?

> Svi tekstovi ovog autora