Tri švicarske priče i tri Bosne

Šta Bosna i Hercegovina može naučiti od zemlje koja nije uklonila svoje razlike, nego je pronašla način da s njima živi

***

Kad god se u Bosni i Hercegovini počne govoriti o ustavnim promjenama, među prijedlozima se uvijek iznova pojavljuje švicarski model. Jedni u njemu vide mogućnost pravednije raspodjele vlasti i zaštite različitih zajednica, drugi upozoravaju da bi dodatna teritorijalizacija etničkih razlika samo učvrstila postojeće podjele, dok treći rješenje traže u snažnijim zajedničkim institucijama i jednakim pravima svih građana. Švicarska se tako predstavlja i kao uzor decentralizacije i kao dokaz da složena država može funkcionirati.

Ali prije nego što počnemo razmišljati o tome kako bi Bosna i Hercegovina mogla izgledati po uzoru na Švicarsku, vrijedi pogledati kakva je ta zemlja zaista bila. Ispod slike političke stabilnosti krije se prošlost obilježena vjerskim, socijalnim i političkim sukobima, ratovima između kantona i različitim predstavama o vlastitom identitetu. Švicarska nije šest stoljeća živjela bez rata, niti je njena današnja stabilnost posljedica neke drevne, nepromjenjive sloge. Do nje se dolazilo dugim i ne baš tako glatkim i harmoničnim političkim razvojem, kako se obično misli.

Na to me podsjeća i jedno hodočašće. Hrvatska katolička misija iz Luzerna svake godine krajem augusta organizira pješački put do Sachselna, tridesetak kilometara udaljenog mjesta u kojem počiva Niklaus von Flüe, poznat kao Bruder Klaus. Hodajući zajedno sa svojom suprugom i sa hodočasnicima prema mjestu koje čuva uspomenu na čovjeka zaslužnog za pomirenje politički zavađenih švicarskih zajednica, razmišljao sam o tome šta jednu zajednicu čini državom i kako ona opstaje kada njeni pripadnici nemaju iste junake, ista sjećanja ni istu predstavu o sebi.

Tell i Bruder Klaus

Švicarska nacionalna priča često počinje 1291. godine, kada su kantoni Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili savez. Povelja koja svjedoči o tom savezu danas se smatra važnim dokumentom švicarske historije, ali je tek mnogo kasnije, zapravo tek u 19. stoljeću, postala temeljni simbol nacionalnog pamćenja. I to je podsjetnik da se zajednička historija ne nasljeđuje samo kao gotova činjenica: ona se vremenom oblikuje, tumači i pretvara u priču o tome ko smo.

U toj priči posebno mjesto zauzima Wilhelm Tell, nacionalni junak čija je historijska vjerodostojnost upitna, ali je njegov kulturni značaj neosporan. Prema legendi, habsburški namjesnik naredio je stanovnicima da se poklone njegovom šeširu postavljenom na stup. Tell je to odbio, pa je za kaznu morao samostrijelom pogoditi jabuku na glavi vlastitog sina. Pogodio je jabuku, ali je imao i drugu strijelu, kojom bi, kako je rekao, ubio namjesnika da mu je prva usmrtila dijete.

Tell je postao simbol otpora tuđoj vlasti i spremnosti da se sloboda brani uprkos cijeni. U tome pomalo podsjeća na Kraljevića Marka iz srpske epske tradicije. Marko se bori protiv Turaka i dotjeruje cara do duvara, ali ga nikada ne pobjeđuje do kraja; Tell se suprotstavlja Habsburgovcima, a njegov prkos postaje simbol švicarske slobode. Obojica su prerasla historijske osobe iz kojih su možda nastali. Njihove priče govore nam manje o onome što se sigurno dogodilo, a više o idealima koje su generacije u njima prepoznavale.

Tell se u pisanim izvorima pojavljuje tek krajem 15. stoljeća, a njegovo postojanje ostaje predmet rasprava. No mitovi ne moraju biti pouzdani historijski dokumenti da bi bili važni: oni nam govore kako zajednice zamišljaju sebe. Problem nastaje kada se vlastita predaja proglasi jedinom dopuštenom istinom i kada se od svih drugih očekuje da je prihvate.

Švicarska, međutim, nije imala samo jednu priču o sebi. Uz Tella, simbol otpora, stoji Bruder Klaus, simbol posredovanja i pomirenja.

Niklaus von Flüe (Bruder Klaus) rođen je 1417. godine. Imao je suprugu Dorotheu, desetero djece, imanje i ugledan položaj suca, a onda se, u pedesetoj godini, povukao iz javnog života i 1467. nastanio kao pustinjak u Ranftu. Njegov vjerski autoritet s vremenom je dobio i političko značenje.

Godine 1481. Konfederaciju je potresao spor oko prijema Fribourga i Solothurna u savez. Pregovori u Stansu približavali su se slomu, a sukob je prijetio da preraste u oružani obračun. Prema predaji, svećenik Heimo Amgrund potražio je savjet kod Brudera Klausa, nakon čega su pregovori nastavljeni i kompromis je postignut.

Bruder Klaus nije osnovao Švicarsku i nije bio njen otac nacije, mada ga mnogi Švicarci katolici upravo tako doživljavaju. Njegovo je značenje drukčije: postao je simbol mogućnosti da se zajednica sačuva i onda kada njeni pripadnici imaju suprotstavljene interese. Država, naime, ne opstaje samo zahvaljujući priči o svom nastanku nego i zahvaljujući ljudima koji u presudnom trenutku uspiju otvoriti prostor za razgovor.

Zemlja ratova i kompromisa

Tvrdnja da se u Švicarskoj ratovi ne vode već šest stotina godina nema mnogo veze s historijskim činjenicama. Nakon reformacije, katolički i protestantski kantoni ulazili su u oružane sukobe. U Drugom kappelskom ratu 1531. poginuo je i Ulrich Zwingli, jedan od najvažnijih reformatora. Uslijedili su Villmergenski ratovi 1656. i 1712. godine, dok je seljačka buna iz 1653, izazvana porezima i ekonomskim pritiscima, ugušena silom, a njene vođe pogubljeni.

To nisu bili ratovi jedinstvene Švicarske protiv vanjskog neprijatelja. Sukobljavali su se ljudi koji su pripadali istoj političkoj zajednici, ali su različito razumijevali vjeru, vlast i vlastite interese. Švicarska je poznavala i nasilje države nad vlastitim stanovništvom i sukobe u kojima su vjerske razlike bile isprepletene sa socijalnim i političkim pitanjima.

Godine 1798. Napoleonove trupe srušile su staru Konfederaciju i uspostavile centraliziranu Helvetsku Republiku. Pokušaj da se zanemare historijski razvijene posebnosti kantona pokazao se neodrživim, pa je nakon Napoleonova sloma kantonalni poredak ponovo uspostavljen. Godine 1815. evropske sile priznale su trajnu neutralnost Švicarske, ali ni time nisu bili završeni njeni unutrašnji sukobi.

Godine 1847. izbio je Sonderbundski rat, posljednji građanski rat u švicarskoj historiji. Sedam katoličkih kantona suprotstavilo se liberalnoj većini u Konfederaciji. U samo 25 dana borbi mobilizirano je oko 178.000 vojnika, 93 su poginula, a oko 510 ih je ranjeno. Već naredne godine uspostavljena je nova savezna ustavna struktura i nastala je moderna Švicarska.

Upravo je taj prijelaz važniji od romantične predstave o zemlji koja je stoljećima živjela u miru. Švicarska nije postala stabilna zato što nije imala sukobe, nego zato što je nakon njih uspjela izgraditi politički okvir u kojem poraženi nisu morali biti izbačeni iz zajedničke države. Federalizam je kantonima ostavio znatan dio njihovih prava, a različitim političkim i vjerskim zajednicama omogućio da nastave živjeti unutar istog ustavnog poretka.

To nije značilo da su sve razlike nestale. Značilo je da se sporovi sve više rješavaju unutar institucija, umjesto rušenjem zajedničke države. Švicarska koherentnost nije bila prirodno svojstvo nekog odavno jedinstvenog naroda, nego rezultat dugog i bolnog prilagođavanja.

Tri Švicarske, tri Bosne

Različite historijske priče postaju još vidljivije kada se iz njemačkog govornog područja okrenemo prema francuskoj Švicarskoj i talijanskom Ticinu. U kantonu Vaud pamti se Jean Daniel Abraham Davel, koji je 1723. pokušao podići ustanak protiv bernske vlasti. Ustanak je propao, a Davel je pogubljen, ali je kasnije postao simbol vaudoiske borbe za slobodu. Ako Tell predstavlja otpor Habsburgovcima, Davel je junak koji se suprotstavio Bernu. Njihove priče izrasle su iz različitih iskustava vlasti i otpora, a danas pripadaju historijskom pamćenju iste države.

Ženeva ima svoju tradiciju reformacije i Jeana Calvina, kao i političku historiju grada koji se Konfederaciji pridružio tek 1815. godine. Ticino, talijanski govorni prostor južno od Alpa, historijski je povezan s Lombardijom i Milanom. Parola liberi e svizzeri, slobodni i Švicarci, izražava mogućnost da se pripadnost vlastitoj jezičkoj i kulturnoj tradiciji ne mora sukobiti s pripadnošću široj političkoj zajednici. Švicarska ima četiri nacionalna jezika: njemački, francuski, talijanski i retoromanski.

Tako pred nama stoje različiti švicarski svjetovi, sa svojim junacima, iskustvima i načinima pamćenja. Ne postoji samo jedna švicarska priča, kao što ni unutar svakog jezičkog prostora nema potpunog jedinstva. Ipak, nije bilo nužno da svi prihvate istog junaka ili se odreknu vlastite tradicije kako bi pripadali istoj državi.

Naravno, Švicarsku ne treba idealizirati. Žene su pravo glasa na saveznom nivou dobile tek 1971. godine, a ni današnja stabilnost ne znači da su nestale sve nejednakosti. Njeno iskustvo nije legenda o savršenom društvu, nego priča o državi koja je postepeno mijenjala institucije i širila političku uključenost, bez ukidanja svih razlika.

Tu se vraćamo Bosni i Hercegovini. I kod nas postoje najmanje tri suprotstavljene nacionalne predstave o prošlosti, tri načina tumačenja ključnih historijskih događaja i tri različita odgovora na pitanje šta je ova zemlja bila i šta bi trebala biti. Ni te predstave nisu jedinstvene unutar bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda, ali ih politički život često pretvara u zatvorene, međusobno nespojive cjeline. Isti događaji dobijaju različita značenja, a na iste ličnosti iz bosanske historije (sjetimo se samo kralja Tvrtka) gleda se kroz vlastite nacionalno obojene naočale.

Švicarski model ne može se jednostavno preslikati na Bosnu i Hercegovinu. Naše historije, iskustva rata i okolnosti nastanka države nisu iste, a svaka nova teritorijalna podjela mogla bi postati dodatni instrument etničkog razdvajanja. Federalizam, decentralizacija ili snažnije centralne institucije sami po sebi ne garantuju stabilnost. Važno je, međutim, razlikovati zajedničku državu od zajedničkog tumačenja prošlosti.

Možda trebamo prihvatiti mogućnost da nikada nećemo imati jednu, svima prihvatljivu verziju historije. Nećemo se svi isto sjećati čak ni Drugog svjetskog rata, a još manje ratova devedesetih. Nećemo imati iste junake ni ista mjesta kolektivnog pamćenja. Ali iz toga ne mora slijediti da ne možemo imati zajedničku budućnost.

Prihvatiti da drugi čovjek svoju prošlost pamti drugačije ne znači odreći se vlastitog sjećanja. Priznati njegovu patnju ne znači poništiti vlastitu. Zajednička država ne mora počivati na jednom mitu o prošlosti, ali mora imati institucije koje garantuju jednaka prava, političku odgovornost i mogućnost da se sporovi rješavaju bez prijetnje raspadom ili nasiljem.

Mislim da je to za nas zapravo najvažnija pouka švicarskog iskustva. Ne da su Švicarci pronašli jednu zajedničku istinu o sebi, nego da su izgradili politički okvir u kojem različite predstave o sebi nisu morale jedna drugu poništiti. Njihova država nije opstala zato što su sukobi nestali, nego zato što su s vremenom pronašli način da se s njima nose.

Dok sam ove godine hodao prema Sachselnu, sve sam manje razmišljao o tome je li Bruder Klaus zaista bio otac švicarske nacije. Kad se sagledaju historijske činjenice, prije bi se reklo da nije. Njegova je uloga bila drukčija: u trenutku kada su se ljudi iste Konfederacije našli pred prijetnjom oružanog sukoba, on je pomogao da se ponovo otvori prostor za razgovor i kompromis. On im nije im ponudio zajedničku prošlost, nego mogućnost zajedničkog života.

Možda Bosni i Hercegovini danas nije potreban jedan zajednički junak ni još jedna velika priča koja bi sve naše razlike objasnila i pomirila. Možda joj je potrebna politička zrelost da prihvati kako će njeni građani još dugo, možda i zauvijek, različito tumačiti prošlost, ali da zbog toga ne moraju odustati od zajedničke države.

Švicarska nam ne nudi recept koji možemo prepisati. Nudi nam iskustvo koje vrijedi razumjeti: država može opstati s različitim jezicima, religijama, regionalnim tradicijama i historijskim pamćenjima. Ne zato što su razlike nestale, nego zato što nisu morale biti uklonjene da bi zajednička budućnost bila moguća.

Luzern, 20.10.2026

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sveti Franjo, fra Anđeo Zvizdović i mogućnost dijaloga
    •  Bez oprosta nema života
    •  Rat i zlo: snaga i granice književnosti
    •  Cvijeće koje nije Pavelićevo
    •  Disidenti kao trofeji
    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora