Thompson kao ideološka ”Vegeta”

Ovih dana stranice portala pune vijesti o vraćanju titule počasne građanke Grada Raba, primadone Dunje Vejzović, zbog imenovanja Thompsona počasnim građaninom. Pa eto, sve se pokušava svesti na ideološki motivirano vraćanje titule jer ”jugoslavenki i ljevičarki Vejzović smetaju domoljubne pjesme i sve ono o čemu pjeva Thompson”. A sve zato ne bi li se prikrilo da – ama baš nikakvog razloga za imenovanje Thompsona počasnim građaninom nema, nego je, štoviše, ono i protiv Statuta Grada Raba u kojem, u članku 17. jasno stoji :

”Počasnim građaninom Grada Raba može se proglasiti građanin RH ili druge države koji je svojim radom, znanstvenim, kulturnim ili političkim djelovanjem znatno doprinio napretku i ugledu Grada te ostvarivanju i razvoju demokracije u svijetu”.

Thompson, dakle, ničim nije doprinio napretku i ugledu Grada, nije na njemu bio angažiran ni profesionalno, ni humanitarno. A razvoju demokracije u svijetu, teško da možemo pripisati ikakav doprinos Marka Perkovića Thompsona, dok istodobno, itekako, možemo onaj generala Gotovine, koji je i jedini, nakon oslobađajuće presude u Den Haagu, u sklopu nacionalne inicijative u okviru koje se naše oslobođene generale imenovalo počasnim građanima pa je tako i general Ante Gotovina jedini čovjek koji nije dao nikakav doprinos svojim djelovanjem na Rabu.

Kakva je njegova uloga u razvoju demokracije u svijetu jasno je, kao i to da ni po svojim ratnim zaslugama odnosno braniteljskom stažu od malo preko šezdesetak dana Thompson ne stane u istu rečenicu ne samo s generalom Gotovinom nego ni sa rođenim Rabljanima, braniteljima od kojih nekolicina imaju i troznamenkasti broj dana na prvoj crti, od kojih neki i marljivo rade i doprinose razvoju svog otoka a i crkvene i kulturne baštine. Te promociji domoljublja. Na kojem anganžmanu, nisu zaradili ni centa. Niti je ikome palo na pamet da ih predloži za počasne građane njihova grada. Dakle, to je pljuska i njima. 

Oporba je napustila sjednicu GV na kojoj je, istodobno s ovim bizarnim glasanjem o tituli počasnog građanina Grada Raba o kojoj je oporba iznijela sve argumente i statutarne uvjete za stjecanje titule, odbijen prijedlog da se nagrada za životno djelo nakon 24 godine predanog rada na čelu županijske specijalne bolnice Insula dodijeli ravnateljici Vesni Šendula Jengić koja je ove godine predala ravnateljsku palicu, a čiji je doprinos ne samo razvoju zdravstvene skrbi Grada Raba nego i njegovom pozicioniranju na zdravstvenoj karti Hrvatske ogroman.

Da podsjetimo tko su dosadašnji laureati:

Dragutin Tadijanović, bard hrvatskog pjesništva čija je veza s Rabom bila trajna i neraskidiva, i kojemu je posvetio ciklus od 58 pjesama, često sjedeći u park-šumi Komrčar, gdje je često, za kamenim stolom pod krošnjama sjedio i pisao. Moj djed je običavao sjesti za drugi, nasuprot bisti prvom rapskom šumaru Pravdoju Belii, i svirati usnu harmoniku. Bili su dobri njih dvojica, i kao mala djevojčica sjedila sam velikom Tadiji na koljenima i, jednom mi je i crtao na papiru rapske barkariole.

(U svom obraćanju javnosti gradski vijećnik Municipuuma Rab u mirovanju, Marko Sandalić, čiji je otac bio u povjerenstvu za dodjelu priznanja i titula počasnim građanima, s pokojnim Ugom Belamarićem, i kojemu su jasni kriteriji i način na koji su trebali, po Statutu, biti ispunjeni, iznio je svoja sjećanja na dodjelu titule Tadiji, odbacivši pritom svaku isključivost kao i neslaganje s Thompsonovim političkim stavovima kao razlog napuštanja sjednice).

Slobodan Novak, koji je, osim niza pripovjedaka i eseja posvećenih Rabu, svoje kapitalno djelo ”Mirisi, zlato i  tamjan” napisao na Rabu, i djelo je inspirirano stvarnim likovima i životom otoka na kojem je i pokopan.

Ljubo Stipišić Delmata koji je lokalnom glazbenom izričaju i klapskom pjevanju otoka Raba posvetio godine svog života, uglazbio Kristovu muku iz Evanđelja te je s najstarijom rapskom klapom ”Kristofor” obilazio festivale diljem RH predstavljajući rapsku glazbenu baštinu i pjevanje a capella.

Akademik Andrija Kaštelan, redoviti profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu u miru, rođen na Barbatu na Rabu, utemeljitelj i voditelj Zavoda za tipizaciju tkiva Klinike za urologiju Zagreb, čovjek koji je pionir transplantacije bubrega, i čiji je doprinos razvoju ne samo zdravstvene skrbi na otoku i povezivanja s transplantacijskim centrima i bazama podataka nemjerljiv, nego je i ogroman njegov doprinos razvoju hrvatskog zdravstva u cjelini za što je tijekom karijere dobio niz priznanja i medalja struke i od Hrvatskog liječničkog zbora, i državnu nagradu za životno djelo na području biomedicine i niz drugih koje bi bilo teško, i nema smisla sada nabrajati.

Dunja Vejzović, operna primadona svjetskog ugleda i glazbena pedagoginja, protagonistica premijera u pariškoj operi, milanskoj Scali, bečkoj državnoj operi, koja je dugo i intenzivno surađivala s Herbertom von Karajanom i Bečkim filharmoničarima te snimila za DGG i EMI tri cjelovite Wagnerove opere, a i sama je dobitnica Zlatnog Orfeja. Njezina je baka, Karmela Merčić, rođena Rabljanka, bila učiteljica u Loparu. Dunja Vejzović tri je desetljeća kao glazbena pedagoginja, posvetila Majstorskom tečaju na Rabu na kojem prima studente iz cijelog svijeta, koji njen tečaj plaćaju i od kojeg Grad Rab uprihođuje, te je upravo na Rabu odgojila generacije mladih opernih pjevača iz cijelog svijeta koji nastupaju na pozornicama diljem svijeta.

Spomenut ću samo neka: Dunja Haller, Christina Landshamer, Marie Pierre Roy, Martina Welschenbach te od naših Kora Pavelić, Adela Golac i Krešimir Stražanac. 

Da, gospođa Vejzović nije mogla podnijeti ni da se titula dodijeli čovjeku koji nije dao nikakav doprinos otoku, ni na jednom području djelovanja, a smeta je, kao uvjerenu antifašistkinju, i Thompsonova koketerija s ustaštvom, na što ima pravo, no to nije stav oporbenih vijećnika Municipiuma koji nisu napustili sjednicu zbog antifašizma, već zbog protustatutarne odluke da se titula dodijeli čovjeku koji  nema ama baš nikakav doprinos za Grad ni otok Rab. Štoviše, kako kažu sami stanovnici ”ne bi ga naša ni s GPS om”.

I onda se u društvu takvih laureata, nađe Marko Perković Thompson, koji nikakve veze s otokom nema. A moje osobno mišlje je, ni njegov glazbeni opus s kulturom jer su mu glasovne mogućnosti skromne a matrice pjesama redom prefabricirane, čak se ni ne trudi sakriti izvornu matricu koju je preradio.

Kasniji pokušaji da se to sve ispolitizira, pa de se prikaže da oporbi smetaju Thompsonove domoljubne pjesme i obiteljske i katoličke vrijednosti te da su mnogi pokazali isključivost je više nego jadna.

Doduše, tome je doprinio i SDP koji je rekao da je ”antifašizam pokazao kičmu i oporba je napustila sjednicu”, možda njihovi vijećnici jesu imali taj motiv ispred nepostojanja ikakvih zasluga za Rab, ali zacijelo nisu i vijećnici Municipiuma koji naglašavaju da se radilo o bilo kome drugome, tko je popularan a s Rabom nema veze, postupili bi isto, jer se radi o degradaciji svih kriterija i kulture otoka. S time se u potpunosti slažem.

Kasnije izražavanje ”duboke boli zbog reakcija” od strane gradonačelnika Grgurića koji je sve stavio na isključivost i domoljubne vrijednosti, dakle isprazne parole zbog kojih je nezaslužan čovjek i predložen za ovu nagradu, a da niti jednom, riječju nije odgovorio zašto je Tomislav Matošević iz DP-a predložio povjerenstvu, koje davno nije neovisno od politike, Marka Perkovića koji s otokom veze nema i zašto je Gradsko vijeće to protustatutarno prihvatilo.

Iako sam sidrište svog srca preselila u Menton u kojem mi je sada morski zavičaj, u Francuskoj u kojoj se ne može dogoditi da bude predložen netko za počasnog ili zaslužnog građanina isključivo po političkoj volji i mimo Statuta, i vrednovanja doprinosa, na ovo ne mogu šutjeti jer radi se o mom otoku, na kojem sam prohodala i progovorila, koji je više od 50 godina bio moj drugi dom, i čije me propadanje boljelo iz dana u dan sve više.

Razaranje njegova duha, kulture prije svega, da ne spominjem mutne građevinske poslove i devastaciju krajolika.

Ovo imenovanje Marka Perkovića Thompsona ne mogu prešutjeti jer je višnja na šlagu torte te sveukupne devastacije.

Do kada će se, zaboga, Marka Perkovića Thomsona političkim  guranjem pokušavati umiješati u sve, kao industrijska ”Vegeta” nekad u svaku juhu?

U autohtonoj otočnoj kulturi i glazbi njemu nikad nije bilo mjesta, a nikakvim svojim radom i djelovanjem, a ni osobnim interesom nije nikad zadužio Rab.

Dobro, imate li vi vladajući političari u Gradu ikakve kriterije i granice? Ima li hrvatski puk imalo kičme da ovakve pljuske autohtonoj kulturi kazni politički na izborima ili je i dalje legalizacija dograđenih apartmana, i mala osobna korist, bitnija od kulture otoka?

Ne znam odgovor ni na jedno, a takva su me stanja duha i otjerala u naručje moje inspirativne pradomovine koja me nadahnjuje. Ovdje, nažalost zbilju samo podnosim, tu prosječnost, trivijalnost, izjednačavanje Bečke filharmonije i nastupa s njom s Thompsonom i pjevačima sličnog kalibra, opće banaliziranje, trivijalnost i politiziranje uz nedostatak svijesti i kičme za otpor takvim praksama zbog vlastite sitne koristi..

No, nisam sigurna do kada ću i to moći izdržati.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada
    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima

> Svi tekstovi ovog autora