Maduro je, vidi se, bio sam na svijetu

Venezuelom se bavim, baš ono, bavim, preko dvadeset godina, ne samo zato što sam Argentinac i zato što je moja rodna zemlja lavirala između obožavanja tamošnjeg socijalizma do najveće mržnje prema nositeljima vlasti bolivarijanske revolucije (što je Chávezov izum) već zato što u Hrvatskoj nedostaju poznavatelji političkih i povijesnih prilika u Latinskoj Americi.

Radim kraći povijesni presjek koji bi objasnio zašto se zapravo Maduro sa suprugom nalazio na brodu USS Iwo Jima na putu u federalni zatvor u New Yorku, kada je zapravo njegov pad zaista počeo, ali imam potrebu, pošto mislim da razumijem temu, čitateljima postaviti jedno elementarno pitanje: zašto momci iz Delta Force upadaju Maduru u spavaću sobu, zašto njega i suprugu otimaju na zahtjev suda u SAD-u ako je za istu, ali baš za istu stvar (narkoterorizam) prije mjesec dana Trump pomilovao Juana Orlanda Hernándeza, bivšeg predsjednika Hondurasa, i to točno na dan kada je trebao početi služiti 45-godišnju kaznu za “zavjeru za uvoz kokaina u Sjedinjene Države i povezana kaznena djela vezana uz vatreno oružje”.

Naime, prema američkom Ministarstvu pravosuđa (DOJ), Hernández i njegovi suzavjerenici krijumčarili su više od 400 tona kokaina namijenjenog SAD-u putem Honduras između 2004. i 2022.

Eh, da, i još jedno potpitanje: kako to da se ne bavimo Ekvadorom, zemljom koja proteklih dviju godina eklatantno propada pred očima svijeta, postaje nova postojbina narkokartela i velikog izvoznika te iste kokaine, koja, eto, tranzitira i kroz Venezuelu?

Mislim da ćete prihvatiti jedan mali geopolitički pregled Trumpove vanjske politike prije nego što zabrazdimo u truleži koja puca ga enormno veliki gnojni čir.

Ni izolacionizam ni neaktivnost. Ovo drugo Trumpovo predsjedništvo opovrgava klišeje o povlačenju Sjedinjenih Država kako bi se usredotočile na natjecanje s Kinom, posebno nakon uhićenja Madura i njegove supruge od američkih specijalnih snaga i masovnog bombardiranja Caracasa u subotu ujutro. U jednoj godini, Trump je bombardirao sedam zemalja, uključujući Venezuelu, u svrhe raznolike od demonstracije sile, pomaganja prijateljskim režimima, osvete ili pohlepe za resursima drugih zemalja (Trump ne krije, dapače, jasno kaže da ga zanima da američke kompanije zagospodare venezuelanskom naftom), uvijek pod plemenitim krinkom borbe protiv terorizma, suzbijanja trgovine drogom ili obrane civilizacije, iako nikada s ciljem promjene režima i uspostavljanja demokracije.

Do sada je Iran bio na vrhuncu Trumpovih postignuća. U junu je uništio iranska nuklearna postrojenja u masovnoj zračnoj operaciji u kojoj je sudjelovalo sedam stealth bombardera B2 i 125 pomoćnih zrakoplova. Do ovog tjedna Trump nije pokazivao puno brige za patnju građana pod diktaturama, ali masovni iranski prosvjedi zbog rastućih troškova života konačno su privukli njegovu pozornost, do te mjere da je izjavio da je “spreman i sposoban” “priskočiti u pomoć” ako režim nastavi s represijom nad prosvjednicima.

Tekuća pomorska operacija u Karibima uz obalu Venezuele (o kojoj neću pisati jer se time naš portal već kvalitetno bavio) već je bila bez presedana, s najvećom silom raspoređenom u tim vodama od prošlog stoljeća, ali još je više sada nakon zračnog napada pokrenutog na Caracas. Više od 30 brodova već je napadnuto i uništeno, a stotinu članova posade je poginulo; dva tankera za naftu su zaplijenjena, a neki lučki objekti bombardirani – prvi kopneni napad od invazije na Panamu 1989., samo nagovještaj neizvjesnog tijeka ove operacije zastrašivanja.

