Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost!

Na trećoj tribini portala Ekumena “Laboratorij za dijalog” održanoj, kao i prethodne, u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a u povodu Dana sjećanja na žrtve holokausta (27. siječnja) postavio sam pitanje postojanja zla i gdje je Bog kod strahota kao što je bio holokaust, naime, gostima tribine – Jasminki Domaš, novinarki i spisateljici, i Vladici Jovanu Ćulibrku, pakračko-slavonskom episkopu -, pa je kolegica Domaš kazala vrlo važno (teodicejsko i filozofsko) objašnjenje: “Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost”.

I ovime se bavim u kolumni, osobito ponukan Trumpovim “davljenjem Kube” gdje je ostalo energenata za još desetak dana (američki predsjednik prijeti oštrim sankcijama, osobito Meksiku, odakle je dolazilo još malo nafte nakon što je Trump zavrnuo pipu Venezuele) odnosno “Trumpovim Gestapom” na ulicama Minneapolisa gdje se isto pokazalo kako se veliko zlo priprema i događa “u našem dvorištu” (iz perspektive Amerikanaca), zapravo, gdje se vidi kako se fašizam vraća.

Vrijeme je da mi, teolozi, filozofi, politolozi, sociolozi… jasno progovorimo pa ću uvodno citirati prof. Ivana Dodleka, s katedre za Filozofiju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu: “Budući da su se sekularni narativi o mogućnostima neograničenog napretka, snazi redukcionističkog znanstveno-tehničkog uma, radikalnom individualizmu kao oslobođenju pojedinca od svakog autoriteta i političkim utopijama o savršenim oblicima društvenog života pokazali neuspjelim mitovima – koji su doveli do neviđenih oblika totalitarizma, nasilja, ratova, egzistencijalnog besmisla, međuljudske otuđenosti i globalne nejednakosti – različite postsekularne teorije slažu se u jednome: religija je, sada tek kao jedna od mnogih opcija oblikovanja kulture u pluralnom društvu, ponovno dobrodošla u pregovorima oko mogućih rješenja za poteškoće suvremene epohe” (rekao je to prof. Dodlek, među inim stvarima, na nedavno održanim Teološkim danima KBF-a u predavanju “Suvremeni čovjek pred ponudom spasenja – U potrazi za izgubljenom puninom: neke filozofijske pretpostavke za kršćanski govor o spasenju u (post)sekularnom dobu”).

Postsekularni problemi odnose se na izazove koji proizlaze iz ponovnog ulaska religije u javnu sferu u društvima koja su se smatrala sekularnima. To ne znači povratak na predsekularno doba, već stanje “trajne napetosti” u kojem koegzistiraju sekularni i religijski pogledi na svijet.

Glavni postsekularni problemi uključuju:

Polarizacija društva: Sukob između religijskih i sekularnih svjetonazora, posebice oko pitanja poput bioetike, definicije braka i obiteljskih vrijednosti.

Definicija javnog prostora: Pitanje koliko religijski simboli, govori i akteri smiju biti prisutni u javnim ustanovama (škole, državno upravljanje).

Ograničenja sekularne države: Liberalna sekularna država počiva na pretpostavkama koje sama ne može jamčiti (npr. moralni temelji koji su povijesno religijski), što stvara probleme u definiranju neutralnosti.

Religijski fundamentalizam vs. sekularizam: Napetost između potrebe za uključivanjem religijskih glasova i otpora prema ekstremnim stavovima.

Fragmentacija autoriteta: Postsekularizam donosi deteritorijalizaciju religijskog autoriteta, gdje tradicionalne hijerarhije gube utjecaj, a religija postaje subjektivni identitetski marker.

Sukob ljudskih prava i tradicije: Napetosti između univerzalnih ljudskih prava i posebnih religijskih tradicija.

Postsekularni poredak, stoga, zahtijeva “učenje” s obje strane – vjernici moraju prihvatiti sekularni autoritet države, dok se sekularni građani moraju otvoriti prema mogućnosti da religijski govori sadrže važne moralne sadržaje.

“Sekularno doba je, kao razdoblje antropocentričnog zaokreta, transformiralo kršćansku transcendentnu ideju spasenja u imanentni okvir kojega, u grubim crtama, oblikuje znanstveno-tehnički um subjektivistički ustrojenog zatvorenog jastva – ili onog veberovskog odčaranog sekularnog ja – u njegovu nastojanju da svojim vlastitim snagama preoblikuje život i kulturu radi što potpunijeg osobnog razvoja, te društvenog napretka i blagostanja”, kaže prof. Dodlek i postavlja važno pitanje: “Kako govoriti o kršćanskoj dimenziji spasenja u novim postsekularnim uvjetima kulturalnog pluralizma?”

Cilj njegova izlaganja je bio ukazati na neke filozofijske pretpostavke za takav govor. “Pokazat će se da su te pretpostavke iznutra povezane s idejom egzistencijalne punine koja predstavlja duhovni okvir za ostvarenje ljudske dobrobiti u vidu osmišljavanja ljudskog života. Teza je da ideja egzistencijalne punine – unutar koje je moguće ostvarenje duhovno bogatijeg, dubljeg, dostojanstvenijeg i vrjednijeg življenja – upućuje na pretpostavku otvorenosti za (post)sekularni transcendentni okvir (nasuprot dominaciji zatvorene sekularne verzije imanentnog okvira), zatim na pretpostavku cjelovitijih dimenzija zajedništva (u odnosu na sekularnu fragmentaciju društvenosti uzrokovanu hermetičkom autonomijom pojedinca), te pretpostavku potpunijeg oblika potrage za srećom (s obzirom na ispražnjujuće oblike potrošačke kulture). Kako su ove pretpostavke egzistencijalne punine izgubile svoju snagu u sekularnom dobu, postsekularni senzibilitet pokazuje nostalgiju za njihovim ponovnim otkrivanjem u novim kulturalnim uvjetima.”

Meni je ova “pretpostavku cjelovitijih dimenzija zajedništva (u odnosu na sekularnu fragmentaciju društvenosti uzrokovanu hermetičkom autonomijom pojedinca)” ključna stvar jer korespondira s apelom Jasminke Domaš da se u životu čovjeka, pa i kada je najteže, pokaže čovjekova brižna skrb i odvažnost, pa bismo tako opet mogli osvijestiti Božju prisutnost.

Već sam izgubio broja koliko puta sam čuo ili mi je upućeno pitanje, zašto Bog ostaje odsutan i dalek, napose kad čovjek bližnjemu hoće zlo ili kada netko upropaštava samog sebe? Varijacije na ovo pitanje su mnoge i raznovrsne, ali sentiment iza upita uvijek ostaje isti: gdje je tu pravda i milosrđe Božje? Zašto Bog dopušta ili tolerira zlo? Riječ je o tzv. “teodicejskom pitanju”, točnije, koje traži kako opravdati vjeru i povjerenje u Boga ne oslanjajući se na Božju objavu.

Neizrečeni stav onih koji postavljaju “teodicejsko pitanje” jest, ako Bog zaista postoji, onda bi trebalo biti moguće upotrebom razuma utvrditi tko je Bog i kakav je njegov odnos prema čovjeku. Drugim riječima, Božja opstojnost bi trebala biti evidentna i samorazumljiva, a ne obavijena mističnošću koja nudi, u najbolju ruku, tek dvosmislene argumente, ali ne i konkretne dokaze.

Ne ulazeći dalje u detalje o teodiceji, valja samo istaknuti kako takav stav neizrečeno pretpostavlja da je ljudski um i stoga čovjekova spoznaja instrument bez ograničenja i mane, stoga ništa nije izvan dosega ljudske percepcije i poimanja, pa ni sam Bog. Ako bi to bila istina, onda ne bi bilo ni potrebe za teodicejskim pitanjem. Ne samo da bi čovjek imao mogućnost pojmiti Boga, također nikad ne bi iskusio moralne dileme ili bilo kakve nedoumice, odnosno, ne bi se hrvao s granicama vlastitih mogućnosti. U svijetu gdje ljudski um ne bi imao ograničenja, pa uslijed svojih inhibicija ne bi bio ni pristran, onda ne bi bilo ni moralnog zla, jer ne bi bilo razilaženja u mišljenjima ni zastranjenja u razlučivanju najboljih izbora nasuprot životnim izazovima.

Ukratko, dakle, kad čovjek postavlja teodicejsko pitanje ujedno pretpostavlja kako je njegovo razumijevanje sveukupne kompleksnosti života i proturječnosti ljudskog stanja uistinu objektivno i potpuno. No životno iskustvo, kako zdvajanja, pogrešaka i stranputica, tako i nepravde, trpljenja i neizreciva zla, polučuje kontraran zaključak. Kad bi bila moguća cjelovita spoznaja i kad bi čovjek bio sam sebi jasan, onda ne bi bilo ni trapljenja na ovome svijetu.

Na teodicejsko pitanje nema zadovoljavajućeg odgovora, jer su same njegove postavke pogrešne. I upravo je to izazov koji Bog treba nadvladati ako želi uspostaviti kontakt s čovjekom. Zato, uostalom, radikalni potez da je Sin Božji “oplijenio” sebe ne bi li po otajstvu utjelovljenja postao čovjekom te tako susreo ljudski rod izravno, licem u lice.

Usprkos tome, mnogi od onih koji su ga susreli, bolje rečeno, većina nisu u Isusu Nazarećaninu prepoznali Gospodina. Doseg ljudskog uma ovdje nije bio upitan – ta Bog je postao čovjekom ne bi li se objavio svijetu – već je problem bila i ostaje čovjekova pristranost, točnije, ako mu nije u interesu čovjek će odbijati prihvatiti istinu bez obzira na uvjerljivost i evidentnost činjenica (gradonačelnik Banja Luke, Draško Stanivuković, npr, ima problem u neprihvaćanju nekih činjenica srpske pobune i utvrđenih granica RH).

Prihvaćanje pak one Istine s velikim početnim slovom, same Božje Riječi, traži od čovjeka onu najveću žrtvu, barem se tako čini, odbaciti svoja uvjerenja i ideologije na kojima je utemeljio svoj identitet, svoj ego, te se obratiti i kao mjerilo pravednosti prihvatiti Božji sud. Malo tko je uistinu voljan, pa i sposoban, odvažiti se na takvo što.

Bog je postao čovjekom da bude sučelje po kojem će Božja nesagledivost postati sporazumljiva limitiranom ljudskom umu, jer čovjek sam za sebe teodicejski, mimo Objave, ne može pojmiti Boga. Duh Sveti je pak ona providonosna sila koja osigurava da čovjek usprkos svoj svojoj pristranosti i mnogim zastranjenjima ne izgubi Krista iz vida, da se Riječ Božja koja je postala jedan od nas postojano objavljuje svakom naraštaju.

Poslanje Duha je tako proglašavati Sina, koji svojom žrtvom na križu proslavio Oca. Iz toga razloga prisutnost Duha u svijetu i povijesti ćutjeti se može samo po njegovim nepronicljivim pokretima i to tek u retrospektivi. (Katekizam Katoličke crkve br. 687). Zadaća je Duha pružiti čovjeku svu potrebnu pomoć da prihvati Božju ponudu spasenja a da ne posije sjeme nekog novog zamjeranja uslijed stvarnog ili umišljenog ograničavanja čovjekove slobode.

Ne treba zaboraviti kako se iza mitopejske metafore o Adamu i Evi krije istina o pogubnosti grijeha kao autodestruktivnog stava odbijanja poslušnosti Bogu iz povjerenja i ljubavi. Drugim riječima, grijeh je uvjerenje da odanost i predanost Bogu ne traži požrtvovnost volji Očevoj na spasenje sviju kakvu je živio Krist. Radi se o sebičnom i sitničavom svjetonazoru koje ponajprije brine samo za vlastito dobro, zanemarujući bližnjega i time se osljepljujući na Boga.

Pristankom na grijeh, uzdižući svoju samovolju na pijedestal pod krinkom slobode mišljenja, čovjek je umjesto jasnoće svrhe kroz sporazumijevanje s Bogom odabrao nijansiranu dvojbenost, kivno iskrivljavanje istine i manipulaciju što obilježavaju interpersonalnu komunikaciju među ljudskim bićima.

Nažalost, riječi koje čovjek izgovara prije služe tome da sakriju nakane srca, zamute činjenice i ometu istinu što utoliko više onemogućava priopćavanje Istine i zastire poticaje Duha čovjekovu pogledu.

Nije li ta težnja onih koji se hoće osigurati i njihova nevoljkost riskirati isti onaj emocionalni podtekst na kojem počiva i teodicejsko pitanje?

Tko prihvaća Isusa Nazarećanina za svoga Gospodina i Spasitelja, priznajući siromaštvo svoga duha, njegova nutrina postaje gostoljubiva za Božju prisutnost. Obraćenjem se prihvaća prvi milosni dar – oproštenje grijeha shvaćenog kao odbijanje i udaljavanje od Boga – ne bi li u konačnici onaj tko nasljeduje Krista postao hramom Duha Svetoga.

Toliko o nekim odgovorima teologije prema propovijedima nadahnutih redovnika dominikanaca.

Teoretski, problema zla se odnosi na pitanje kako je moguće da jedan svemogući i dobri Bog stvara svijet u kojem ima zla, i to zlo u nevjerojatnim količinama koji svaki čas nasrće na ljude diljem planete.

Kad bismo oživotvorili dvije zapovijedi Pisma: “Ljubi Boga, ljubi svog bližnjega kao sebe samoga” za koje je Isus iz Nazareta rekao da sadržavaju “sav zakon i proroke”, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja, ali bi i dalje bilo prirodnih katastrofa (neke su čovjekova krivica, poput onih koje donose klimatske promjene, neke to nisu, kao što su potresi i razaranja što smo i sami doživjeli). To znači da je Bog transcendentan svemiru i našem svijetu i različit od njega, te da Božja volja ne upravlja izravno svim događajima u svemiru, iako je Bog uzrok svega što u njemu postoji.

Mislim i to da bismo trebali odustati od koncepta Boga kao “gospodara povijesti”, treba ga napustiti i odbaciti i to zbog neprihvatljive dvosmislenosti njegova sadržaja, posebno zbog toga što taj koncept pridružuje Boga našim nedjelima i izopaćenostima. Nije Bog gospodar situacije u kojoj Trumpovi policajci pucaju u glavu građanima Minneapolisa ili kada bolesnici i novorođenci na Kubi umiru jer zemlja nema energente za struju, jer bolnice ostaju bez pogona.

Draga Jasminka nam je pomogla da posvijestimo u čemu je naš problem: u tome što kao ljudi izdajemo druge ljude.

Bilo bi to mnogo, ali mnogo jednostavnije. Kolike bi se izbjegle zablude, pogreške, zlodjela i nesreće kad bi najviše dobro, sam Bog, bilo prisutno među nama i vidljivo našim očima. Ali bio je i traje! Bio je u prisutan u Isusu iz Nazareta koji nam nije želio oduzeti slobodu prosuđivanja i odlučivanja. Ostao je, njegov Duh, među nama.

Istina je pak da je Božja skrovitost uvjet za našu slobodu savjesti i djelovanja, bez koje bismo bili tek mehanička igračka bez i najmanje sposobnosti za dijalog.

Velika drama ljudske vrste, osobito naglašena u vremenu otuđenosti post sekularnog i depresivnog ja, jest u tome što ne razumije ništa o ljubavi i praštanju, i da ljubavi određuje granice koje postoje samo u našem vlastitom srcu. Samo ja mogu tebi reći, dođi, pođimo skupa. Samo ti možeš meni reći: hajmo, pođimo!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Holokaust u NDH me čini jako osjetljivim na antisemitizam
    •  Jakobinci tjednika Novosti vode list SNV-a u propast
    •  Nemojte da brinete, sve će da reši arhiepiskop Ivan Penava
    •  Maduro je, vidi se, bio sam na svijetu
    •  Neobičan napad biskupa Šaška na nadbiskupe Kutlešu i Vukšića
    •  Jadna ova naša 2025. godina! Mir, Balkane, dome moj
    •  Božić: Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost
    •  Oko molitelja na trgovima nije u pravu Kutleša, već Uzinić
    •  IKA ne kaže je li Plenković obavio nuždu u Svetoj Stolici
    •  Gubimo nešto bitno: sposobnost razlikovanja istine od laži

> Svi tekstovi ovog autora