Nismo ovce!

Sloboda je spoznata nužnost, maksima je i definicija slobode koju je izrekao filozof Baruch Spinoza, kojeg je iz židovske zajednice izopćio vlastiti narod, a danas mu spomenik stoji u centru Den Haaga podsjećajući na veličinu njegove filozofske misli. 

Misao odolijeva i održala se evo već gotovo četiri stoljeća, kao i sjećanje na velikog Spinozu, dok oni koju su ga izopćavali u analima povijesti i ne spominju se, tek kosti im prekriva trava: o njima zaključuje se kao netolerantnima i ne-vidovitima, jer otjeraše ga i važnost mu zanijekaše sudeći o njemu kao nekom tko se promišljanjem odmetnuo od svoga stada.

Ono što razumnog čovjeka razlikuje od bića nagona je razum (lat. ratio). Upravo da ne bi slijedio nagonsko u sebi, čovjek je sazdan da promišlja, razmišlja, vrednuje dobro i zlo, dvoji, odvaja prihvatljivo od neprihvatljivog.

I zna odijeliti jedno od drugoga. I ništa manje bitno: da je u stanju i voljan to činiti, jer, rekao bi mudar čovjek, što će mu inače nešto, u ovom slučaju razum, koji mu je dan samim pripadanjem čovjekovoj vrsti, ako ga nije voljan koristiti. 

Upravo se razumijevanjem uzroka i posljedice čovjek uspijeva oteti nagonu. Osmišljava, dosiže povezanost uzročno-posljedičnog tijeka i slijedi datost korištenja misaonog aparata koji bi se tijekom života trebao razvijati, ne tapkati na mjestu, ili ne daj Bože, krenuti u rikverc. 

Tako je i pri pokušaju razumijevanja povijesti i povijesnih okolnosti, na ovom krvavom tlu, koje ponašanjem njezinih stanovnika kao da zaziva novu krv. Razum je taj i promišljanje, koje jedino može voditi razumijevanju ranijih ishoda isukanih noževa, na vratu zaustavljenih, bolnih poraza, ali ni pobjeda bez težine gubitka. Jedino razum vodi razumijevanju granice između zla i pravde, spoznaje tko je junak a tko bijedna zlica, da ponovni pogrešan korak ne čini se ponovno u kolu povijesti koja nam se uvijek iznova vraća. 

Ako…

Na određenom stupnju (ne)društvenog razvoja i datih (nepovoljnih i rizikom i transgeneracijskom traumom) opterećujućih okolnosti, posvemašnjeg odsustva empatije i prevlasti nagona, donošenje racionalnih odluka osamljenoj, nesigurnoj jedinki postaje prilično težak zadatak: kada ni izvana ni iznutra ne doživljava i ne prepoznaje sigurnost, strukturu i smjer, može se dovesti u stanje gregarnog motiva i zaštitu potražiti u arhetipskoj viziji stada ili plemena koje koliko – toliko ponudi osjećaj svojevrsne pripadnosti. 

I ne vidi se odmah koliko je nesigurnosti u bazanju tamo-amo dok misli more o pripadanju, toplini i hrani.

I pošto-poto poželi se naći neko stado, udovoljiti motivu i ispuniti potrebu za grupom, pripadanjem, toplinom, pa i hranom čemu je lakše udovoljiti ako se nekome pridružiš. Osnovne ljudske potrebe tako bivaju zadovoljene: postepeno se jave i drugi motivi koje, uz pripadanje stadu, ma kakvo ono bilo, lakše domogneš. 

No, ni uz realiziran motiv pripadanja, nije jedinka još posve sigurna na čemu je. Piše o tome i socijalna psihologija.

Izolirani pojedinac teško preživljava znamo i iz priče o evolucijskom opstanku u divljini. Život u grupi (“krdu” ili plemenu) pruža zaštitu od predatora, olakša nalaženje hrane i sigurnost. Smanji strah i tjeskobu, ulije osjećaj moći i sigurnosti. Ako ga pojedinac nije izgradio sam, u grupi može steći identitet i samopouzdanje, usput pripadanjem preuzeti i njezine vrijednosti i simbole.

No stado može i progutati, natjerati pojedinca da zabludi, nesvjestan i smjera i smisla. Da zaboravi što opisuje čovjeka, na humanost, na druge, a i da zaboravi misliti svojom glavom, i ne sjeti se pojma slobode o kojoj je zborio i u svoje vrijeme odvažni Spinoza. 

Zrak je nužan za disanje a pravo na slobodu i slobodan izbor imanentan je svakom čovjeku. Spoznata sloboda je poštivanje slobode drugoga.

Unatoč duboko ukorijenjenoj potrebi pojedinca da bude u prisutnosti drugih ljudi, da pripada grupi, razvojem misaonih procesa i obrazovanjem i promišljanjem ostavljena je tom istom pojedincu šansa da odabere kako koristiti prostor slobode, sa kim se povezati, ne nužno u “stado” ili “pleme” i uz zakon “krvi i mača” u dvadesetprvom stoljeću, već birati što je mudro kad već zna da vrijedi ona stara “s kim si takav si”.  

Uz definiciju slobode kao spoznate nužnosti, Spinoza govori o nužnosti prilagodbe. Razuman čovjek s ovih prostora, nakon svega što je bilo, a zna što je bilo, razmišlja o nužnosti očuvanja prostora slobode i nužnosti da se kaže ne i postavi granica: s njene druge strane počinje prostor neslobode.

Otvorena srca i pogleda uprta u sugovornika reći ću jasno: nemam potrebu pripadanja grupi (ili stadu) koje stremi crnilu, doslovnom i simboličkom, oblačeći se u crno i misleći crno kojem kao da priklanja se dobar dio (nadam se ne većinski?) zemlje u kojoj živim: zemlju volim i želim joj napredak i dobro.

Pod cijenu da čovjek ostane sam, razumom  opirem se struji i izmičem lavini koja se valja. I nisam sama. Ako se stampedo ne može zaustaviti, a u pogledu njegovog zaustavljanja namjeru ne pokazuju ni oni koji su na čelu i predvodnici odgovorni su za smjer, rizik provalije sve je bliži. 

Volim crnu boju još od studentskih dana, no aktualno izbjegavam i rijetko odabirem, u posljednje vrijeme ta isključiva većina kojoj ne želim pripadati, zavija sve(nas) u crno. Dok viču “Za dom – Spremni!”, zaključujem da tko misli na dom ne rastače ga i ispunjava strahom, već povezuje, stremi tome da u njemu svak osjeti se siguran, i domaći, i putnik namjernik, i prijatelj drag.

Metaforično rečeno, u prijetnji smo, i pred iznimnim rizikom da nam stado ne zabludi, i bez glave i razuma, posve zaglavi u bespućima. 

Tko je ikada promatrao stado ovaca zna da vodi ga ovan predvodnik, dok ostali, glavu često ni ne dižu, oni (slijepo)slijede prvog ovna. 

Da li ovo lokalno stado predvodi ovan, tvrdoglavi, ili pastiri, pitam se  ovih dana dok posebno intenzivno razmišljam o gregarnim motivima, o stadu, ovnovima predvodnicima i na što sve je čovjek spreman kada osjeti se nejak, slab i sam: i da ne prepusti se strahu krene od nemila do nedraga: od toga da stado oblači ga u crno, vodi pod tuđe prozore da prijeti, da gotovo ponovno mača se laća, i nije od toga daleko, pa bilo to i u identifikaciji uz lik muzičko-scenske predstave sa komercijaliziranim porukama “pripadanja” i pseudo-klerikalnog osnaživanja, i sa mnogo dima, gdje možda ima i vatre (a sa vatrom nije se igrati).

I koju, da se ne zaboravi, nakon muzičko scenskog doživljaja koji je išao uživo i u nastavcima “lijepom našom”, na Tjelovo, direktno u udarnom terminu prenosi javna dalekovidnica stavljajući se u službu osvještavanja pripadnosti vjerskom stadu i određenom muzičkom ukusu.

Uz poštivanje osjećaja autentičnih vjernika kao da je programska shema išla ovaj put više za političkim motivima, manje vjerskim čuvstvima dijela građana (još uvijek) sekularne države.

Ima li ovo stado svojeg pastira, pitam se zamišljeno? Ja sam pastir tvoj, usuđuje se izgovoriti sadržaj molitve, kojim progovara sam Bog. Nije li stvaran i životan pastir ovog stada negdje zaspao a stado zaboravljeno: 

dok vuka i realne prijetnje klanja u stadu nema, počinju se ovce klati same. 

Spinoza razrađuje temu slobode i spoznate nužnosti i poručuje nam da treba prihvatiti ono što se ne može promijeniti: moja sloboda prestaje gdje počinje tvoje pravo na slobodu, treba čovjek čuti i pokušati razumjeti jedan drugoga, jedni se drugima prilagoditi.

U redu je, i prihvatljivo, misliti različito dok smo to u stanju kulturno izreći. A ne dolaziti pod tuđi balkon prijeteći i puštajući muziku od koje nekima krv brže kola žilama, a drugima se od nje krv u žilama ledi.

Pravo na izbor, pravo na slobodu, ostanak izvan zone agresivnog, do usijanja doveden nagon, koji konačno treba biti zauzdan. Ili ustuknuti. Prihvatiti poraz razuma? Ako je razuma išta ostalo, ne izbaciti sve na drum što nije probavio vlastiti um. I djelovati smisleno i hrabro.

Demokracija ne znači anarhiju već odgovornost i uvid: slobodan čovjek može biti samo ako razumije zašto nam se događaju neke stvari i da na njih aktivno utječe/mo a ne bude tek pasivna žrtva. Ili komentator na internetu. 

Nismo ovce!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Slaviti Uskrs od nemoćnih okrenute glave
    •  Braća za čijom pjesmom desnica u zrak se diže
    •  Od ''katedrale duha'' do zgarišta: Vjesnik
    •  Nema mira ni uz oltar ni na cesti: ne nasilju
    •  Kako učiti nove generacije ''ako ne znaju što je bilo''
    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica

> Svi tekstovi ovog autora