Više od eskalacije, koja zahtijeva odgovor napadnute strane, to je stezanje stiska oko Madura i njegove vladajuće kamarile, bez jasnog cilja ili strategije za njegovo postizanje, osim što voditeljica opozicije i friška dobitnica Nobelove nagrade za mir, María Corina Machado, veselo pripovijeda koliko je zahvalna što je Trump ispunio zadanu riječ te da ona i njena ekipa već imaju, s SAD-om, dogovoreni plan za prvih ne samo sto dana nakon Madurova pada nego i za prvih sto sati! (SIC). Borba protiv trgovaca drogom samo je izgovor za pritisak na režim. Njihovo bombardiranje Caracasa također može biti poruka za ajatolaha Hamneija.

Ali i u Iranu i u Venezueli, intervencija poput one koja je svrgnula Saddama Husseina prije više od 20 godina – započeta bombardiranjem, nakon čega je uslijedila kopnena invazija i rušenje režima – nezamisliva je. Zemlja je po pola podijeljena i teško mi je zamisliti ”mirnu tranziciju” s okupiranom zemljom kao što je bilo kada se micalo generala Noriegu iz Paname, a da vatreni navijači bolivarijanske revolucije, sljedbenici Cháveza i Madura, ostanu doma mirni i pred televizorima.

Anyway, situacija u Nigeriji je drugačija, gdje Trump koristi moralni izgovor genocidne prijetnje protiv kršćana. Islamističko nasilje, endemsko na sjeveru zemlje, ne pravi razliku na temelju religije svojih žrtava, ali to je poslužilo kao pritisak na vladu Abuje da podrži bombardiranje terorističkog kampa na Božić. Washington tako zamjenjuje demokratski cilj koji je nekoć vodio njegove međunarodne misionarske napore zaštitom zapadne civilizacije.

Trump je također vojno intervenirao u Iraku, Siriji, Somaliji i Jemenu, uvijek iz zraka. Ispunjava želje svog biračkog tijela, baze koja je kažnjena neuspjesima u Iraku i Afganistanu, neprijateljski raspoložena prema trajnim savezima poput NATO-a i oprezna prema prisilnom sudjelovanju u dugim i skupim ratovima, ali zadovoljna demonstracijom sile.

S najvećom i najmoćnijom vojskom na svijetu na raspolaganju, pokazao je da je može koristiti kad god i gdje god želi, iako samo pod krinkom nacionalnog interesa, često poistovjećenog s njegovim osobnim i obiteljskim interesima. A ne da bi služio čovječanstvu, u obrani vrijednosti poput demokracije ili ljudskih prava, ili zajedničkih dobara koja ne utječu izravno na njegovu zemlju, poput međunarodne sigurnosti.

Trump tvrdi ili izmišlja mirovne sporazume u malim količinama, ali nije osigurao niti jedan vjerodostojan i sveobuhvatan. Iako nitko ne može osporiti njegovu učinkovitost kao alata zastrašivanja, nesposobnost njegove diplomacije je spektakularna.

Pauza postignuta u ratu i uništenju Gaze je nesigurna, manjkava i djelomična, pogoršana intenziviranjem okupacije Zapadne obale i protjerivanjem humanitarnih organizacija, čak i onih najprestižnijih, poput Liječnika bez granica. Ovo primirje nevjerojatno je skupo u životima i patnji. A izgledi za mir popraćen bilo kakvim prividom pravde ostaju izuzetno daleka, dok nad Palestincima visi prijetnja sporog i proračunatog oduzimanja imovine i protjerivanja s njihove zemlje.

Još je gora diplomatska katastrofa njegovih postupaka u Ukrajini, kako je objašnjeno u sveobuhvatnoj istrazi New York Timesa, koja pokazuje nedostatak profesionalnosti njegovih pregovarača, nepravilan tijek predsjedničkih odluka, unutarnje borbe i nesuglasice unutar predsjedničkog kruga te oprečne naredbe i protunaredbe u vezi s pošiljkama oružja Ukrajini. S oslabljenim State Departmentom, profesionalnim diplomatima potisnutim u stranu i obiteljskim tvrtkama u središtu međunarodnih odnosa, neizvjesna putanja Trumpove mirovne agende, koja je trebala izazvati globalno divljenje, je razumljiva. Pored svega, micanje Madura je jako loša vijest za Zelenskog i Ukrajinaca jer Trump, de facto, Putinu poručuje: ti se bavi vlastitim stražnim dvorištem, mi ćemo ordinirati u našemu.

”Stražno dvorište” je sinonim za prostor američkog interesa u Amerikama i za sve akcije američkih snaga osobito CIA po Latinskoj Americi od kojih je najglasovitija bila puč protiv Allendea u Čileu 1973. Kao i dogovor da na vlast dođe Pinochet. Znali su dobro taj govor razumjeti i argentinski generali koji su bili okvir za moje srednjoškolsko odrastanje sedamdesetima među bombama i mecima nakon čega smo, kada smo se pobrojili, shvatili da smo ostali kraći za oko 30.000 sugrađana, što bačenih iz aviona u more i u Río de la Plata (koji Argentinu razdvaja od Urugvaja) što umorenih manje sofisticiranim načinima.

U Gazi, kao i u Ukrajini ili Venezueli, sve je u Trumpovim rukama, njegove promjene raspoloženja i njegova ljubomorna kontrola nad odlukama i uspjesima. Mirovni proces koji posrće od samog početka, kada je predao svu pregovaračku moć Putinu, uzdajući se u svoje nevjerojatne sposobnosti, ne može dobro završiti. Još je neizvjesniji tijek i ishod zračnog napada na latinoameričku prijestolnicu veličine Caracasa. Mir ili demokracija teško će proizaći iz brutalne formule koja kombinira policijsko djelovanje spretno na okidaču s patetičnom diplomacijom.

I tu smo sada, na razvalinama zemlje čije propadanje promatram unatrag dva desetljeća.

Od kada je po zadnji put bio otišao u Havanu da se vidi može li mu se ikako još pomoći i odakle je vraćen, prema nekim diplomatskim depešama, skoro pa mrtav, pa se samo čekala odluka obitelji ili partije da ga se isključi s aparata, Hugo Rafael Chávez Frías nas je, jer je tako krojio politiku, natjerao da se upitamo – može li čavizam (ili chavizam) živjeti bez vođe. Činilo mi se tada da je eksperiment interesantan s obzirom na to da nešto manje od polovine stanovnika Venezuele prezire vlast i sustav vladanja. Sada, kada se ta zemlja i, vjerujem, mnogi antiglobalisti ili antiimperijalisti ponovno, gledajući uhićenog Madura u američkom brodu, s tugom opraštaju od toga živopisnog revolucionara s deset počasnih doktorata, moram kazati što mislim: taj je pokret bio, da tako kažemo, stanovita povijesna nužnost, kao i titoizam, pa će kao i kult maršala, odnosno režim koji je on stvorio, također nestati.

Vijest o smrti vođe bolivarske revolucije ili socijalizma XXI stoljeća, bila je otvorila mnoga pitanja, još od kada je, svjestan da mu nije preostalo mnogo vremena na zemlji, vođa odlučio da će mu nasljednik biti sindikalist Nicolás Maduro Moros, bivši šofer, vjeran vojnik partije i osoba najvećeg povjerenja Huga Cháveza (dao mu je funkciju ministra vanjskih poslova kada je bilo najteže). Hoće li on, pitali smo se, Maduro, nakon otprilike mjesec dana, do kada su se, prema ustavu, trebali zakazati predsjednički izbori, i službeno, a ne odlukom partije, postati novi predsjednik Venezuele? Vjerojatno hoće, rekao sam: Partija je tako odlučila.

Režim je znao maksimalno iskoristiti tugu naroda i pretvoriti kult pokojnog lidera u podršku Madura. No, vrlo brzo, isto sam rekao, vidjet će se, shvatit će tako narod, da Maduro (niti bilo tko drugi od socijalističkih političara) nema snage i karizme kako bi trajno odgodio rastuće nezadovoljstvo većine građana zbog nesigurnosti, stagnirane ekonomije, rezova, energetskih naročito, i mnogo toga što čini upitnima stvarne rezultate chavizma.

Taj je pokret bio, ponovimo, povijesna nužnost, kao i titoizam, ili peronizam, ili maoizam, pa će kao i kult maršala Tita u nas, odnosno režim koji je on stvorio, također nestati. Lijepo je to kazala jedna starica, María del Cruz Godoy: ”Hugo je mene pretvorio u osobu”. Naime, ta je gospođa bila u bijedi, nepismena i bez zdravstvenog osiguranja. I kada je već zakoračila u šezdesete, Chávez ju je izvukao iz teška siromaštva (kao i 70 posto ljudi koji su živjeli kao rečena gospođa), i omogućio joj je da postane pismena i da se liječi.

Njena fraza je impresivna. Po gotovo kada je čujemo kako to izgovara bez fanatizma, bez oklijevanja, mirno i duboko zahvalno. Vođa je tim ljudima ponudio bolji život i tko god ne shvaća koliko je to važno širokim masama, taj uopće ne razumije što je to Latinska Amerika i kako ona zapravo diše.

Revolucija je, kao i ona na Kubi, milijunima donijela dobro, bolji život. Ali skoro će se, kada prođu suze zbog smrti Huga Cháveza, prorokovao sam, mnogi pitati kakva je Venezuela nakon Cháveza? Je li riječ o pravednijoj državi, o zemlji koja promovira latinoameričku integraciju ili o društvu koju u potpunosti ovisi o državi i o nafti, by the way, najjeftinijoj i najprljavijoj na cijeloj planeti (treba dosta novaca da ju se rafinira i uopće se ne da usporediti s finoćom saudijske, ili libijske nafte, npr), ali koja je razapeta nasiljem i duboko neuspješnom ekonomijom?

Naravno, teško je bilo mnogima priznati uspjehe chavizma, jer Chávez je dijelio zemlju po pola (takva je i Venezuela danas): ili si za njega ili ga mrziš, ili si s Madurom ili si presretan što ga je napokon Trump uzeo k sebi.

U posljednjim tjednima Chávezova života smo čuli samo ekstremne stvari, kao i inače kada se o njemu govori: da ga treba kanonizirati jer je on latinoamerička Majka Terezija, ali i to da ga treba upucati k’o bijesnoga pasa. U svakom slučaju, on nije bio netko tko poštuje demokratsku proceduru i imao je sve odlike diktatora, ali je učinio nešto što se cijeni, kao što je to napravio Juan Domingo Perón u Argentini nakon Drugoga svjetskoga rata: uzeo iz državne kase i podijelio siromašnima. Dok se imalo.

Peróna je maknula vojska, njeno liberalno krilo, kada su zemljoposjednici počeli strahovati da će sve otići k vragu i kada su ozbiljno načeti interesi buržoazije. Chávez se je maknuo sam jer je vezao uspjeh svog projekta s kultom ličnosti. Pa se onda postavilo pitanje jesu li njegovi socijalni programi toliko dobri i jaki da prežive njegovu odsutnost ili možebitni pad cijene nafte, iz čega se sve financiralo?

Odgovor je glasio: ne! Država je bila metastazirala i teško je bilo zamisliti da će Maduro takav aparat moći i dalje držati na životu. Režim je bio, a ne samo Chávez, na aparatima.

Chavizam je oduzeo (Maduro nastavio praksu) 3,6 milijuna hektara koji su podijeljeni na 175.129 novih vlasnika, iako je opozicija tvrdila da ti novi vlasnici ništa ili jako malo rade na toj ekspropiranoj zemlji (Venezuela ima 30 milijuna obradivih hektara). Chávez je stvorio 2 milijuna novih radnih mjesta u državnoj administraciji, pa i ti ljudi imaju debeli razlog da žale za Madurom, za kontinuitet. Birokracija je zaista fantastična: kada je Chávez pobijedio 1998. vlada je imala 14 ministarstava, a sada ih je 29!

U toj zemlji sve se dobiva od nafte, ali je i ta grana nisko pala, na tisuće je inženjera napustilo zemlju (protjerano de facto i sada mnogi razmišljaju kako će proći ako se vrate s Trumpom i američkim naftnim kompanijama), uvjeti rada nisu bajni, ponavljaju se havarije, neke vrlo velike i sa smrtonosnim posljedicama. Pala je tekstilna industrija, proizvodnja vozila, hrane, obuće, što god vam padne na pamet, a 80 posto onoga što se troši u Venezueli, uvozno je. Kada se pita poslodavce što je najgore, to je pravna nesigurnost, nedostatak deviza i česti prekidi struje (zemlja je izgubila čak 40 posto električne energije koju je nekad proizvodila).

