Chelsea Manning – Cijena prokazivanja ratnih zločina (1)

Međunarodna^[i] neprofitna organizacija WikiLeaks na svojoj je web stranici 5. travnja 2010. godine objavila snimku na kojoj se iz perspektive topnika prikazuje djelovanje američkog jurišnog helikoptera Apache u Bagdadu 12. srpnja 2007. godine. Nakon dojave o paljbi iz oružja malog kalibra po američkim snagama, helikopter je toga dana trebao obaviti izvidnicu i pružiti vatrenu podršku trupama na tlu, ukoliko to bude potrebno.

Zbog dojave o pucnjavi, na teren je izašao i fotoreporter Reutersa, Namir Noor – Elden, u pratnji svojega vozača, Fahrera Saeeda Chmagha. Kako je to vidljivo na snimci, pilot i topnik helikoptera su fotoaparat i tronožac koji su Reutersovi ljudi nosili protumačili kao pušku i bacač raketa. U trenutku kada su Noor i Chmagha bili među većom skupinom civila helikopter je otvorio vatru iz 30 – milimetarskog topa. Posada helikoptera ovako opisuje ishod tog djelovanja: “Oh da, pogledaj tu mrtvu kopilad. Dražesno.”

Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, zaključuje kako posada svoj zadatak doživljava kao videoigru i dodaje: “Oni imaju osjećaj postignuća jer su ubili te ljude.”

Teško ranjeni Chmagha odvukao se do rubnjaka. Posada je samo čekala povod za ponovno otvaranje vatre: “Hajde prijatelju, sve što moraš učiniti jest da posegneš za oružjem.” Assange dalje komentira: “Žele izgovor za ubijanje. Očito iz toga dobivaju zadovoljstvo. Zato smo snimku i nazvali Kolateralno ubojstvo.”

Nekoliko trenutaka kasnije dolazi civilni kombi koji nastoji odvesti/spasiti Chmagha. Posada helikoptera od nadređenog časnika uzbuđeno traži dopuštenje za otvaranje vatre. Dopuštenje je dobiveno. Uskoro na lice događaja na zemlji dolaze američke trupe koje iz kombija izvlače dvoje teško ranjene djece. Posada helikoptera reagira sljedećim riječima: “Njihova je krivnja što dovode djecu u bitku.”

Dvadesetak minuta kasnije, nakon ponovne dojave o puškaranju, ista posada helikoptera djeluje nedaleko od mjesta prvog napada. Zbog sumnje da su tamo neprijatelji, u stambenu zgradu ispaljuju tri rakete uz riječi: “Evo ih. Gledaj kako te k**e lete, slatko.” Assange zaključuje da su vojnici u uvjetima suvremenog ratovanja koje se odvija na ekranu doživjeli depersonalizaciju uslijed koje neselektivno ubijaju.

Nakon WikiLeaksove objave snimke, američko Ministarstvo obrane objavilo je interno istražno izvješće provedeno tjedan dana nakon napada u kojem je zaključeno kako je posada helikoptera poštivala pravila borbe i da ništa nije skrivila.

Dvojica američkih vojnika koji su služili u jedinici koja je došla na mjesto stradavanja civila neposredno nakon incidenta, Ethan McCord i Josh Stieber, 15. travnja 2010. godine na internetu su objavili otvoreno pismo iračkom narodu u kojem se, između ostalog, obraćaju majci stradale djece u kombiju: “Vojnik na videosnimci kaže da niste smjeli dovesti svoju djecu na bojište, ali mi preuzimamo svoj dio odgovornosti što smo bitku doveli u vaše susjedstvo.” U pismu također stoji: “WikiLeaksova videosnimka prikazala je slučaj koji se u iračkom ratu može dogoditi svakodnevno. On je karakterističan za način kojim SAD vode ratove u toj regiji.”

Akcija američkog helikoptera toga dana rezultirala je s najmanje devetnaest poginulih civila, među njima su Elden i Chmagh. Zato je novinska agencija Reuters, pozivajući se na američki Zakon o slobodi informiranja, već od kolovoza 2007. godine bezuspješno pokušavala dobiti snimku. Netko će ipak tu snimku, uz još oko 750.000 tajnih dokumenata američke vlade^[ii], učiniti dostupnom WikiLeaksu koji će ih potom proslijediti medijima uključujući, između ostalih, The Guardian, The New York Times, Der Spiegel, El País i Le Monde.

Chelsea Manning pridružila se američkoj vojsci 2007. godine. Zahvaljujući dobrom predznanju o računalima postaje obavještajni analitičar i dobiva odobrenje za sigurnosnu razinu Top secret. Krajem 2009. godine stacionirana je u Iraku, 65 kilometara istočno od Bagdada. Manning na dužnosti ima pristup SIPRNetu, posebno zaštićenoj mreži putem koje su računala Pentagona i američkog Ministarstva vanjskih poslova povezana po cijelom svijetu. Taj pristup seže do klasifikacijske razine Secret – Noforn.

Ona je u gotovo nepreglednoj količini tajnih dokumenata, fotografija i videosnimki naišla na snimku gore opisanog napada. To je bio okidač da odluči ukrasti tajne informacije. Manning je na posao došla s CD-om na koji je snimila pjesmu, potom je izbrisala sadržaj i presnimila CD s podacima s mreže: “Pjevušila sam pjesmu Lady Gage Telephone dok je u tijeku bila vjerojatno najveća krađa podataka u američkoj povijesti.”

Oko šest tjedana kasnije, preko mreže Tor ona je WikiLeaksu poslala videosnimku napada. U svojoj knjizi README.txt ona ističe kako je prije WikiLeaksa bezuspješno pokušala prići tradicionalnim medijima poput The Washington Posta, The New York Timesa i Politica. Manning je uskoro bila uhićena te se od svibnja 2010. godine nalazila u zatvoru američke vojske.

Manning je pred vojnim sudom po 22 točke bila optužena za, između ostalog, zaobilaženje sigurnosnih mjera, nepropisno čuvanje klasificiranih materijala, krađu podatka i njihovo neautorizirano otkrivanje suprotno Zakonu o špijuniranju te namjerno pomaganje neprijatelju.

Kako to ona pojašnjava u svojoj knjizi, glavni tužitelj, bojnik Ashden Fein, koristio je sustav klasifikacije kao izgovor kako bi samo najmanja moguća količina informacija bila dostupna javnosti. Manning zaključuje: “Moje pravo na pošteno suđenje bilo je uništeno zbog same strukture suđenja. Zapravo, to su bila dva suđenja: postojala su saslušanja koja je vidio svijet, ali postojala su i saslušanja koja su bila potpuno zatvorena za javnost. …gotovo sve ono za što se činilo da mi ide u prilog spadalo je u klasificirane dokaze.” Sutkinja Lind ovim je riječima pojasnila takvo suđenje: “Interes zaštite informacija nacionalne sigurnosti preteže nad opasnosti od pogrešne primjene prava.”

Manning ističe kako je američka vlada istovremeno u medijima nastojala umanjiti percepciju u vezi razine pristupa klasificiranim podacima koju je ona kao običan vojnik mogla imati: “… čini se da je većina ljudi bez dubinskog znanja o vojsci ili tajnim službama pretpostavljala da je običan vojnik (private) mogao znati stvari samo do određene mjere”.

Ona ističe kako bi zaključak trebao biti upravo suprotan: “… u stvari, analitičari na nižim razinama, čiji je posao da filtriraju i pripremaju savjetodavna izvješća, na neki način imaju šire, dublje i specijaliziranije znanje od ljudi koji se nalaze više u zapovjednom lancu…”. Također, Manning opovrgava tvrdnju američke vlade da je naprosto izbacila hrpu podataka: “… u stvari, to je bilo selektivno otkrivanje. Bilo je puno onoga što sam vidjela i čemu sam imala pristup što nisam otkrila niti ću ikada otkriti”.

Manning u knjizi posebno ističe kako je trećeg dana suđenja, 6. lipnja 2013. godine, objavljena vijest da je Edward Snowden The Guardianu i The Washington Postu otkrio klasificirane dokumente koji su razotkrivali program masovnog nadzora koji je provodila NSA (vidi: https://autograf.hr/edward-snowden-zvizdanjem-protiv-masovnog-nadzora/): “Moja reakcija na te vijesti bila je složena. Generalno podržavam Eda, ali na osobnoj razini tempiranje događaja bilo je teško za mene. …Sutkinja se osvrnula na Snowdena. Proglasila je kako curenje podataka koje je izazvao ni na koji način neće utjecati na njezinu sposobnost prosudbe. Vjerujem da to nije bila istina: vlada ga nije mogla progoniti s obzirom da je pobjegao u Rusiju^[iii]. Tako sam ja postala žrtveno janje. Moje suđenje je u ključno vrijeme pružilo priliku vladi da svim zviždačima pošalje poruku.”

(Nastavlja se).

________________________________________

[i] Tekst je izvorno napisan kao dio diplomskog rada “Građanska hrabrost i poslušnost u kontekstu prijavitelja nepravilnosti – Pravni i filozofski aspekti” pod točkom 4.3. “Slučaj Chelsea Manning”. Rad je dostupan na: https://zir.nsk.hr/object/pravo:7180, posljednji posjet stranici 2. ožujka 2026. godine.

[ii] 75.000 dokumenata koji će postati poznati kao Ratni zapis iz Afganistana (Afghan war logs), 390.000 dokumenata koji će postati poznati kao Ratni zapisi iz Iraka (Iraq war logs), 250.000 telegrama američkog Ministarstva vanjskih poslova i 700 dokumenata o vojnom zatvoru Guantánamo.

[iii] Snowden zapravo nije pobjegao u Rusiju, već je na letu od Hong Konga prema Ekvadoru u Južnoj Americi trebao presjedati u Moskvi. Dok je bio na letu za Moskvu, poništena mu je putovnica tako da je na 40 dana zaglavio u tranzitnoj zoni moskovske zračne luke Šeremetjevo.

(Nastavlja se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Katharine Gun – Zviždanjem protiv agresije na Irak
    •  Edward Snowden – Zviždanjem protiv masovnog nadzora
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (5)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (4)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)
    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)

> Svi tekstovi ovog autora