Kako to da Hrvati ne osjećaju da vonja po ustaštvu?

Moj otac Adolf Zvonimir Pilsel preminuo je (sjetio sam ga se opet ovih dana jer je bila godišnjica smrti) u mjesnoj bolnici u San Ignaciju, pokrajina Misiones, u Paragvaju, 17. veljače 2019. Otkako se vratio iz Zagreba u Južnu Ameriku 1. lipnja 2018., bilo je jasno da njegovo stanje kopni. Na Kardiološkom odjelu Kliničkog bolničkog centru u Zagrebu (Rebro), nakon više mjeseci pretraga, potvrđena mu je teška aortna valvularna stenoza. Bio je dugogodišnji kardiopat. Dok je živio u Zagrebu s nama (stigao je iz Paragvaja u srpnju 2017.) bilo je sve jasnije da se događa progresija intolerancije na napor. Srce je popuštalo.

Rekli su mu da je kandidat za TAVI obradu (intravenozni zahvat), ali Adolf je odbio bilo kakvo daljnje zadržavanje u Hrvatskoj. Terapija je bila određena, ali ju nije prihvatio. On je mislio da je to to ili je znao da stvari idu svom kraju, pa je, kao i stari slon, i on krenuo na groblje.

Pročelnica zavoda za bolesti zalistaka i drugih bolesti srca dr. M.S. mi je pred njim rekla da bez daljnjih zahvata (pa i TAVI) ne očekujemo previše, možda najviše dvije godine života. A ako se bude vratio u Paragvaj na život ”po staromu”, dala je i puno kraću prognozu (6-7 mjeseci, ne više, tako je i bilo!).

Tata je bio rezolutan. Želio je natrag u Paragvaj. Govorio nam je da ga čekaju ”veliki poslovi” koje mora dovršiti. Da će onda spakirati svoje stvari i vratiti se za stalno u Hrvatsku. Čak mi je rekao da kad umre želi biti kremiran i želi da njegov pepeo istresem u Jadransko more, kod otoka Šipana, gdje je 1991. nestao njegov mlađi sin, moj brat Branko, tada član 4. gardijske brigade. Za svaki smo slučaj tu tatinu želju potvrdili kod javnog bilježnika.

Tata je, nedugo po povratku u Paragvaj, koncem srpnja 2018. u svojoj radionici pao i slomio zglob desne ruke. Tada počinju sve veće komplikacije. Marlucy, djevojka koja je bila s tatom gotovo sedam godina, koliko je trajala Adolfova veza s njenom majkom, se ponudila da brine o Adolfu. Supruga i ja smo tati preko nje slali novac za lijekove, hranu i za druge tekuće troškove života. Marlucy je tatu zvala ”tío” (stric) i on je nju jako volio i poštovao, ali nije bilo uspjeha kod uzastopnih nastojanja da ga se skloni iz vlažnog i hladnog prostora radionice.

Nije prihvatio ni poziv sestara milosrdnica, paragvajski ogranak koji je nastao misionarskim radom hrvatskim sestara milosrdnica, kojima je kao građevinar i profesor njemačkog bio vezan, a koje su ga željeli smjestiti u vlastitom domu za stare i nemoćne ljude.

Zaredale su upale pluća. Treća ga je odnijela. Stizale su sve lošije vijesti koje je Marlucy slala preko WhatsAppa. Gledao sam gotovo u izravnom prijenosu kako mi otac umire i znao sam da neću stići na sahranu. Kod posljednje krize je pokušana reanimacija. Ustanovili su njegovu smrt u 19:15 te nedjelje, po lokalnom vremenu, 23:15 po hrvatskom.

Čim sam objavio vijest na Facebooku, na stotine mojih prijatelja i poznanika se javilo s izrazima sućuti. Uz vijest sam objavio fotografiju Nacionalova fotografa Saše Zinaje iz serije slika koje su snimljene u parku Maksimir kada smo objavili reportažu o Adolfu i njegovom dolasku u Hrvatsku. Na Sašinoj fotografiji Adolf djeluje vitko, kao da pred sobom još ima 50 godina života, a ne nagli pad i odlazak s ovoga svijeta u ne baš higijenskim uvjetima.

