Jeli Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?

U glasovitoj koncertnoj dvorani Gewandhaus, u Bachovu Leipzigu, 18. ožujka 2026. ceremonijalno će se otvoriti Leipziški književni sajam, a u središtu pažnje na toj svečanosti bit će hrvatski književnik Miljenko Jergović, najnoviji dobitnik velike i važne Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje. Ta nas je vijest razveselila početkom prosinca, a kraj godine Miljenko Jergović uljepšao nam je i još jednom svojom božićnom pričom. “Veliku bijelu košulju” svakako pročitajte ili na portalu 24sata, ili na Ajfelovom mostu, vrlo živom i dragocjenom književnom časopisu na internetskoj adresi jergovic.com.

Leipziška nagrada, Božić i božićne priče, godina prošla i nova, neke su od tema ovoga razgovora. Uz napomenu da potpisani novinar, kao i u prethodnim intervjuima s Jergovićem, nije želio zatajiti svoju privilegiju razgovora s prijateljem na ti.

Dragi Miljenko, neki si dan na Facebooku napisao: “Najkraći je dan u godini, vrijeme prisjećanja.” Držiš do datuma i godišnjica, uz sve ostalo, tvoj je profil i svojevrsni “dogodilo se na današnji”. Veseliš li se tom trenutku, kozmički upisanom u DNK naših prapredaka, kada se tama opet krene povlačiti pred svjetlom?

Najprije, ovisnik sam o kalendarima svake vrste, o datumima, obljetnicama, smjeni godišnjih doba, biološkom i astronomskom ritmu. Jedini kalendar o kojem ništa ne želim znati, ne zanima me, premda sam dovoljno praznovjeran da bi me uznemiravao, onaj je astrološki. Horoskopi mi kvare raspoloženje. I da, volim tu promjenu koja se počinje zbivati nakon 21. prosinca, kada dani počinju bivati duži. Premda tog dana službeno započinje zima, u našim krajevima najhladnije godišnje doba – u Argentini ili Australiji, primjerice, nije tako, što me i zbunjuje, i veseli! – za mene započinje proljeće, jer svjetla biva svakim danom više. Hladnoću ne volim, rekao bih da sam se u životu previše nasmrzavao, ali mi je od nje, ipak, mrži mrak.

Usput, pretpostavljam da znaš da Sunce, premda još neko vrijeme i dalje sve kasnije izlazi, već 13. prosinca počne i sve kasnije zalaziti i sasvim sigurno nije slučajno da je crkva baš u taj dan upisala blagdan svete Lucije – Svjetlane.

Da, to je važan datum za sjeverne narode. U Švedskoj se tog dana slavi Luciadagen, blagdan koji spaja dvije legende, onu o mučenici iz Sirakuze na Siciliji, po kojoj su i sve naše Luce i Cece ponijele ime, i jednu drugu, lokalnu i heretičnu, o Luciji koja je bila prva Adamova žena, družila se s Vragom i rađala skrivene đavolčiće. Luciadagenom pozabavio sam se vidjevši jednu fotografiju Ive Andrića, od 13. prosinca 1961, gdje se oko njega kreće mlada i vrlo lijepa djevojka u bijelom, s krunom od zapaljenih svijeća na glavi. U toj njegovoj zbunjenosti pred stranim folklorom bilo je nečega šeretskog, zafrkantskog. Premda je znao ono što i mi znamo, da se u nekim našim krajevima dani između Svete Lucije i Božića naročito pomnjivo izučavaju. Tih dana je, naime, dvanaest, i oni predstavljaju mali godišnji kalendar, po jedan je dan za svaki mjesec, i kakvo je vrijeme kojeg od dana, takav će biti taj mjesec u sljedećoj godini.

Kad smo već kod kalendara, kakav je tvoj rezime prošle 2025. godine, i nalaziš li ikakvog razloga, ili barem želje, nade i vjere da bi 2026. mogla biti bolja i svjetlija u Hrvatskoj, Europi, svijetu?

