Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam

Živimo na prekretnici svijeta kakvog poznajemo, urušavanju poretka koji je utemeljen nakon Drugog svjetskog rata, s njegovim institucijama i međunarodnim pravnim poretkom koji svjetski moćnici sve češće, svojom retorikom, a i vojnom silom, dovode u pitanje.

Opasna su ta vremena, no istodobno i vrlo izazovna, pa čak i nadahnjujuća. Jer niti jedan poredak u povijesti nije trajao zauvijek, i kad bi počeo pokazivati znakove entropije i slabosti, uvijek je nasuprot sebi imao moćne i naoružane izazivače, koji se sa svijetom, zapletenim u vlastite birokratske mreže nesposobnim da reagira  preventivno, samo sprdaju, gledajući gdje bi mogli doći do još resursa.

Ovo je također vrijeme spektakla koji zauzima sve sfere, u kojem novac koji financira politiku, financira i sportska događanja, prvenstveno nogomet, zatim estradu, udruge građana koje zapravo djeluju s političkim ciljem (i na lijevom i na desnom spektru), pa onda udruge postaju stranke a miješaju NGO i stranački koncept i u tome se potpuno pogube, aktivizam se proteže i na sferu religioznog, sada već duboko politiziranog diskursa, kao u slučaju molitelja na trgovima.

I novinarstvo je, kao profesija, sve podložnije upadanju u diskurs političkog aktivizma, često nudeći samo paušalne i poluinformacije kako bi se situacija prikazala u svjetlu vlastite političke prizme.

Kreatori kaosa i svjetski predatori u tome u pozadini uživaju. No, taj ponor ima, osim tamne i mračne dubine, i veliku snagu i veliku odgovornost. Upravo se zato veselim knjizi Branka Čegeca ”Ljepota ponora” jer smatram da je velika odgovornost na piscima, i ljudima koji na bilo koji način, svojom pisanom riječju utječu na doživljaj vremena u kojem živimo.

Svi smo mi politička bića, i nesporno imamo političke stavove i kad nismo članovi niti jedne stranke. Nije sporno ni da postoje konzervativnije i liberalnije tiskovine koje su bliže desnim, odnosno lijevim političkim opcijama, i da događaje, o kojima daju sve objektivne i dostupne informacije, novinari tada komentiraju sukladno vlastitim stavovima. Dok su informacije potpune, provjerene i objektivne, pa čitatelj, imajući ih sve, može se složiti s autorom ili o svemu imati svoje, pa i potpuno različito mišljenje.

Problemi nastaju kad te informacije nisu potpune, kad je veliki dio toga javnosti zatajen i nije se obavio istraživački dio koji bi događaj/osobu/aktera, prikazao u svjetlu punih informacija o kojima možemo, svjetonazorski, imati različite stavove.

Ali dužnost pune i objektivne informacije, istraživanje o svemu dostupnom, ostaje sveta novinarska dužnost prije nego li se događaj/ osoba/društveni fenomen prelije u tipkovnicu i predstavi javnosti.

Naravno, i medijima vladaju tokovi novca koji kruže politikom i svijetom spektakla, i često opstaju oni koji su voljni povinovati se određenoj političkoj dogmi, pisati senzacionalistički, ili ne zadirati u teme koje smetaju centrima moći.

U razdoblju pot-istine, napadaju se činjenice, objektivno i istraživačko novinarstvo postaje neprijatelj (uvijek kapitalu koji želi dominirati a predstavlja se ”narodom”, ”nacijom”, ”državom” ili kako već, ovisno o političkim silnicama koje vladaju).

Isto tako, postoje gotovo medijski ”zavjeti šutnje”, duboko ideološki uvjetovani, ovisno o političkom rakursu i njihovom ”moralnom kodu”, odnosno o tome hoće li ljevica ili desnica ”galamiti” po medijima kada se krše ljudska prava. To najviše, kako iskustva trenutka u kojem živimo pokazuju – ovisi o tome je li opresor adekvatne vjeroispovjesti, boje kože i pripada li našoj politićkoj agedni ili ne.

Tako i ljevica i desnica odbijaju galamiti i dizati medijsku halabuku kada je opresor netko tko je u njihovom političkom rakursu definiran kao skupina koja predstavlja neku vrijednost tog spektra.

Tako će ljevica galamiti na opskurnog Keleminca i onu šačicu bijede koja uznemirava političare pod njihovim prozorima, desnica će šutjeti osim časnih iznimaka poput fra Maria Knezovića koji sebe naziva konzervativcem i ”čovjekom desnih vrijednosti ljubavi” i koji to nedvosmisleno i oštro osuđuje, isto kao što ljevica neće nikad priznati da je vikanje pod prozorima Jadranke Kosor ili Milana Bandića, jednako tako nedopustivo uznemiravanje.

Nije to nikakva radikalnija demokracija, tu se prostor javnog političkog sučeljavanja s argumentacijom premješta u privatni prostor uznemiravanja bez argumentacije a pogotovo kad se radi o drugim ukućanima i djeci.

I tome bi svaka ozbiljna država trebala stati na kraj.

Začuđuje i gromoglasna šutnja svjetske progresivne ljevice nad događajima i represijom iranskog režima, iste one ljevice koja je grmjela i grmi za slobodnu Palestinu, šuti o Iranu.

Zapravo Elica le Bon, iransko britanska aktivistica, ima dobre argumente za tvrdnju da se radi o ”Color moral code” gdje je u ideološkom okviru zapadne ljevice koji uključuje antikolonijalizam, opresor je uvijek bijeli, a potlačeni je uvijek tamnije boje kože.

Ni desnica nije lišena tog rasno/vjerskog pogleda na humanizam, pa kao što ljevica ostaje šutjeti kad muslimani ubijaju druge muslimane, i kad vrše opresiju nad vlastitim narodom i ženama, isto će šutjeti i desnica, osim ako muslimani ne ubijaju kršćane.

Naravno, međusobno će se prozivati da ne reagiraju kad su ovi koji ne pripadaju njihovom svjetonazoru ugroženi, a zapravo postupaju po istoj matrici.

Humanizam je u takvom poimanju stvarnosti kontaminirane ideologijom ozbiljno ugrožen i načet. Zadatak novinara koji uistinu žive za kodeks svoje profesije, morao bi biti humanizam izvan ideoloških okvira. Morali bi ”vikati” na sav glas i izvan ideoloških okvira kad god su ljudska prava ugrožena – prikazati to objektivno, istinito i reagirati na svaku opresiju temeljem svih dostupnih činjenica.

Osvrnimo se sad malo i na aktualni slučaj Sandra Vukovića/Silajdžića, koji je danima medijska zvijezda.

U svjetlu Trumpove oštre politike prema migrantima, i sve većim neredima, pogotovo u Minessoti i Minneapolisu gdje već naoružane građanske straže čuvaju prometnice i ne dopuštaju građanima koji nemaju njihove registracije prolaz bez pregleda dokumenata, protiveći se  agresivnoj antiimigrantskoj politici, u Hrvatskoj se pojavljuje deportirani Sandro, u prvim napisima samo Silajdžić. Predstavljen kao uzoran građanin kojemu je jedini krimen posjedovanje 36 g marihurane s 15 godina, i koji od tuge i boli što je ostao sam nije nastavio proces za državljanstvo.

Iako bi zdrava logika nalagala da baš zato što si ostao sam, a već 2014. si imao propitkivanja od ICE-a dakle još za Obamina mandata, središ svoj pravni status.

Imam rodbinu u Americi, i svi su državljani, i iako je situacija tamo napeta i daleko od idealne, štoviše, oni takvu ne pamte, i oni su mi rekli – ma to nije moguće. Ta priča je puna rupa.

I zaista, ispostavlja se da je njegov američki dosje prepun koječega, kao i višestrukih priznanja krivnje, sada su već ti dosjei vani pa nema potrebe da ponavljam čega sve u njima ima.

Vapaji koji dolaze s ljevice tipa ”OK”, ”uspostavilo se da nije čist trebamo li ga ostaviti da crkne na cesti?” Ne, ne trebamo. To je tipično bacanje pijeska u oči. Nikog ne trebamo pustiti da crkne na cesti, to je jasno. No isto tako, novinari koji su pokrenuli priču, trebali su i morali istražiti sve dostupne informacije o njemu ako odluče o njemu pisati, jer građani Hrvatske imaju pravo znati tko je deportiran i koga primaju.

Bez istražene informacije o čovjeku koji ima očito dugotrajnu povijest sukoba s američkim zakonom, i kreirati priču o uzornom građaninu žrtvi je prešućivanje i obmana javnosti. Ma što mislili, politički, o Trumpu to se ne smije odraziti na neistraživanje ili prikrivanje činjenica o našem objektu pisanja.

Pero je moć. I na razmeđi poretka kakvog poznajemo, novi svijet vrijednosti moći će, kao i uvijek kroz povijest, kreirati istinski humanisti – svih boja kože, religija i svjetonazora. Oni koji vide svijet samo kroz vlastitu političku prizmu završit će u zaboravu, zapravo, septičkoj jami povijesti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada
    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu
    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?

> Svi tekstovi ovog autora