U nedjelju u podne koraćamo za antifašizam

Svemir opisuju kao vječnu tišinu i hladnoću. Ljudi prebivaju na Zemlji i, uglavnom, malo toga shvaćaju. Malobrojni su osvijestili svoj položaj i povlaštenu poziciju kratkotrajne pobjede nad ništavilom.

Kada bismo bili u stanju misliti iz perspektive vječne tišine koja okružuje Zemlju, naš život bio bi radikalno drugačiji – ne bismo robovali silnicima, jer ništa nije silnije od vječne hladnoće tišine, ne bismo se sukobljavali oko onoga što se dogodilo jer je svaki događaj proizašao iz vječnog zaborava i tom zaboravu će se jednom vratiti, te bismo, konačno, shvatili vrijednost i jednokratnog ljudskog života.

Usred tišine, hladnoće i zaborava, na Zemlji se svakog dana rađaju bića riječi, topline i sjećanja. Kada bismo svi bili u stanju misliti na razini svega i ničega, a tu vještinu posreduje filozofija i poneka humanistička disciplina, svijet bi bio po mjeri čovjeka.

No, budući da ljudi teško nadilaze ono ”sada” i ”ovdje”, zasigurno ćemo se i dalje iscrpljivati našim nebitnim, ali zato toksičnim temama.

Kada bismo bili u stanju Plenkovića i HDZ, desničare i ulične nasilnike sagledati iz vječne tišine i hladnoće koja okružuje Zemlju i ujedno sve što se na njoj nalazi prokazuje istovremeno kao nešto maleno, neznatno, ali i, s druge strane, iznimno i vrijedno, tada bismo znali koja je naša uloga i što trebamo činiti, koga i što trebamo braniti.

Odgovor je tako jednostavan – biramo, branimo i živimo toplinu podrške, riječ istine i dostojanstvo sjećanja. To je ono što nam, kada se sve zbroji i oduzme, svi nasilnici – od političkih do uličnih – žele oduzeti.

Sve što se nalazi na Zemlji, maleno je i neznatno – nitko i ništa nema razlog da pati od kompleksa manje vrijednosti, kao što nitko i ništa nema osnovu za umišljaj veličine. Sve je, ali baš sve, maleno, slabo, prolazno i ranjivo – države i ljudi. Po tome smo svi jednaki; bezrazložno je podvrgavati se nekome i strahovati od nekoga tko je prolazan kao i mi.

Umjesto da uživamo u iznimnosti naših jednokratnih života jer ćemo se, i to prije nego što očekujemo, suočiti s time da vremena više nemamo, mi se neprestano sukobljavamo. Smrću mi i naša sjećanja (mi smo zapravo naša sjećanja, bez njih nas nema) ulazimo u hladnu tišinu koja će i nas utišati do svoje hladnoće. Biti svjestan ovoga, a vrijeme trošiti na ratove, završene ili nezavršene, mogu samo uzaludna stvorenja.

Zamislite samo koliko je glupo sukobljavati se oko prošlosti, a ljudska bića se upravo oko onoga što je prošlo i što se ne može promijeniti neprestano sukobljavaju i žeste. Dakako, nije puno umnije sukobljavati se oko bilo čega, to je nepotrebno gubljenje vremena, a vremena, čega mnogi nisu svjesni, nemamo na razbacivanje, njega imamo sve manje.

Čovjek bi trebao biti svjestan odgovornosti prema svom vremenu – drugog vremena nema, sve što se zbiva, zbiva se unutar granica vremena koje mu je na raspolaganju. Čak i kada usvajamo neke događaje iz povijesti, ti događaji nisu izvan našeg vremena. Mi ih usvajamo, interpretiramo i vrednujemo. Tako se, da upotrijebim arhaični pojam iz filozofije odgoja, očovječujemo ili se, naprotiv, barbariziramo.

Jasno mislimo, samo dijelom, zašto ljudi prošlost doživljavaju osobno, ona je moguća samo ako uđe u njihovo vrijeme, pa je stoga njihova, ali to ne znači da je snagom volje mogu mijenjati. Niti jedno povijesno razdoblje nije po mojoj mjeri, svako bih, da mogu, promijenio, ali znam da to ne mogu. Mogu vrednovati ono što se zbilo kako bih se u povijesti pozicionirao.