Nastojim misliti i živjeti mimo terora novogodišnjih želja. Ali ako bih već morao nešto u tom smislu poželjeti, bilo bi da 2026. ne bude gora od 2025. To bi iz moje perspektive, a vjerujem i iz perspektive nekih osjetljivih ljudi, bilo već mnogo. Pritom, osobno govoreći, 2025. za mene bila je jako dobra godina. Radio sam i živio među dragim i bliskim ljudima. Pročitao sam po prvi put neke dobre knjige, a neke sam pročitao i po drugi ili treći put. Često sam jutra i večeri provodio u gotovo praznoj prostoriji s gramofonom, slušao ploče i gledao kako se oštrice svjetla probijaju kroz zatvorene persijane, ili kako izvana u nas ulazi neki dobar i plemenit mrak. Često sam razgovarao s prijateljima, oni su mi ispričali neke dobre priče. Vidio sam mnoge upečatljive prizore i neka fascinantna likovna djela. A upravo na Dan svete Lucije, u Somboru, u tamošnjem Narodnom pozorištu, gledao sam predstavu “Semper idem”, po romanu Đorđa Lebovića i u režiji Gorčina Stojanovića. Ta šestosatna predstava za mene bi bila kulturni događaj godine, i još mnogih prošlih i budućih godina, kada bi u Hrvatskoj još postojao običaj da se govori o kulturnim događajima godine.

Jesi li dobio čestitku od hrvatske vlade za Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje?

Nisam. Jedini ministar kulture u Hrvatskoj koji mi je slao čestitke u povodu mojih međunarodnih nagrada – kojih, na nečiju žalost, u kontinuitetu biva već punih trideset godina, od 1995. i Nagrade Erich Maria Remarque, koju sam te godine primio u Osnabrücku, i jedini koji me je registrirao kao kulturnu i književnu pojavu vrijednu reakcije (pozitivne), bio je Božo Biškupić. Na tome sam mu trajno zahvalan. Usudio bih se reći da je gospodin Božo bio i ostao jedina moja veza s institucionalnom hrvatskom kulturom. Ostale moje veze su izvaninstitucionalne. Što će reći iznimno duboke, metafizičke.

Evo zašto te to pitam. U obrazloženju leipziškog žirija piše: “Kroz upečatljive likove i detalje, ponekad drastične, ponekad poetične, autor promatra trajne rane pojedinaca i razaranje društva, pružajući estetski otpor simplifikacijama i opasnostima nacionalizma.” Meni to u pamet priziva poruku i pouku koja ti je prije četiri mjeseca, nakon one prijetnje na fasadi, javno upućena baš od hrvatske vlade ovim riječima: “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.” Kako stojiš s razumijevanjem te i takve Europe, “tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, Andreja Plenkovića i Nine Obuljen Koržinek, koja reče i to da se ne slaže s tvojim “političkim stavovima”?

Sve to ja izvanredno dobro razumijem. Ali mnogo je manje važno što i kako u vezi toga ja razumijem. Važnije je što u tome razumiju, a što ne razumiju oni od mene institucionaliziraniji protagonisti hrvatske kulture i književnosti. Recimo, dok slušam i gledam kako se Andrej Plenković obračunava s hrvatskim nacionalnim i kulturnim identitetima, i kako svojim neistomišljenicima šalje dečke u crnim hudicama da im demonstriraju pred stanovima, šaraju grafite i prijete smrću, dok ga slušam i gledam dok iskazuje svoje razumijevanje prema neo-ustašama s maksimirskog stadiona, dok ruše ustavni poredak i neizravno prijete gradonačelniku, meni na um pada pitanje je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac? Čini mi se, naime, da je odgovor negativan.

Krleža, naime, bio je lenjinist, komunist i ljevičar – što je, sve troje, uz neznatnu reviziju, ostao do kraja života. Kao što je bio i uvjereni i nepokajani – Jugoslaven. I sve je to izviralo iz svakoga, ali baš svakog retka koji je napisao. Jedino Krležino književni djelo koje nije prepuno danas ozloglašenih, trijebljenih, progonjenih srbizama – poput jedne od omiljenih i baš frekventnih njegovih riječi: hartija! – jesu “Balade Petrice Kerempuha”, koje su, međutim, također izrazito crvene, komunjarske, da upotrijebim desnom lumpenproletarijatu omiljenu riječ: tifusarske. Već trideset i pet godina, još od Parove inscenacije “Zastava”, traje prevođenje mrtvog Krleže na drugu stranu, njegovo razmagnetiziranje i javno škopljenje, u čemu sudjeluju čitavi instituti, glumišta, zavodi. I zar upravo to nije dokaz da Krleža nije više hrvatski književnik? Istina, ja sam, recimo, hrvatski književnik upravo po Krleži, Ujeviću i Kranjčeviću. I kad mi danas poneki domoljubac poruči da ja nisam hrvatski književnik, meni to samo potvrđuje moje mišljenje o Krleži, Ujeviću i Kranjčeviću. A kad potom cinično doda da ja uopće nisam književnik, moja radost biva tim veća jer me krijepi što se hrvatski kriteriji tako dramatično razlikuju od europskih. Jer u Europi ja jesam književnik, nagrađivan prilično markantnim književnim nagradama. Pavao Pavličić svojedobno je napisao “Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti”. Ja ne znam što to još ima da se ukine.

