Pandemija ”ludih careva”

Kad sam prije više od pet godina pisao kolumnu ”Ludi carevi’‘, mislio sam na dekadencu nekih moćnih zemalja suvremenoga svijeta koja uvelike podsjeća na ono što će postupno doći glave veliku Rimsku Imperiju. Tada, dakako, nisam mislio da stvar ne može biti i gora, jer uvijek može, ali u svojoj naivnosti ili u dobroj vjeri da će se slobodni pad zaustaviti na nekom stupnju koji još uvijek obećava kontakt s racionalnim, bio sam daleko od pomisli da ćemo živjeti ovo što živimo ovih dana. Pandemija ”korona virusa” je uspjela, slijedi li pandemija autoritarnosti ”ludih careva”?

Dakako, i sad mislim da stvar može biti još gora, ali prije nego što postane takva, imam potrebu iskazati silno čuđenje da ono za što sam mislio da, ako nema pameti, ima barem minimum odgovornosti. No, evo vidimo, ni to i ni toliko.

Kako inače razumjeti ludilo Putina u Ukrajini ili sva ludila jednog Trumpa (Kanada, Grenland, Kuba, pojas Gaze, te Venecuela i danas Iran)?! Ako on i jest nepredvidiv na način ludih rimskih careva (podsjećam na referentnu knjigu dvojca Michel Cazenave & Roland Auguet), što radi, ako još uvijek postoji pedeset pametnih (nevinih, usp. Post. 18, 14), kao ono iz biblijske priče o Sodomi i Gomori, da mu kaže da ne traži Nobelovu nagradu za mir, da ne kidnapira predsjednika jedne države, da ne prima Nagradu mira od predsjednika FIFA-e, da ne prijeti Grenlandu, Kanadi, Kubi, da ne prijeti uvođenjem i da ne uvodi sulude carine, da ne obećava kako će od Gaze napraviti turistički resort, da ne traži od svih na koje ima pik da mu se predaju jer ima najmoćniju vojsku na svijetu, da ne ubija iransko državno vodstvo i ne razvaljuje jednu suverenu zemlju… Dakle, da ne ruši mukotrpno građeno i koliko-toliko njegovano međunarodno pravo i na njemu zasnovan kakav-takav poredak, za što ga optužuje čak i (sic!) jedan Putin?!

Ili, ako sve to, da barem ne govori kako se njega mora pitati pri izboru novog iranskog ajatolaha; da se ne slika u Bijeloj kući s nekakvim američkim kršćanskim nacionalistima u pozi instalacije američkog teokratskog režima (Trumpa za ajatolaha!) ili u pozi kao da nad njim i njegovim frustracijama izvode egzorcizam…

Pa, dokle to još može ići? Kojemu se oni to bogu mole? Židovskom, bjelačkom evangeličkom, bogu ku-klux-klana…? A zna li on da ima još mnogo bogova i još mnogo onih koji se mole svojim bogovima? I da se ne zajebava s unošenjem dodatne pomutnje na ionako uznemiren Olimp!?

Cijelu bi kolumnu čovjek mogao popuniti nabrajanjem ludorija by Trump (Putin je ostao tek na pola toga!), za kojega ugledni Žarko Puhovski reče da ima mozak petogodišnjeg dječaka u tijelu starca.

Nevjerojatno je što tom čovjeku svakog novog jutra na um padne, pa to i obznani. Mora da u njemu kuha mnogo više, što ipak i na sreću, ne iziđe uvijek u javnost…

Ono što iziđe, već je previše i za cijela desetljeća američke historije. Koja to mora biti glava u kojoj kuha toliko iracionalnosti, a trebala bi ili očekivanja su barem da bi s obzirom na poziciju na kojoj je, imala i malo vizije i odgovornosti osnivačâ države na čijem je čelu. A to je onda nešto više od želje i potrebe da se svakodnevno samoljubivo fotografira sa svojim potpisom na državnim dokumentima…

Više od toga da svakodnevno zalijeva stablo vlastitog narcizma, vlastite egomanije.

Pobrojavao sam zadnjih mjeseci brojne njegove ”ideje” od kojih nisu najluđe te da bi mogao biti papa, da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir ili da bi on trebao sudjelovati u izboru ajatolaha, ali su svakako toliko bizarne da bi se već i samo zbog njih trebao netko ozbiljno pozabaviti njegovim kompetencijama za mjesto na kojemu sad sjedi i to po drugi put u svome životu. Ako već ne i njegovim najbližim suradnicima ili biračima koji očito ne vide dalje od nosa. Ili i ”njihovom mozgu nedostaju zidovi, pod i strop” (Jens Bjorneboe).

Ima li pedeset ljudi koji sve to vide i k tomu su spremni ponešto od toga reći? Ili se plaše da će im, kao De Niru ili Clooneyju, Obami ili Bidenu, reći da nisu baš neki glumci ili predsjednici, da im je nizak IQ, da su glupi, dementni i slično. Čovjek s dječjom pameti, s dječjom hirovitošću i osvetoljubivošću i s debelim dossierom kod Epsteina (i drugdje) bahato dijeli intelektualne i moralne diskvalifikacije, ustvari dijagnoze drugima…

Naravno da nas se tiče toliko to što rade Putin i Trump, premda su uzdrmali temelje globalnog svjetskog poretka i ozbiljno se umiješali i u naše živote. Tiče nas se mnogo više ono što još od njihova ogromnog ega ne vidimo slična ponašanja (nevelika pamet, a ogromna autoritarnost) u svojoj sredini, a koja su ušla na mala vrata tzv. dvostrukih konotacija.

Stoga valjda i može ministar vanjskih poslova Hrvatske reći kako ”hrvatski vojnici u Iraku i Libanonu nisu vojnici”; ministar obrane da se predsjednik koji je, usput budi rečeno, zapovjednik vojske nije konzultirao s njim; što premijer i ministar policije šute kad se organiziraju, najblaže rečeno, uznemirujući, a ustvari neprijateljski (sa zločinačkim prijetnjama!) prosvjedi pod prozorima vlastitih njima nepoćudnih građana. Što podržavaju ili jesu desnica koja se ne da privoljeti da čita knjigu ”Konclogor na Savi” (onu što iz ruke u ruku šeta po Saboru) i slične knjige da saznaju kakav je bio taj njima omiljeni režim (ako ne baš prema Srbima, Ciganima i Židovima) prema Hrvatima neistomišljenicima. Tako se legitimira domoljublje prodaje Dalmacije Italiji ili INE Mađarskoj, a progoni domoljublje onih koji na to ukazuju…

Te ustaše, bivši ili sadašnji, raspojasani zločinci, koji ovih dana, ogrnuti zastavom, uokolo psuju i prijete, isti su oni iz Jakovljevićeve knjige što kolju, ubijaju maljem i govore: ”Mi ne vjerujemo u Boga!” I ostaje nam se pitati što o tom vjerovanju ili nevjerovanju misle Kaptolu omiljeni klečavci ili bogomoljci iz hrvatske vlade, vjernici putinovsko-trumpovske provenijencije?

Ili vlast misli kako je na njih legitimno huškati svoje pse čuvare (one o kojima vladika Grigorije piše: ”Narod je sveden na glasačko stado, prinuđeno da ide za pastirom koji ga drži na lošoj paši i na koje, po potrebi, bijesno laju njegovi psi.”), a onda u Bruxellesu pilatovski prati ruke u svojoj tobožnjoj nevinosti (H. Arendt).

A znaju li oni, pitamo se s Gombrowiczem, da to ubrzano vodi nečemu nakon čega se rasprskavaju ”granice država i ploče zakona” i otvaraju se ”provalije slijepih sila”?

A na taj su isti putinovsko-trumpovski val uzjahali su i drugi, npr. regionalni lideri, najčešće maskirajući time vlastiti kriminal i jedva dočekavši pokazati koliko su i oni ”ludi” ili – ni politički mudri, ni juridički odgovorni, ni moralno profilirani, ni nacionalno-povijesno utemeljeni… A s malim-velikim imperijalnim snovima… Dokad? Jesmo li u 1936., 1938.? U 1939.? Ili je već počela 1941.?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Thompsonova reconquista!?
    •  Odlazak fra Stjepana Pavića, veliki latinista
    •  Kriminalno domoljublje: HDZ drži zaposlen Remetinec
    •  Naknadno spašavanje nadbiskupa Šarića
    •  Pjesma stvorova kao ekološka pobudnica
    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!

> Svi tekstovi ovog autora