Kad se veliča ”Auschwitz”, Crkva nema pravo na šutnju

U Splitu se 15. listopada 2026. nije dogodio tek još jedan navijački incident. U povorci prema Poljudu odjekivali su povici ”gazi Židove”, ”Auschwitz”, ”ustaj, Adolfe” i ”ajmo, ajmo, ustaše”. Ime logora u kojem su ubijeni milijuni ljudi pretvoreno je u navijačku zabavu. Hitler je prizivan kao junak, a ustaštvo kao znak pripadnosti.

Sve se to događalo na ulicama grada koji ima sveučilište, škole, kulturne ustanove, brojne crkve i dugu kršćansku tradiciju. U društvu koje već desetljećima govori o važnosti domoljublja, obitelji, vjere i moralnog odgoja.

Oni koji su izvikivali takve parole snose osobnu odgovornost i za svoja djela trebaju odgovarati. Ali bilo bi previše jednostavno, pa i licemjerno, sav problem svesti na skupinu navijača. Njihovo ponašanje nije nastalo iz ničega.

Netko je morao stvoriti društvenu klimu u kojoj se takvi povici mogu izgovarati javno, pred drugima, bez straha od moralne osude vlastite sredine.

Zato nas više od pitanja tko je vikao zanima jedno drugo: što smo učinili s odgojem generacija koje u veličanju zločinačkih ideologija ne prepoznaju ništa sramotno? I tu dolazimo do pitanja koje će mnogima biti neugodno, ali ga više nema smisla izbjegavati. Što je Katolička Crkva u Hrvatskoj odgojila tijekom trideset i pet godina školskog vjeronauka? Trideset i pet godina vjeronauka. Gdje su rezultati?

Vjeronauk je u hrvatske škole vraćen 1991. godine. Otad su kroz školski sustav prošle generacije učenika kojima se govorilo o ljubavi prema bližnjemu, ljudskom dostojanstvu, pravednosti, savjesti, opraštanju i poštovanju svakog čovjeka.

Crkva je pritom uporno isticala da vjeronauk nije samo prenošenje religijskog znanja nego i važan doprinos cjelovitom odgoju osobe. Upravo je tim argumentom opravdavala njegovu prisutnost u javnoj školi.

Pa dobro, gdje su rezultati?

Ne tvrdimo da je vjeronauk proizveo mladiće koji veličaju Hitlera. Ne znamo jesu li konkretni sudionici splitske povorke uopće pohađali vjeronauk. Bilo bi metodološki neozbiljno iz jednoga događaja izvoditi takav zaključak.

Odgoj je složen proces u kojem sudjeluju obitelj, škola, politika, mediji, društvene mreže i mnogi drugi čimbenici. Ali jednako je neozbiljno desetljećima isticati svoju odgojnu ulogu, a onda se, kada se društvo suoči s moralnim posrnućem, ponašati kao da s njegovim odgojem nemate nikakve veze.

Ako Crkva polaže pravo na odgoj savjesti, mora biti spremna javno govoriti i o neuspjesima takva odgoja. To nije napad na vjeronauk. To je najobičniji zahtjev za odgovornošću.

Još su 2000. godine hrvatski biskupi u Poruci o vjeronauku u školi i župnoj katehezi zapisali da vjeronauk treba pomoći učenicima prepoznati nacionalizam i rasizam kao lažna božanstva koja preziru čovjeka.

Dakle, Crkva je sama postavila vrlo jasno mjerilo uspješnosti vlastitog odgojnog djelovanja. Dvadeset i šest godina poslije imamo pravo pitati koliko je učinila da se nacionalizam doista prepozna kao moralno zastranjenje, a koliko je svojim postupcima pridonijela njegovu prešutnom prihvaćanju.

Problem, naime, nije samo u sadržaju vjeronaučnih udžbenika. Kurikulum iz 2019. predviđa upoznavanje antisemitizma i holokausta, međureligijski dijalog i poštovanje različitosti.

Na papiru je mnogo toga dobro napisano. No djeca ne uče samo ono što piše u udžbenicima. Uče promatrajući odrasle, osobito one kojima se priznaje moralni autoritet.

Što vrijedi govoriti o dostojanstvu svakog čovjeka ako se istodobno relativiziraju zločini počinjeni u ime vlastitoga naroda?

Što vrijedi poučavati o ljubavi prema bližnjemu ako se šuti kada se bližnjega ponižava zbog njegove nacionalnosti ili vjere?

Moguće je znati Deset Božjih zapovijedi napamet, redovito odlaziti na misu i pritom nemati nikakvih poteškoća s veličanjem ustaštva. Upravo je ta mogućnost jedan od najozbiljnijih izazova hrvatskom katoličanstvu.

Religijska pripadnost sama po sebi ne jamči moralnu zrelost. Još je manje jamči kada se vjera pretvori u oznaku nacionalnog identiteta. Tada se može dogoditi da čovjek bude izrazito osjetljiv na svaku kritiku Crkve ili naroda, a potpuno ravnodušan prema nepravdi učinjenoj drugom čovjeku. To više nije pitanje nedostatka religijskog znanja. To je pitanje moralnog odgoja koji nije uspio prodrijeti ispod površine pripadnosti.

Crkva se boji građanskog odgoja. A što nudi zauzvrat?

Posebno je porazno prisjetiti se koliko je energije crkvena hijerarhija ulagala u osporavanje građanskog odgoja. Kada se 2013. raspravljalo o njegovu eksperimentalnom uvođenju, nadbiskup Đuro Hranić, govoreći nakon zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije, upozoravao je na sadržaje koji su, prema njegovu tumačenju, bili protivni kršćanskoj antropologiji i identitetu hrvatskoga naroda.

Govorio je i o školi kao prostoru nametanja ideologije. Crkva je imala pravo kritizirati konkretne programe, njihove sadržaje i način uvođenja. To pravo nitko ozbiljan ne bi smio osporavati. Ali ostaje pitanje zašto je u građanskom odgoju tako lako prepoznavala ideološku opasnost, dok se prema nacionalističkoj radikalizaciji vlastite društvene sredine često odnosila s daleko manje odlučnosti.

Zar je za kršćanski identitet opasnije poučavati mlade ljudskim pravima, demokraciji, ravnopravnosti i odgovornosti nego dopustiti da se ljubav prema vlastitom narodu pretvara u prezir prema drugome?

Još je važnije pitanje zašto smo građanski odgoj tako dugo tretirali kao ideološku prijetnju, umjesto kao nužnu sastavnicu obrazovanja u demokratskom društvu.

Građanski odgoj ne bi smio biti protivnik vjeronauka. On treba učenike osposobiti da razumiju svoja prava i obveze, prepoznaju diskriminaciju, razmišljaju kritički i ne pokoravaju se slijepo autoritetu. Da znaju reći ne i vlastitoj skupini kada ta skupina čini nepravdu.

Upravo je to sposobnost koja nam danas dramatično nedostaje. Jer problem s mladim čovjekom koji viče ”Auschwitz” nije samo to što možda ne poznaje dovoljno povijest. Problem je što u određenoj skupini takav povik može služiti kao dokaz odanosti. Da bi pripadao, moraš sudjelovati. Ako odbiješ, riskiraš da te proglase izdajnikom.

Odgoj bi morao razvijati upravo suprotnu sposobnost: hrabrost da se čovjek suprotstavi vlastitoj sredini kada ona griješi. U tome nema ničega protukršćanskog. Naprotiv, teško je zamisliti ozbiljan kršćanski odgoj koji takvu hrabrost ne bi smatrao svojom zadaćom.

Da drukčiji crkveni pristup nije nemoguć, pokazao je riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je u svibnju ove godine pozvao vjeroučitelje na suradnju s građanskim odgojem, otvoreno priznajući da i sami iz njega mogu učiti.

Njegove riječi pokazuju da Crkva ne mora doživljavati pluralističko društvo kao protivnika. Ali ako je takva otvorenost moguća, zašto nije postala pravilo? Zašto se toliko dugo više govorilo o opasnosti da škola izgubi kršćanski identitet nego o opasnosti da odgoji ljude koji neće poštovati dostojanstvo onih koji nisu poput njih?

Kada nacionalizam uđe u crkvu

Crkva ne može uvjerljivo govoriti o borbi protiv ustaštva ako se istodobno ne suoči s vlastitim doprinosom njegovoj normalizaciji. Sjetimo se dominikanca Luke Prcele, koji je 2016. godine u Splitu, tijekom mise koju je prenosila Hrvatska televizija, javno zamjerio tadašnjoj predsjednici Republike što je NDH nazvala zločinačkom državom. Hrvatska dominikanska provincija ogradila se od njegovih riječi. No Splitsko-makarska nadbiskupija odgovorila je da njegov istup ne može komentirati jer je riječ o dominikancu.

Takav odgovor možda objašnjava granice crkvene nadležnosti, ali ne odgovara na moralni problem. Za osudu relativizacije ustaškoga režima nije potrebno prethodno utvrđivati kojem redu pripada svećenik koji je izgovara.

Kada je riječ o pravima, nadležnostima i institucionalnom položaju, crkvena hijerarhija zna biti iznimno precizna. Zašto takvu preciznost ne pokazuje uvijek i kada treba jasno povući granicu između kršćanstva i nacionalističke ideologije?

Nacionalizam postaje posebno opasan kada se počne predstavljati kao izraz vjere. Tada kritika vlastitoga naroda lako postaje grijeh, a obrana njegove povijesne besprijekornosti gotovo religijska dužnost. Tu se događa opasna zamjena, umjesto da vjera prosuđuje nacionalizam, nacionalizam počinje određivati što je poželjna vjera.

Kršćanstvo koje ne može kritički govoriti o zločinima vlastitoga naroda odustalo je od bitnog dijela svoje moralne poruke. Nije dovoljno osuđivati nacizam kao povijesno zlo, a ostavljati prostor za nostalgiju prema njegovoj hrvatskoj inačici.

Nije dovoljno govoriti o svetosti života, a izbjegavati jasnu osudu režima koji je ljude progonio i ubijao zbog podrijetla, vjere ili političkog uvjerenja. Crkva bi to morala znati bolje od drugih.

Drugi vatikanski sabor u deklaraciji Nostra aetate nedvosmisleno je osudio antisemitizam. Tu nema prostora za domoljubne iznimke ni za navijačka opravdanja.

Nadbiskup Križić i odgovornost

Posebnu odgovornost danas ima splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić. Pet dana prije sramotnih prizora na splitskim ulicama, 10. listopada 2026., na Gospinu otoku govorio je o moralnoj odgovornosti onih kojima je povjerena vlast. Izrekao je rečenicu koju vrijedi ponoviti: ”Tko ima veću moć, mora imati i veću odgovornost.”

Slažemo se s nadbiskupom. Upravo zato tu rečenicu treba primijeniti i na njega. Biskup nije samo voditelj crkvene ustanove. Prema vlastitom razumijevanju službe, on je učitelj vjere, čuvar moralnog nauka i pastir zajednice. Ako ta služba nešto znači izvan crkvenih zidova, onda se njezin autoritet mora pokazati upravo u trenucima kada društvo ozbiljno moralno posrne.

Splitska mjesna Crkva ne bi smjela ostati na općenitim pozivima na mir, ljubav i zajedništvo. Pred javnim prizivanjem Hitlera i Auschwitza potrebne su konkretne riječi, izgovorene tako da nitko ne može dvojiti što se osuđuje.

Nadbiskup Križić trebao bi jasno reći da veličanje ustaštva nema nikakvo kršćansko opravdanje, da antisemitizam nije navijačka ekscentričnost i da čovjek ne može istodobno ozbiljno prihvaćati evanđelje i slaviti ideologiju istrebljenja.

A takva bi se poruka morala čuti i s propovjedaonica na nedjeljnim misama, među vjeroučiteljima, u župnim zajednicama i u radu s mladima. Posebno ondje gdje bi mogla naići na neodobravanje. Crkveni autoritet koji govori samo ono što njegova sredina želi čuti nije proročki autoritet. On je tek glasnogovornik raspoloženja te sredine.

No nadbiskup Križić ovih se dana suočava i s drugim, za njegovu osobnu vjerodostojnost vrlo neugodnim pitanjem. Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu 15. listopada 2026. objavilo je da je pred sudom u Gospiću podignuta optužnica protiv 35-godišnjaka zbog šest kaznenih djela spolnog uznemiravanja. Prema optužnici, djela su počinjena između 2017. i 2022. godine, uz korištenje odnosa povjerenja i autoriteta prema žrtvi.

Mediji su ranije objavili da je osoba povezana s tim predmetom svećenik Gospiško-senjske biskupije M. G., koji je bio tajnik biskupa Zdenka Križića i kojega je Križić 2017. imenovao kancelarom Gospićko-senjske biskupije.

Optužnica, doduše, nije presuda, a još uvijek ne postoje ni javno potvrđene činjenice na temelju kojih bi se moglo tvrditi da je Križić znao za radnje koje se okrivljeniku stavljaju na teret. Ali to ne znači da pitanja prestaju. Naprotiv, tek sada postaju nužna.

Je li Križić tijekom godina upravljanja Gospićko-senjskom biskupijom imao bilo kakva saznanja ili upozorenja o ponašanju svojega bliskog suradnika? Ako nije, kako je funkcionirao sustav nadzora nad ljudima na najodgovornijim položajima? Kakve su mogućnosti imali oni koji su eventualno željeli prijaviti nepravilnosti? Tko je bio dužan reagirati i kako se provjeravalo jesu li osobe pod crkvenim autoritetom zaštićene?

To nisu optužbe. To su pitanja koja mora podnijeti svatko tko upravlja ustanovom koja od drugih traži povjerenje i moralnu odgovornost.

Gospićko-senjska biskupija priopćila je da je predmet prijavila civilnim vlastima i pokrenula propisane crkvene postupke. Ali takvo priopćenje ne iscrpljuje pitanje odgovornosti za funkcioniranje sustava u prethodnim godinama.

Netko će možda reći da slučaj iz Gospića nema veze s antisemitizmom u Splitu. Riječ je, dakako, o različitim događajima i različitim odgovornostima.

Ali postoji pitanje koje ih povezuje: koliko je crkvena hijerarhija spremna dopustiti da moralna načela koja propovijeda postanu mjerilo njezina vlastitog ponašanja?

Ne može se od političara tražiti transparentnost, od roditelja odgovornost, od učitelja vjerodostojnost, a istodobno vlastitu instituciju štititi od neugodnih pitanja. Ako je vlast odgovornost, kako je Križić sam rekao, onda odgovornost uključuje i spremnost na javno polaganje računa.

Crkva mora odlučiti što zapravo želi odgajati

Splitski događaj ne govori samo o jednoj navijačkoj skupini. Govori o društvu koje nije dovoljno jasno razgraničilo domoljublje od nacionalističke isključivosti, vjeru od ideologije i pripadnost zajednici od moralne odgovornosti. Za taj neuspjeh odgovorni su mnogi.

Političari koji relativiziraju ustaštvo, škole koje ne uspijevaju razviti povijesno razumijevanje i kritičko mišljenje, obitelji u kojima se predrasude prenose kao nasljedstvo, mediji koji ekstremizam pretvaraju u zabavu i sportske organizacije koje predugo toleriraju govor mržnje.

A Crkva se ne može sakriti iza te podijeljene odgovornosti. Ona nije bilo kakva društvena ustanova. Desetljećima je tražila i dobivala posebno mjesto u javnom životu upravo zato što tvrdi da raspolaže važnim moralnim i odgojnim uporištima. Sada mora pokazati što je s tim povjerenjem učinila.

To ne znači da treba ukinuti vjeronauk u školama i obezvrijediti rad brojnih savjesnih vjeroučitelja. Među njima sigurno ima ljudi koji svakodnevno nastoje djecu učiti otvorenosti, solidarnosti i poštovanju. Njihov rad zaslužuje priznanje.

Ali upravo zbog njih treba prestati glumiti da je uspješnost vjeronauka dokazana njegovom dugotrajnom prisutnošću u školama. Potrebna nam je ozbiljna, neovisna i javno dostupna evaluacija njegovih odgojnih učinaka. Ne samo provjera znanja o sakramentima, zapovijedima i crkvenoj povijesti, nego istraživanje odnosa prema različitima, sposobnosti moralnog prosuđivanja, građanske odgovornosti i spremnosti da se čovjek suprotstavi nepravdi čak i kada dolazi iz vlastite zajednice.

Takvo ispitivanje ne bi trebalo biti prijetnja Crkvi koja vjeruje u vrijednost svojega odgoja. Trebalo bi biti prilika da provjeri ostvaruje li ono što sama o sebi tvrdi.

Hrvatska nema manjak vjerskih simbola. Nema manjak javnih molitava, procesija, velikih obljetnica ni svečanih govora o kršćanskim korijenima. Ono što nam očito nedostaje jest dovoljno razvijena savjest koja će prepoznati zlo i onda kada dolazi iz vlastitih redova.

Jer najteži ispit odgoja nije zna li čovjek ponoviti što je dobro. Najteži je ispit hoće li odbiti sudjelovati u zlu kada ga na to pozivaju oni kojima želi pripadati.

Mladić koji odbije vikati ”Auschwitz” dok njegovi prijatelji to čine pokazuje više moralne zrelosti od onoga koji zna sve vjeronaučne odgovore, ali nema hrabrosti usprotiviti se mržnji. Takve bismo ljude morali odgajati.

Nakon trideset i pet godina školskog vjeronauka Katolička Crkva u Hrvatskoj ima pravo govoriti o svojem doprinosu društvu. Ali nema pravo taj doprinos proglašavati neupitnim, osobito kada stvarnost tako bolno pokazuje koliko su nam moralni temelji krhki.

Od Crkve se ne traži da preuzme krivnju za svakog pojedinca koji je izvikivao ustaške i nacističke parole. Traži se da preuzme svoj dio odgovornosti za društvo u čijem odgoju desetljećima sudjeluje i da ne šuti o društvenim događanjima koji su zlo, poput ovoga, korupcije, nepravdi…

Moralni autoritet ne dokazuje se time koliko ga ljudi sluša dok govori ono što im odgovara, nego time koliko je spreman reći istinu kada će zbog nje izgubiti njihovo odobravanje.

A ako se i nakon trideset i pet godina vjeronauka na ulicama hrvatskoga grada može slaviti Auschwitz, onda je vrijeme da prestanemo govoriti samo o tome koliko smo vjeronauka održali. Vrijeme je da se zapitamo koliko smo savjesti odgojili.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Teška sumnja: zataškavaju li skandale Bozanić i Kutleša?
    •  Seksualni skandal: klimavo i mršavo opravdanje Mons. Kutleše
    •  Kad pravda napokon uđe i u ''sakristiju''
    •  ''Kultura šutnje'' u Crkvi nije kultura, to je izdaja
    •  Zlostavljanje se prijavljuje, korupcija se proziva – a biskupi šute
    •  Odgovornost za seksualno zlostavljanje u Crkvi
    •  Jesu li odluke biskupa iznad Ustava Republike Hrvatske?
    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje

> Svi tekstovi ovog autora