Što možemo zaključiti iz činjenice da Thompson s lakoćom napuni Arenu, ali da pred gradonačelnikovu kuću dođe protestirati samo politički patuljak Keleminec sa šačicom pristaša? Nije li po društvo daleko opasniji i pogubniji gradonačelnik Sinja koji si uzima za pravo, a nitko ga ne sprečava, otkazivati nepoželjne izložbe i, kao neki dan, određivati tko što smije u gradu na Badnjak svirati, pjevati i slušati?

Čovjek po imenu Bulj tvrdi da nastupa u ime Srednje Europe. U Srednjoj Europi, u blizini grada Linza, rodio se jedan vrlo znamenit Srednjoeuropljanin, kojemu je Boris Dežulović posvetio dva romaneskna remek-djela, “Christkind” i “Tko je taj čovjek”. Premda čovjek po imenu Bulj ne djeluje kao netko tko čita, on kao da je izašao iz vreće tog Srednjoeuropljanina iz okolice Linza, od kojeg ga, međutim, razlikuju njegova sinjska folklorna obilježja. Meni kao nekom tko je dobio obje najveće srednjoeuropske književne nagrade, Anglelus u Wroclawu i Vilenicu u Sloveniji, doista nije teško, a ni mrsko reći da su i čovjek po imenu Bulj i Thompson autentični Srednjoeuropljani okupani u balkanskom folkloru. Krivo je i opasno kulturne identiteta jednoznačno vrednovati. Čovjek po imenu Bulj nije Balkanac zato što nije Srednjoeuropljanin. On je tipični Balkanac upravo zato što jest Srednjoeuropljanin.

Péter Nádas, također laureat Lajpciške književne nagrade, pišući u knjizi “Pisanje kao profesija” o mudrosti samog jezika, kaže: “Događa se da upravo nasrće na mene… ili me čak prozove neka izvolim zaobići dotičnu temu, a osim toga neka napokon začepim svoju gadnu gubicu. Zašto ja govorim o tome, kad baš nitko drugi ne govori.” Pitaš li se katkad zašto baš ja da se jedini ili prvi isprsim pred ovdašnjim “lučonošama” domoljublja i demokracije?

To se stalno pitam. I bilo bi mi mnogo draže da šutim. Ali to, na žalost, nije moguće, jer ja sam gospodar pripovijesti, ja sam biće mašte. Ja pripadam književnosti Miroslava Krleže, Tina Ujevića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Silvijev je grob na mome rodnom groblju! Ako sam već književnik, nešto mi ne da da budem slab književnik, što bi bio prvi preduvjet za šutnju. Ali da, svakog dana pomišljam koliko bi mi lakše bilo da sam imao dara za matematiku pa da sam poslušao oca i studirao mikrobiologiju. Jer u tome je budućnost, govorio je moj otac. Ali ja naprosto nisam imao dara za budućnost, i zato sam tu gdje jesam.

U povijesti, kulturi i književnosti naroda i njihovih jezika oduvijek su važni datumi bili prijevodi Biblije. Jesi li već uzeo u ruke novi hrvatski prijevod Biblije?

Svaki novi prijevod Biblije pohvala je živome jeziku i blagdan književnosti. Novi sam prijevod dobio na dar od patera Ivana Tolja, što također ne bih htio zatajiti. A tek ću ga čitati, uspoređujući pojedine njegove dijelove s ranijim prijevodima. Volim tu vrstu čitanja, ne samo Biblije. Usporedna čitanja prijevoda, naročito ako su dobri ali različiti, vraća nas učenju jezika i razumijevanju stila.

Ovo je doba i jednog tvog svakogodišnje rituala, kojem se s tvojim čitateljima i ja jako veselim – pisanje božićne priče. Kada je to počelo i odakle ta potreba da o Božiću pripovijedaš i propovijedaš onako kako crkveni propovjednici to uglavnom ne čine, pišući varijacije one betlehemske priče u kojima se neka čudesna začeća, rođenja i bezuvjetne ljubavi uvijek događaju među ljudima odgurnutima preko ruba, prognanima, izbjeglima, ubogima i velikima u svojoj upravo božanskoj ljudskosti?

Prvu božićnu priču objavio sam u sarajevskom Oslobođenju, na sam Božić, godine 1989. Priča je govorila o tome kako u mom djetinjstvu mama u našoj banji na Sepetarevcu – banja je u govornom jeziku nekad bila kupaonica! – na ruke pere rublje, i iz sveg glasa pjeva: “Betlehem nije daleko…”. Imala je lijep glas, bila je muzikalna, i ta uspomena je već bila jedan cjelovit estetski doživljaj. Od onih rijetkih, u životu međutim iznimno važnih, za koje bismo mogli reći da su nastali gotovo slučajno, bez namjere da se oblikuje umjetničko djelo, ili da se izvedbi umjetničkog djela prisustvuje.

Moja mama, koja je u to vrijeme bila žena u kasnim dvadesetim ili u ranim tridesetim, pjeva božićnu pjesmu, usred socijalizma, u neke zimske ledene sarajevske dane, u oblaku pare, u banji koja se pomalo pretvara u saunu. I onda ja, pred taj Božić 1989, pišem tu priču, i ona izlazi u novinama u čijem zaglavlju još uvijek svakodnevno stoji “Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”. Vrlo neobičan događaj! Poslije sam nastojao da svake godine pišem božićnu priču, i da je objavim u novinama, u božićnom broju. Neke od tih božićnih priča izašle su, bez navođenja da su jednom bile božićne, u knjigama “Sarajevski marlboro”, “Karivani” i “Mama Leone”. Recimo, u knjizi “Mama Leone” objavio sam božićnu priču za, čini mi se, 1997. godinu, u kojoj sam još jednom iskoristio pjesmu “Betlehem nije daleko”, ali u njoj nije više bilo moje majke, nego neki nepoznati ljudi, u tuđini. Poslije sam božićne priče objavljivao u Pavićevim novinama, a posljednjih godina s naročitom ih radošću objavljujem u 24sata. U tim narodnim novinama će ih, vjerujem, naći netko važan.

Inače, u posljednjih dvadesetak godina u tim sam pričama redovito varirao motiv autsajderskog rođenja, koji stoji u samom središtu svete legende o Božiću, i uvijek mi biva malo neobično kako to ovlašteni crkveni tumači Božića, oni koji se u te dane na televizijskim reklamama pojave u odore odjeveni, da objasne narodu događaj bogorođenja, izbjegavaju primijetiti. Kao što se, uglavnom, izbjegava znati da je Isus od rođenja bio izbjeglica, dijete migranata, da je bio tuđin i stranac, i da je, naravno, cijeloga svog života bio – Židov. I vjerujem da bi se veoma iznenadio kad bi mu sad objasnili kako on ustvari nije Židov, nego je u svojoj ljudskoj osobi nešto drugo. Osim elementa autsajderskog rođenja, ono što mi je za božićnu priču zanimljivo i inspirativno još od te 1989. godine jest da je svaki Božić, od onoga prvog, s kojim nastaje sveta legenda u kojoj se rodio Isus Krist, duboko ukorijenjen u povijesni i politički kontekst. Bezvremenski događaj zarobljen ili ukotvljen u političkom, dnevno-trivijalnom, mučnom ljudskom vremenu. Tako je u evanđeljima po Mateju i Luki opisano rođenje Isusa Krista. I takav je ama baš svaki Božić koji ljudi oko nas slave, bilo da ga slave 25. prosinca ili ga slave 7. siječnja. A takvo je, bezvremensko, a zakopano i zakovano u najgorem ljudskom, društvenom i društveno-političkom vremenu, i svako drugo ljudsko rođenje.

Takvo je, na kraju svih krajeva, samo u drukčijem društvenom kontekstu, i svako rođenje ili okoćenje braće naše i sestara, pasa, mačaka, jaganjaca, telaca i prasaca. Zašto su svi mladunci tako ljupki i mili? Da ih njihovi najrođeniji u nekom svom bijesu i očaju ne bi proždrli ili razapeli, prije nego što odrastu i nauče se braniti. Isus Krist je dopustio da ga razapnu, nije se branio, sve vjerujući da će ljudi nešto shvatiti o sebi i o drugima. Bio je zapanjen kada nisu shvatili. Ali ja ne govorim o tome kada svake godine pišem svoje božićne priče. A zašto to činim? Možda zato što sam ovisan o ponavljanju istih stvari kroz život. Možda zato što me uzbuđuje ta priča, pa je nastojim još jednom, i još jednom, i još jednom… ispričati. Ali prije svega zato što bih iz nekih svojih razloga volio kada bi netko svake godine pisao božićnu priču, koju ću ja onda čitati. Kako se to vrlo rijetko dogodi – božićne priče koje bih ja mogao čitati pisao je s vremena na vrijeme Ante Tomić! – onda ih ja pišem, s nadom da će moje priče čitati netko umjesto mene.

U ovoj posljednjoj božićnoj priči, usudit ću se tvrditi, ispisao si jedan od najnježnijih i najpotresnijih trenutaka čitavog svog opusa, u prizoru susreta i zagrljaja jednog u svakom pogledu malog čovjeka iz Bangladeša, koji mete lišće s novozagrebačkih ulica, s jednom košuljom koju je, dok je još bio u svojoj domovini sašio i pripovjedačem – čovjekom koji tu košulju nosi kao svoj statusni simbol. Raznježiš li sam sebe dok o takvim čudima pišeš, zaplačeš li sa svojim likovima?

Dugo se već štrecam kada na nekom odjevnom predmetu ugledam to: Made in Bangladesh. Uglavnom to piše na skupoj i lijepoj odjeći, čak i na nekim stvarima koje sam za sebe kupovao, i koje ću opet kupovati, budem li imao dovoljno novca i budu li mi se ti predmeti svidjeli. Ne mislim, naime, da ću ikoga u Bangladešu, toj uznemirujuće siromašnoj zemlji u kojoj živi 180 milijuna ljudskih duša, što će reći da je tih ljudi 35 milijuna više nego, recimo, stanovnika Rusije, na teritoriju koji skoro da je upola manji od bivše Jugoslavije, osloboditi muke ne budem li kupovao odjeću koju je svojom rukom za dva dolara sašio, kao što ne vjerujem da ću ga te muke osloboditi ni budem li bojkotirao zapadne brandove na kojima piše Made in Bangladesh. U civilizacijskom, kulturnom i jezičnom smislu Bangladeš je upečatljiviji, moćniji, veći i raznolikiji od svih naših minijaturnih u se zagledanih svjetova.

Mi, ljudi sa Zapada ga, međutim, iskorištavamo da bismo bili još bogatiji, još gluplji i još oholiji. U Bangladešu netko za plaću od dva dolara na mjesec šije košulju koja će u Beču, Parizu ili Berlinu biti prodana za tisuću dolara. A možda i za dvije tisuće dolara, toliko je lijepa ta košulja, koju je dizajnirao i iskrojio genijalni Japanac. Neki ljudi iz Bangladeša došli su u Hrvatsku kao strani radnici. Ako ja dobro razumijem ono što govore Matej i Luka, i ako je svaki Božić nova inscenacija onoga jednog i jedinstvenog rođenja, pri kojoj se stvar ponavlja u skladu s civilizacijskim i političkim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile, tada je posve u skladu s Evanđeljima da zemaljski otac sina Božjeg bude iz Bangladeša. Pod uvjetom da se rodi sin, a ne recimo kći.

Također, ono što svojim rukama, mislima i riječima stvaramo, ono što svojim glasom i pjesmom stvaramo, to je naš identitet, naša tradicija, naša stvarna i plemenita razlika u odnosu na druge ljude. Ta košulja koju je sašio anonimni švelja (zar nije baš lijepa ta riječ ako je tako neizmijenjenu izgovorimo u muškom rodu?) njegova je kultura i tradicija, njegovo povijesno i duhovno sjećanje, cijeli njegov svijet. Kao što je moja knjiga moj svijet, i kao što je postolareva cipela njegov svijet. Trebali bismo biti mnogo pažljiviji prema tim svjetovima.

Tvoja Ana i ti i ove ste zime pobjegli od sasvim nekršćanskog božićnog cirkusa s pucanjem i pjevanjem (uglavnom nepriličnim) u Beograd, zato što tamo takvo isto “božićno” pogansko ludilo stiže dva tjedna kasnije. Kamo bi se sklanjao kada bi, nekim još uvijek potpuno nezamislivim čudom, Srpska Pravoslavna Crkva, poput nekih drugih, prihvatila gregorijanski kalendar? Ja sam, naime, prilično siguran da bi tako nešto dovelo samo do stapanja svega lošeg u tim srodnim paganizmima, a ne do umnažanja ljubavi, mira i razumijevanja među ljudima dobre volje u našim narodima.

Najprije, niti sam ekspert za crkvena pitanja, niti sam ekspert za kalendare. Inače, to je bio jedan genijalni Srbin iz Hrvatske (ili hrvatski Srbin, jednako mi je draga i posvojna varijanta), zvao se Milutin Milanković, rođen u Dalju, gimnaziju završio u Osijeku, da bi se onda otisnuo u svijet, školovao se u Beču i kao geofizičar i astronom čuda napravio, baveći se kalendarom. Neobično mi je kako hrvatski nacionalisti svojataju Srbina Nikolu Teslu, a Milanković im prolazi ispod radara. I jedan, i drugi, naravno, Hrvatskoj pripadaju upravo onoliko koliko je Hrvatskoj, njezinoj kulturi i kulturnim elitama, te prije svega hrvatskim vlastima, stalo do onog najmanjeg, najjadnijeg, najglupljeg, pa i najpokvarenijeg Srbina u Hrvatskoj. Ili još izravnije: Tesla je Hrvat, taman koliko je hrvatski i onaj ciganski orkestar, čiji je nastup sinjski Bulj zabranio. Što znači: ili potpuno, ili baš nimalo! Mimo toga i izvan toga, Teslina genijalnost s hrvatskom pameću ima veze taman koliko George Westinghouse i Thomas Alva Edison.

Ali vratimo se pitanju dva datuma na koje se svake godine, unutar našeg tradicijskog kruga, rađa Isus Krist. Kako nema, niti može biti pouzdanog dokaza o kalendarskom datumu Isusova rođenja, čini se da se Sin Božji mogao roditi bilo kojeg od 365 dana u godini. Ili 366, ukoliko je godina bila prestupna. Neki misle da bi pristajanje na jedan datum bilo korak naprijed prema ponovnom ujedinjenju Crkve. Ali u stvarnom životu ljudi dva datuma nisu nužno znak raskola, svađe, neslaganja, nemirenja. Možda dva datuma nalaze smisao u nekoj zbiljskoj toleranciji. Recimo, u osvješćivanju činjenica da Božić nije u datumu, ili da sveti nisu datumi ni kalendari. Niti bi to ikako mogli biti. Datumi su, ovako ili onako, samo praznici. Prazni dani, ako ih ljudi nečim zbiljskim ne ispune. Dvostruko slavljenje Božića u mom je svijetu dobro, i osobno mi ne bi bilo drago da Srpska pravoslavna crkva prihvati gregorijanski kalendar, onako kako ga je već prihvatila većina pravoslavnih crkava. Tada bi Božić izgubio svoje tako važno manjinsko obilježje, koje se još uvijek održava u ovom dijelu svijeta.

Naime, istinski Božić, 25. prosinca ćemo prije doživjeti u Beogradu, nego u Zagrebu, kao što ćemo istinski Božić, 7. siječnja prije doživjeti u Zagrebu, nego u Beogradu. Naravno, ne mislim ni na crkvene priredbe s vođama u prvim redovima, skupa s njihovim ženicama i dječicom (uzgred, može li mi netko objasniti zašto nam je samo kancelarevoj dječici u javnim glasilima dopušteno vidjeti nezamućena lica, a sva druga dječja lica moraju biti zamućena?), kao što ne mislim ni na prateće manifestacije blagdanskog konzumerizma, nego mislim na to da se mali Isus rodio u neprijateljskom ili u barem ravnodušnom okruženju.

(Objavljeno u Obzoru Večernjeg lista 3. siječnja 2026. Preuzeto s književnog podlistka Ajfelov most, Miljenko Jergović 12. 01. 2026.).

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora