Gospodo iz oporbe, teren vas zove

Nastavljaju se napadi američkog predsjednika Donalda Trumpa na papu Lava XIV., što je jedna od boljih vijesti za suvremeno kršćanstvo, posebno katoličanstvo.

Kršćanstvo je sve ono što Trump ne čini i nikada nije činio. Američki predsjednik je, zbog nekog razloga, umislio da se njegova moć proteže nad čitavom ekumenom, ali ova kolumna nije posvećena ovom čovjeku, moralno unakaženom destruktivnim Epsteinovim antivrijednosnim praksama. Donald Trump mi je u vrijednosnom smislu odbojan lik, ali je zanimljiv kao simbol onoga što politike i političari jesu u ovom našem vremenu, koji i kakav narod takve podržava te kako se politikama vrijednosnog kolapsa oduprijeti, a odupirati im se moramo.

Prednost našeg vremena je što su se generacije prije nas izborile za slobode i politički sustav koji je, više ili manje, u funkciji tih sloboda, a naš zadatak je da se te baštine ne odreknemo, nego da je sačuvamo i razvijamo.

Živimo u okolnostima pozitivnih posljedica slobodarskog duha naših predaka i njihovih izvojevanih bitaka, ali i prijetećih poruka da će se, metodom sustava koji se okrenuo protiv sebe, kotač povijesti vratiti unatrag odnosno da će uskrsnuti tendencije onih koje su naši preci porazili.

To ne smijemo dopustiti.

Fašizam ne nastaje iznenada, a budući da, kao pripadnici ljudskog roda, imamo povijesno iskustvo zločinačkih ideologija iz 20. stoljeća, možemo prepoznati barbarske geste, namjere, riječi i djela koja se nužno dovršavaju u fašizmu. Jedan od tih tih barbarizama je delirij omniprezentnosti – kada političar upadne u ovaj delirij, ako ga učinkovitom manifestacijom građanske svijesti i slobodarskim duhom ne zaustavimo, slijedi rađanje fašizma. 

Trumpa je preuzeo delirij omniprezentnosti, umislio je da je božanstvo koje svijet, uključujući i Vatikan, podvodi u granice svojih, posve neplemenitih interesa. U ovoj raboti nije sam, u stopu ga prati ili, još preciznije, on u stopu prati Benjamina Netanyahua.

Američki predsjednik državu koju predvodi koristi kako bi druge podredio toj državi, a tu državu sebi. Riječ je o političkoj i vrijednosnoj bolesti. Delirij omniprezentnosti toliko je često prisutan kod slabih psiha smještenih na pozicije političke moći, da smo se na ovaj delirij naviknuli u tolikoj mjeri da ga očekujemo, on je uključen u formulu naših političkih izbora. Od toga boluju mnogi – od spomenutih Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua do našeg malenog i slabašnog Andreja Plenkovića.

I Andrej Plenković je umislio da je moćan, velik i sveprisutan. A nije, dakako da nije. Hrvatska je, u globalnim okvirima, posve nebitna, slabašna i jedva vidljiva državica. Kakva državica, takav i premijer. Plenković je premijer po mjeri današnje Hrvatske. Svaki premijer i svaki predsjednik odgovaraju onome što njihova država jest.

Da se mene pita, a srećom me se ne pita, ja bih sve države koje broje manje od deset milijuna stanovnika, proglasio polisom, a njihove političare upraviteljima. Skaredno je u državu u kojoj svatko do svakoga može doći ili izravno ili preko jednog posrednika, upotrebljavati pojmove kao što su premijer ili predsjednik države. Upravitelj polisa je sasvim primjeren naziv za najvišu političku dužnost male države. Bi li u državi u kojoj politika nešto znači Goran Grlić Radman mogao biti ministar vanjskih poslova? Da imamo neku (bilo kakvu, ali baš našu) vanjsku politiku, zasigurno ne bi, ali budući da nemamo vanjsku politiku, jer smo nesvjesni polis, ministar vanjskih poslova se sasvim dobro snalazi u ulozi između onoga što ga čini bogatim, a to je zbrinjavanje životinjskih lešina, i onoga što se čini da je, premda ne može biti, a to je branitelj hrvatskih vanjskih politika.

Budući da lešine životinja imamo, a vanjsku politiku nemamo jer branimo stavove koji su nam spušteni s više razine, onda je Grlić Radman savršen predstavnik onoga što stvarno jesmo.

Hrvatska je polis koji pati od kompleksa veće vrijednosti, zato naša država ima 555 općina i gradova te 20 županija. Brojka je impozantna, a stvarnost je brutalna – zajedništvo, a na njega se pozivaju političari, nije moguće ostvariti u rascjepkanosti. Kakav nam je unutarnji teritorijalni ustroj, takav nam je i identitet – razbijen i nemoćan.

Niti jedna vlada se nije uhvatila u koštac s reformom unutarnjeg teritorijalnog ustrojstva Republike Hrvatske. Bez toga nema istinske promjene.

Hrvatska je država bez društva, tu je na snazi plemenska, duboko teritorijalna svijest. Tko želi reformirati državu, a ja nekako sumnjam da to itko želi, treba krenuti od unutarnjeg teritorijalnog ustrojstva.

Hrvatsko društvo je teritorijalno, prosječni Hrvat sebe vidi kao vjernog branitelja teritorija. Budući da dostatan broj građana misli kako im je HDZ osigurao teritorij, razumljivo je da su vjerni HDZ-u, baš kao što su nekad bili vjerni Komunističkoj partiji Hrvatske smatrajući da im je ona osigurala teritorij.

Kada bi se pojavila neka politička opcija koja bi broj općina i gradova svela na razumnu mjeru, a županije ukinula i uvela nekoliko regija, hrvatski narod bi počeo iskazivati lojalnost toj političkoj opciji smatrajući da im je ona dala teritorij na kojem živi.

Ovaj refleks zahvalne teritorijalnosti i društvene lojalnosti nitko drugi osim HDZ-a nije iskoristio. Oni koji se pozivaju na lokalni sentiment, tvrdeći da su zaljubljenici u svoju sredinu, prije ili kasnije završe u krilu HDZ-a, što je potpuno logično: zaljubili su se u HDZ-ovo dijete.

HDZ-ovi arhitekti pokoravanja i financijskog iscrpljivanja države ustrojili su državu – od županija, gradova i općina do izbornih jedinica – tako da osiguraju političku dominaciju ove stranke osuđene za korupciju.

Istinska politička promjena nastupit će kada se ovaj sustav uništi i uspostavi novi, a budući da to nitko ne najavljuje, refleks teritorijalnosti će odraditi svoje – HDZ će i dalje ili pobjeđivati ili sebi osiguravati pobjedu nakon izbora, neovisno o tome tko je, s kojim porukama i s kakvim programom na biralištima dobio podršku građana.

Ne razumiju svi, čak ni neki novinari, primjerice Jasmin Klarić, moju tezu da opozicija ne želi osvojiti vlast na nacionalnoj razini. Tomislav Tomašević i Možemo su silno htjeli upravljati Zagrebom, sve su napravili da Zagrebom upravljaju, građani su njihovu aktivnu želju prepoznali i zato upravljaju Zagrebom. Njihova želja je bila aktivna, stalno su, u oporbenoj fazi, bili među građanima.

Nisu se borili samo u Gradskoj skupštini, jer nitko nikada nije pobijedio u Gradskoj skupštini. Pobjeda se osigurava ostvarivanjem blizine s građanima na teritoriju koji predstavlja njihov životni prostor. U taj prostor treba ući, u tom prostoru treba susresti građane, iskazati razumijevanje za njihove probleme i razviti brigu prema onome što muče građane. Treba doći na njihov teritorij, iskazati brigu i probuditi im refleks teritorijalnosti.

Možemo se kreće Zagrebom, ali se ne kreće Hrvatskom. U Zagrebu je Možemo vlast, a na državnoj razini je opozicija. U Zagrebu su političari ove stranke prisutni na svakom koraku, a na nacionalnoj razini su prisutni samo u Hrvatskom saboru. Tako se ne ruši HDZ, a HDZ najprije treba htjeti srušiti.

Ono što vidim je da to htijenje ne postoji. Ljevica hini borbu protiv HDZ-a na nacionalnoj razini. Istina je, kako to kaže Jasmin Klarić, da netko od nas, primjerice on, ”iz prve ruke” može znati da su Davor Bernardić, Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić bili motivirani da osvoje vlast, ali to nije bilo političko htijenje. Ovo ”iz prve ruke” znači da ste s nekim razgovarali i da među vama vlada neka razina povjerenja, međutim problem ”prve ruke” je teritorij, a mnogi, čak i dobri novinari i dobri ljudi, to ne shvaćaju.

Oni su čuli da netko želi vlast, ali te što navodno žele vlast nisu vidjeli na terenu. Tko želi vlast, treba biti vidljiv na terenu, a nije zgorega da ga, kao sugovornika, uz pokojeg novinara, čuju i građani.

Opozicija možda želi vlast u Saboru, ali njihova želja nije na teritoriju države. Oni bi, samo iz inata, porazili Plenkovića jer su pred njim nemoćni. Zato mu se obraćaju u Saboru. Problem je što je on tamo najjači, a oni su tamo najslabiji.

Gospodo iz oporbe, teren vas zove, a vas privlači plaćeno poniženje u Saboru. Zato ste osuđeni da budete aristokracija poraženih bez vlastitog posjeda.

Tko bude želio dobro ovoj državi, obratit će se, ”iz prve ruke”, građanima, a kada osvoji vlast, iskoristit će refleks teritorijalnosti i prionuti unutarnjem teritorijalnom ustrojstvu. Tada HDZ postaje stranka bezemljaša koja je krenula putem konačnog nestanka.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vrijeme je da započnemo s radikalnom kritikom oporbe
    •  Imperativ pape Franje je imperativ neumornog praštanja
    •  Ne može se istovremeno biti s Trumpom i s Isusom Kristom
    •  Plenković je, pred Trumpom, kukavica sa zavjetom šutnje
    •  Pišem za ljude koji su vlasnici moralne odgovornosti
    •  Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu
    •  Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu
    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute

> Svi tekstovi ovog autora