Moj život s Adolfom i njegovih 11 mjeseci u Hrvatskoj opisani su u knjizi ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ, 2018.). Dok sam pisao tu knjigu morilo me koliko smijem kazati o onomu što smo supruga i ja saznali o tati. Puno je toga bilo sablažnjive naravi. Ali sam imao potrebu iz sebe ”izbaciti” sve što me gušilo. Znao sam da se približava očev kraj. Ali mu ipak nisam poslao knjigu da je pročita. Vjerovao sam da mu ona neće pomoći. Dapače.

Puno toga ga je zbunilo dok je bio u Zagrebu. Dobro pamtim koliko je bio iznenađen kada smo bili u Jasenovcu (na njegovu inicijativu) i kada je u muzeju/spomen-postavi vidio fotografiju rukovanja Adolfa Hitlera i Ante Pavelića 6. lipnja 1941. u Berghofu. To ga je šokiralo: saznanje da su se Pavelić i Hitler više puta sastali, za rata, da je NDH bila marionetska država, da Hitler nije baš nešto držao do Pavelića, itd. Kao osoba koja je u Buenos Airesu slušala predavanja Ante Pavelića ”o povijesti”, moj otac je teško prihvaćao istinu o odnosima Hitlera prema Paveliću, NDH i Hrvatima, o čemu sam mu govorio i donosio literaturu.

Nije bio miran ni kada sam mu referirao o knjizi ”Hitler’s Table Talk” (izdana je još pedesetih godina, a 2000. doživjela je reizdanje). Riječ je o zbirci monologa Adolfa Hitlera te razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Tata je teško prihvaćao povijesne dokumente. Hitler je, između ostalog, govorio ovako: ”Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera čuvali bi močvarna područja. Kako bilo, ne bi se prema njima trebalo ponašati onako kako to sada čini Italija.”

Povijesne okolnosti, pojasnio sam ocu, pokazuju kako je Hrvatska za Hitlera bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu. ”Svaki trideseti čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i s područja BiH. Nadalje, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Općenito, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju”, objasnio je jednom povjesničar Ivo Goldstein. ”Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničkog stanovišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva”, objašnjava Hitler.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale Hitler Hrvate vidi samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne. “Dapače, kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili govnarske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), ali će se taj ustroj nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, kaže Goldstein. U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. ”Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slavenskim jezikom za njih je samo slučajnost”, nastavlja Führer.

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. “No ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukle tu teoriju i postavile je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je pak Tvrtko Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, no u konačnici je jasno da mu NDH nije bila blizu misli ni srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima osvajanja europskog tla.

Sve je to tatu jako uzdrmalo i nisam do novog putovanja u Argentinu i Paragvaj (tijekom travnja 2019.) uspijevao odgonetnuti do koje su mjere Pilselovi bili i ostali poklonici ustaškog, a koliko nacističkog režima.

Tjedan proveden u Paragvaju je pak bio u znaku susreta s grupom prijatelja koji su tjedno pomagali mom ocu i pokušavali ga izbaviti iz očajne situacije u koju se sam doveo. Sa svima su vođeni intervjui i različiti razgovori. Od posjete tatinoj ”radioni i nastambi”, zapravo preuređenoj štali za krave, bez pitke vode i s puno razne gamadi, do dana provedenog u Adolfovoj vikendici u selu Garatá.

Za neki zamišljeni dokumentarni film (do kojeg, kako sada vjerujem, neće doći) nastupili su spomenuta Marlucy, Edgar, najdugovječniji očev prijatelj, inače praunuk jednog paragvajskog predsjednika, vrlo nadareni kipar Ramón, njegova partnerica Marina, inače psihologinja koja se sama probijala kroz mrežu Adolfovih konstrukcija (među kojima je bila ta da ja nisam moje majke, Erikin sin, Hrvatice iz Buenos Airesa, odnosno Zagreba (Sveti Duh) već sin Heidi, druge očeve partnerice s kojom je pobjegao iz Argentine u Paragvaj 1972.), gospođa Eloisa, koja je nudila tati stan u centru San Ignacija i koja je sve poduzela da grad donira grobno mjesto za Adolfa…

Dani u Paragvaju su za mene bili emotivno jako naporni, ali i ljekoviti. Divni su to ljudi, ti Paragvajci. Užasno su puno učinili za dobrobit oca, koji i nije znao odgovoriti na svu njihovu pažnju.