U Hrvatskoj je sada na djelu porast barbarizacije, a barbarizaciju prati politički sponzorirano društveno nasilje. Ovu godinu, pogotovo od ljeta, obilježava nasilje prema kulturi. To rade barbari, po tome i jesu barbari. Njima se svi oni koji povijest gledaju očima očovječenja trebaju suprotstavljati.

Istina je da je besmisleno život provoditi u sukobima, ali je, isto tako, ponižavajuće ako život provedemo u okolnostima barbarizma, a da mu se nismo suprotstavili.

Odgovorni smo prema vlastitom vremenu i prema svemu onome što obilježava naše vrijeme ili je ušlo u njega.

Studente, kada obrađujemo egzistencijalizam, poučavam kako se samo ljudi, zato što su toga svjesni ili bi trebali biti svjesni, nalaze u vremenu, sve ostalo nalazi se u vremenu po čovjeku. Svijest o vremenu je bitna za osmišljavanje naših života, definiranje ciljeva i ostvarivanje istih. Ako s nečim ili s nekim nismo u relaciji, to za nas ne postoji.

Studenti su me nedavno pitali da im dadem primjer o tome da stvari ulaze u vrijeme zahvaljujući odnosu s nama te da se one, kada ih metodičko pokušamo gledati iz pozicije onoga što one jesu po sebe, nalaze izvan odnosa. Pokazao sam im evidencijsku listu na koju se potpisuju, oni su s tim papirom ušli u relaciju, unijeli su ga u vrijeme i na njemu su utisnuli trag svoga vremena.

Svaki potpis ujedno predstavlja i trag njihovog života, oni su nekoliko sekundi svoga života potrošili na jedan potpis. Taj evidencijski list postoji samo za njih i za mene, za one koji nisu s njime u odnosu, on se nalazi izvan vremena odnosno on ne postoji – utišan je do hladnoće nepostojanja.

Nadalje, dva evidencijska lista na stolu ne nalaze se u vremenu i nisu u međusobnom odnosu, oni u vrijeme ulaze tek kada dođu u odnos s ljudima i s njihovim vremenom. Mi svim stvarima, uključujući i evidencijske liste dajemo vrijeme i relacije.

Čovjek je jedino biće koje se nalazi u vremenu. Vrijeme ne pripada ni bogovima, oni tu nepripadnost manifestiraju nevidljivošću – bogove nitko nikada nije vidio, s njima se ulazi u relaciju pomoću mašte.

Bogovi su, sve dok su nevidljivi, ono što mi želimo da oni budu – za one koji ne žele da bogovi budu, bog ili bogovi svojom nevidljivošću, njihovom stavu daju legitimitet; za one koji žele da bogovi budu, ti vjerom kreiraju bogove.

Ako, kojim slučajem, bog postoji, on zasigurno neće biti onakav kakvim su ga vjernici, uz pomoć fantazije, stvorili. Bog će tada biti u svom mediju, a to je medij lišenosti vremena, tada će biti vidljiv.

U našem mediju, a naš primordijalni medij je vrijeme, bog miruje, tih je i tvrdokorno je nevidljiv. Mi smo gospodari našeg vremena i relacija, prema tom vremenu smo odgovorni. Upravo zbog odgovornosti prema svome vremenu, ja ću, ovu nedjelju, u svoj život unijeti antifašistički marš jer ne želim šutke (a tišina je, samo podsjećam, hladnoća) promatrati bujanje nasilja u hrvatskom društvu.

U nedjelju u 12 sati i moj grad se pridružuje gradovima riječi, topline i sjećanja. Fašisti u vrijeme unose fašizam, barbari barbarizam, a ja ću u nedjelju sudjelovati u maršu s onima koji Zadru daju antifašističko vrijeme.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Važna poruka iz Škabrnje: Vjernici u živog boga opraštaju
    •  Nacionalizam je podmukla prevara, a nacionalisti su hulje
    •  Neki bi biskupi rado navukli fantomke i udrili na Srbe
    •  Revizionistička gadarija i produžetak duha Jasenovca
    •  Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi
    •  Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti
    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli
    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa

> Svi tekstovi ovog autora