Svemu ovomu treba dodati i pitanje opće sigurnosti. Eksplozija nasilja je pretvorila Caracas u drugi najopasniji grad kontinenta (nakon San Pedra Sula u Hondurasu) s 80 ubojstava na 100.000 stanovnika. Lani je ubijeno 21.000 osoba, a od dolaska Cháveza na vlast početkom 1999., govorio je tadašnji vođa inače fragmentirane opozicije, guverner Enrique Capriles Radonsky, ”u zemlji je nepotrebno sahranjeno 150.000 ljudi”.

Jednom prilikom, 2009., pitali su novinari Cháveza (tada još nije bio bolestan) što će biti nakon njega, a on je odgovorio baš ovako: ”Nakon mene bit će praznina, kaos”, misleći pritom na to koliko se smatrao nezamjenjivim i dugotrajnim.

Teško je reći koliko je Chávez bio svjestan svojih promašaja i ukupne nestvarnosti njegova projekta socijalizma za novi vijek, koliko je mislio da će trajati ono što Fidel Castro nazivao ”borbom ideja”, taj juriš protiv neoliberalizma, suprotstavljanje imperijalizmu Washingtona i MMF-a. Ono što sada znamo jest to da nas iskustvo uči da kaudiljizmi ne žive dugo nakon odlaska lidera. Ikona će još neko vrijeme trajati, kao što u srcima mnogih traje drug Tito. Ali doći će nove neminovnosti, nove nužnosti, drugačija vremena. Maduro?, za njega pitate?, zaboravit ćemo ga i kao što se zaboravilo Osamu bin Ladena, podignut s kreveta slično kao Maduro.

Ovo u koje je taj dio svijeta zakoračio govori o kraju epohe jer više davno nije bilo braće Castro da pomognu: Maduro, je, može se reći, bez obzira na podršku Rusije, Kine i Irana, bio sam na svijetu.

Zapravo, vidi se, nakon što je njegova potpredsjednica postala v.d. šeficom države, nakon što se saznalo da je mjesecima bila u kontaktu s američkom administracijom te da je CIA savjetovala Bijelu kući i State Department da se njoj da podrška nakon micanja Madura, kada vidimo da su Kina, Rusija i Iran ostali suzdržani (ova treća zemlja pak s velikim neredima i protuvladinim jakim prosvjedima, faktički paralizirana), da je Maduro doista bio sam.

Ali, polako, kako iznosi Michael Freilich, posebni diplomatski izaslanik za međukulturalni dijalog i sjećanje na Holokaust (Europska židovska udruga – EJA), uhićenje Nicolása Madura predstavlja više od dramatičnog obrata u venezuelanskoj politici. Ono ponovno skreće pozornost na dugo dokumentiranu i duboko zabrinjavajuću stvarnost: strateško partnerstvo između Madurova režima, Irana i Hezbollaha. Za globalnu židovsku zajednicu — a osobito za Europu — ta povezanost nije apstraktno geopolitičko pitanje, već konkretna sigurnosna prijetnja.

Godinama Hezbollah djeluje kao najučinkovitiji iranski posrednik daleko izvan Bliskog istoka. Njegove aktivnosti nisu ograničene na Libanon ili Izrael. Židovske institucije i pojedinci više su puta bili mete mreža povezanih s Hezbollahom diljem svijeta — od Latinske Amerike (gdje je Maduro osiguravao vrlo moćnu bazu i resurse) do jugoistočne Azije, a posebno na europskom tlu.

Slabljenje ili razgradnja osi Maduro–Hezbollah stoga predstavlja više od regionalne promjene, ističe ovaj stručnjak. Ono pogađa ključnu točku u iranskoj globalnoj mreži, potkopavajući sposobnost Hezbollaha i Iranske revolucionarne garde (IRGC) da projiciraju moć, financiraju operacije i planiraju napade u inozemstvu. Iran i IRGC time postaju oslabljeniji, s reduciranom vanjskom infrastrukturom i suženim prostorom za djelovanje.

Elem, bit će uzbudljivo pratiti kako će se regija promijeniti. Ja se samo toplo nadam da, kako sam kazao kubanskim opozicionarima prije dvadeset godina u Havani, nauče nešto o nama na Balkanu i da se ne late oružja. Dosta je toga bilo. Osim toga, svijet je naučio na laganiju smrt, onu koju ti priređuje bankarski sustav koji ti lagano isisava krv.

Pamtim, to je moja bolest, što kirurški pamtim dobre novinske reportaže, jednu, onu sjajnu koju je nobelovac Gabriel García Márquez objavio u februaru 1999. nakon što je Chávez došao na vlast. Izvorno je objavljena u listu Cambio kojeg je osnovao slavni pisac, a ja sam je pročitao u jednom španjolskom dnevniku, mislim u El Paísu, gdje sam tada pisao i svaki dan iznova postajao svjestan koliko smo mi, hrvatski novinari, daleko od svjetskih standarda naše profesije. Na kraju portreta Huga Cháveza, García Márquez piše: ”Dok se udaljavao u pratnji tjelohranitelja, odlikovanih vojnika i prijatelja prvoboraca revolucije, potresla me spoznaja da sam satima putovao i ugodno čavrljao s dva potpuno oprečna čovjeka. Jedan, kojem je sudbina u ruke dala mogućnost da spasi zemlju od daljnjeg propadanja i drugi, zapravo iluzionist, koji bi lako mogao ući u povijest kao još jedan despot”.

Ja mislim da je genijalni nobelovac savršeno prikazao lidera kojeg se upravo sahranjuje po drugi put, micanjem Madura. Dodao bih još nekoliko misli o onima koji su u cijeloj priči najvažniji, a to nisu ni Fidel ni Raúl Castro, nema ih više, niti itko pita za njih, to nije ni američki predsjednik koji iza sebe na govornici pred Općom skupštinom UN-a vonja kao đavao, ni važni latinoamerički simpatizeri i partneri: Morales, Correa, Mujica, Lula, Fernández de Kirchner, itd. Nisu to ni sponzori iz Rusije, Irana ili Kine. Ne, to je umirovljenica Cruy Godoz. Milijuni takvih.

Solidarnost s idejama društvene pravde, ne i s metodama Huga Cháveza, ili Nicolása Madura a koje su nam tijekom vremena došle preko nobelovaca Mistral, Asturiasa, Nerude, Márqueza, Paza ili Vargasa Llose, činit će da se Latinska Amerika osjeti manje sama, manje izolirana, sve dok se ne ispune najiskonskija i najlegitimnija nadanja njenih naroda: da imaju vlastiti život. Zašto se, hoću reći, originalnost koja se priznaje tamošnjoj književnosti ne omogućava i tako da ti ljudi i ti narodi (a živio sam s onima u najvećoj bijedi) uspiju u nastojanjima da postignu odgovarajuću i pravednu društvenu raspodjelu? Zašto je novac u Europi mogao biti motor kulture i demokracije, a u Latinskoj Americi tiranije, ropstva i siromaštva?

Svi mi koji poznajemo latinoamerički narativ, a neki od nas i politiku, znamo da još nije prekasno da se krene u stvaranje utopije koju je propovijedao el comandante. Mi vjerujemo u novu utopiju života u kojoj nitko neće umjesto nas odlučivati kada ćemo i kako umrijeti, gdje će ljubav biti moguća, gdje će pak sreća biti dodirljiva i gdje će loze, osuđene na stotinu godina samoće, konačno dobiti, ali zauvijek, još jednu šansu da dođu k sebi i da ponosno koračaju zemljom.

Onima koji su u žalosti, a nisu zaslijepljeni propagandom, koji se boje da je njihovo vrijeme milosti prošlo, a nisu bili gramzljivi, svima onima kojima je važno da se čovjeka patnika i siromaha skine s križa, jer je na njemu za sve nas već bio Isus iz Nazareta, pružam ruku sućuti, razumijevanja i nade. Venezuela se lomi oko toga hoće li sada imati rijeke krvi.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Neobičan napad biskupa Šaška na nadbiskupe Kutlešu i Vukšića
    •  Jadna ova naša 2025. godina! Mir, Balkane, dome moj
    •  Božić: Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost
    •  Oko molitelja na trgovima nije u pravu Kutleša, već Uzinić
    •  IKA ne kaže je li Plenković obavio nuždu u Svetoj Stolici
    •  Gubimo nešto bitno: sposobnost razlikovanja istine od laži
    •  Zašto pokrećemo tribine Ekumena i čemu ekumenizam danas?
    •  Prva tribina Ekumene: o 1700 godišnjici Nicejskog sabora
    •  30 godina od Daytonskog sporazuma, Tuđman i BIH
    •  Mržnjom prema Srbima ne poštujemo žrtve Vukovara

> Svi tekstovi ovog autora