Ali, pravo će se iznenađenje dogoditi po povratku iz Paragvaja u Argentinu, kada smo moja supruga i ja otišli na deset godina odgađani susret sa sestrom Jadrankom u Patagoniju. Sa sestrom sam intenzivno govorio o ocu, jer ona nije s njim imala nikakav kontakt otkako nas je napustio 1972.

Jadranka se složila da mi posudi vozilo kako bismo Claudia i ja prevalili 700 km od njena mjesta, na sjevero-zapadnoj strani Patagonije, do grada Trelew, na Atlantiku, isto unutar pokrajine Chubut, gdje živi moja sestrična Kristina, kći druge tatine sestre Ele (rođene u Prnjavoru, u BiH), koja je u tom gradu preminula 2016. godine. Tu se igrom slučaja, ako takve slučajnosti postoje, našao i moj bratić Rihard, sin tatina brata Otte, preminulog isto u Patagoniji nešto ranije. Otto je u ratu bio pripadnik SS-a.

Negdje oko 2 ujutro, pred spavanje, Kristina je na stol donijela veliku plastičnu vreću prepunu pisama i fotografija i rekla mi je: ”Ovo nisam dirala od mamine smrti. Uzmi sa sobom štogod želiš.” Dala mi je i jednu metalnu kutiju, tabakeru za cigarete, koja je nekoć pripadala djedu Jakovu Pilselu, suradniku Gestapa. U njoj je bilo jedno nacističko odlikovanje.

Ustanovio ga je sam Adolf Hitler 16. prosinca 1938. i bilo je posvećeno ”njemačkoj ženi” (Ehrenkreuz der Deutschen Mutter). Dodjeljivalo se u brončanom izdanju ženama s petero djece, u srebrenom onima sa sedam, a u zlatnom onima s više od osmero djece. Baka Roza Pilsel je svoje brončano dobila vjerojatno dok su Pilselovi bili u Poljskoj u okviru Himmlerova naseljavanja distrikta Lublin (”Aktion Zamošć”, 1942.-1944.).

Werner Lorenz, šef operacije preseljenja Nijemaca iz BiH u Poljsku, javlja Himmleru 10. prosinca 1942. da je u Poljsku iz Bosne i Hercegovine poslano 18.360 useljenika u Reich. Većina tih Nijemaca su bili luterani, no ne i Pilselovi (i Jakov i Roza su bili katolici), koji su krenuli iz Sarajeva na jesen 1942. i na nagovor poslovođa iz Wermachta.

Roza nije bila Njemica, već Hrvatica iz okolice Mrkonjić grada, ali se znala vladati i djeca su joj (moj otac je najmlađi od petero) savršeno govorila njemačkim jezikom, kao i ona sama, inače obrazovana u Beču. Kako su Rusi napredovali, a njemačka vojska povlačila ”svoj narod”, Pilselovi su 1944. dospjeli u štajersku pokrajinu Graz, najprije u vojnički logor kod Letiendorfa. Odatle su premješteni u grad Judenburg, također u Štajerskoj. To je bilo u drugoj polovici 1944.

Postoji čitava teorija o tome tko je zapravo bio Jakov u tim njemačkim strukturama i zašto je dobio tako poseban tretman kod povlačenja. O njemu će sasvim sigurno biti riječ, budem li živ i zdrav, u knjizi na kojoj radim o pokojnom bratu Branku i ratu kao takvom, o Pilselima u ratovima. Elem,  kada su se smjestili, tata se nastavio školovati, ali je imao i nove obaveze. Adolf Pilsel je, naime, nastavio s aktivnostima – ranije je bio upisan u Hitlerjugend, mladenačku organizaciju u kojoj je naučio ”mnogo korisnih stvari i disciplina, razne igre, ali i počeo vježbati s laganim oružjem”. Ukratko, tata je govorio da se ”dobro proveo”.

Dok smo vozili natrag prema sestri tih istih 700 km Claudia i ja smo pokušavali odgovoriti na pitanje zašto je Roza čuvala, sve do svoje smrti u Patagoniji (odakle je došla iz Buenos Airesa na poziv Otte), to nacističko odlikovanje i zašto je ono prešlo u ruke tete Ele, koja je, kao i moj otac (koji je pak bio Poglavnikov naoružani čuvar), tih pedesetih bila tijesno uz Antu Pavelića u Buenos Airesu.

Povratkom u Zagreb i tijekom napornog, ali vrlo intenzivnog i otrežnjavajućeg čitanja gomile pisama koji su Pilselovi ostavili iza sebe iz jednoga pisma ispada fotografija snimljena sredinom sedamdesetih u Njemačkoj, u kući tete Bebe, u Limburgerhofu, kod Ludwigshafena. Na njoj moj tada izuzetno mladi rođak Rihard pozira u nacističkoj odori Bebina supruga Otte Müllera, inače denacificiranog njemačkog vojnika i istaknutog inženjera u tvornici BASF.

Tante Beba se panično bojala da se sazna da je ”s Balkana” (i ona je rođena u Prnjavoru), da joj se rodbina u Argentini druži s Poglavnikom NDH i da joj je otac bio u tijesnim odnosima s Gestapom, a kamoli da su baka Roza i djed Jakob 10. svibnja 1945. u Judenburgu, u Austriji, spasili život bjeguncu iz Zagreba Anti Paveliću. Ali je trpjela da njen suprug Otto u ormaru čuva savršenu uniformu s nacističkim obilježjima.

Čini se, gotovo je sigurno, da je dolaskom u Argentinu obitelj Pilsel poželjela afirmirati svoju društvenu važnost uključivanjem u krugove ustaške emigracije i druženjem sa samim Pavelićem, što je njima bila velika čast, ali da je ispod te razine ostala lebdjeti neka, haj’mo to tako reći, nostalgija za nacizmom i za godinama ”prosperiteta” kada se činilo da će Adolf Hitler pokoriti Europu.

Jedno pismo tete Ele mom ocu Adolfu možda otkriva istinu –  Pilselovi su u Argentini ipak bili nesretni; proklinjali su dan kada su bili primorani napustiti ono što je njima trebao biti Reich, raj na zemlji. Šokiran sam odsutnošću bilo kakve refleksije Pilselovih prema užasima rata, bilo kakvom sućuti prema žrtvama. Vidim da su bili i antisemiti.

Godine 2000. stric Otto javlja tati: ”Tvoj sin Drago radi za Židova Soroša”. Radio nisam, ali eto. Slutim da ću još saznati puno strašnih stvari. Završit će one u nekoj novoj knjizi o Pilselima. Netko mora na adekvatan način kazati Židovima, Srbima i drugima da se to zlo moglo spriječiti. Negdje se moglo. I da nam je silno žao što se to nije dogodilo i što su Pilselovi bili dio mašinerije zla.

U Buenos Airesu smo dosta toga napravili, ali izdvajam jedan moment: posjet ulici u kojoj je pod tajnim imenom živio Ante Pavelić, odnosno posjet mjestu na kojem je, blizu svoje kuće (Pavelićeva je adresa glasila: Aviador Mermoz 643, Ciudad Jardín, El Palomar), oko 21 sati dana 10. travnja 1957. ranjen u atentatu (u režiji Blagoja Jovovića, četnika crnogorskog porijekla) nakon povratka s proslave uspostave NDH.

O svemu ovome iznova razmišljam iz nekoliko razloga: kao prvo, jer tražim kolumne vrijedne reprinta za jednu knjigu izabranih mojih tekstova, a koja se planira objaviti u Sarajevu; zatim, jer je ovih dana preminula jedna moja prijateljica iz hrvatske zajednice u Buenos Airesu, T. B., koju sam volio kao što volim mnoge bivše prijatelje koji me ne podnose, ljute se na mene jer ne uspijevaju napustiti ustaški narativ, ili ne znaju što bi trebala biti suvremena Hrvatska, ili su pak dionici ili žrtve teških kleveta kojima sam godinama zasipan, a dolaze iz te zajednice; napokon, jer cijela ova priča s ustašovanje Josipa Dabre i širenjem ustaštva u Hrvatskoj traži od mene da kažem čitateljima da je to krivo, jako krivo ponašanje.

Ovako danas pišem jer se treba nadati boljem. Ali tu našu nadu sabotira Plenkovićev HDZ koji vonja na ustaštvo.

Kako to da Hrvati, a la Dabro, ne znaju kako je to vonjalo između 1941. i 1945.?! Kako to da svake godine, na Stepinčevo, ne čujemo o toj vonjavi?

Najviša hijerarhija RKC na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem je odmah podržala državu proglašenu 10. travnja 1941. Inicijativu za to i glavnu ulogu u tome imao je nadbiskup Stepinac. Odmah po imenovanju hrvatske vlade 16. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je posjetio poglavnika Pavelića i zaželio mu ”Božji blagoslov u radu”. Godinu dana prije formiranja NDH znao je za ustaške planove etničkog čišćenja usmjerene prema Srbima i Židovima.

Svojim je vjernicima i biskupima 28. travnja 1941. pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (ponavljam: marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može… jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.

Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.

Novostvorena država je imala prijeku potrebu učvrstiti međunarodni položaj u okviru ”Nove Europe”, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH.

Iako je formalno bila u utjecajnoj (političkoj i ideološkoj) sferi fašističke Italije, NDH je po svom uređenju i vanjskopolitičkom položaju bila mnogo bliža nacionalsocijalističkom Trećem Reichu. Masovni progoni, uništenje cijelih nacionalnih i/ili vjerskih grupa, organiziranje represivne mreže oličene u koncentracijskim logorima i logorima uništenja bile su neke od osnovnih sličnosti nacionalsocijalističke (nacističke) i ustaške države.

Rimokatolička hijerarhija, svećenici po župama, redovnici, među njima posebno franjevci, slijedili su poziv svog duhovnog pastira. Treba ipak priznati da je bilo biskupa koji su otvorenije od Stepinca zagovarali ustaštvo; na primjer, nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu.

Kao i u cjelokupnoj ostaloj štampi, i u katoličkoj su za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni Srbi, za njima i ostali neprijatelji ”Nove Europe”, naročito Židovi. Pozivalo se na nemilosrdan obračun s njima.

Svećenici su stvarali ustaške organizacije u pojedinim mjestima, formirali prve ustaške jedinice ili su bili povjerenici za određene oblasti, poticali zločine protiv Srba, a neki su i sudjelovali u njima.

Usporedo sa zakonima usmjerenima protiv Srba donesen je niz antižidovskih zakona po ugledu na slične zakone u nacističkoj Njemačkoj. Od druge polovine lipnja 1941. počelo je i masovno interniranje Židova u logore.

U svom djelovanju nadbiskup Stepinac je imao punu podršku Svete Stolice i njenog predstavnika u NDH, premda je nije formalno priznala –  tu je imala legata opata Ramira Marconea ”pri biskupskoj konferenciji”. Nadbiskup je bio uvjeren da je velika, nezavisna hrvatska država pogodan institucionalni okvir za ostvarenje tih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima i razaranjima kojima je plaćeno njihovo ostvarivanje.

Na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska Pravoslavna Crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima svećenstva i organizacija RKC te samog nadbiskupa Stepinca.

Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka.

Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone.

Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi na human način i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve.

Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”Novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa.

Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu ( za Rome i neke druge desetkovane grupe kao što su bili starokatolici Stepinac nije mario, dapače), prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja.

Elem, kada današnja omladina skandira ”Za dom – Spremni!” ili kada se to skandiranje dopušta u parlamentu pred mirnim i spokojnim predsjednikom Jandrokovićem, niz stvari opet izranjanju na površinu, prisiljavaju nas na pamćenje i na javno govorenje i upozoravanje bilo da govorimo o povijesti, bilo da se bavimo Crkvom.

Moj otac Adolf Pilsel je, da zaključimo, bio filoustaša i filonacist, a meni je obaveza da to kažem kako bih hodio drugačijim putem, putem ustava RH koja je nasljednica ZAVNOH-a i osnovana je nasuprot NDH.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto mi nije svejedno kada se pretjeruje sa Stepincem
    •  Za Hrvatsku, recimo, sedam regija
    •  Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost!
    •  Holokaust u NDH me čini jako osjetljivim na antisemitizam
    •  Jakobinci tjednika Novosti vode list SNV-a u propast
    •  Nemojte da brinete, sve će da reši arhiepiskop Ivan Penava
    •  Maduro je, vidi se, bio sam na svijetu
    •  Neobičan napad biskupa Šaška na nadbiskupe Kutlešu i Vukšića
    •  Jadna ova naša 2025. godina! Mir, Balkane, dome moj
    •  Božić: Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost

> Svi tekstovi ovog autora