Bez oprosta nema života

Pećnik, Botajica i Dugo Polje: različita sjećanja, isti zavičaj

Kad bi netko pokušao nacrtati porodične mape Brane Jakubovića, Velibora Čolića i Jadranke Stojaković, njihove bi se linije susrele negdje kod Dobora, između selâ Pećnik, Botajica i Dugo Polje, na padinama planine Vučjak kod Modriče.

Majka Brane Jakubovića, člana benda Dubioza kolektiv, Nada Vidović, rođena je u Botajici. Anto Čolić, otac hrvatsko-francuskog književnika Velibora Čolića, rođen je i sahranjen u Pećniku. Prabaka glazbenice Jadranke Stojaković, Aleksija Borojević, porijeklom je iz Dugog Polja. Na tih nekoliko kilometara ukazuje nam se, kao pod lupom, historija znatno šireg južnoslavenskog prostora.

Dobor je danas potpuno oronula srednjovjekovna utvrda. U vrijeme svojih sukoba s ugarskim kraljem Žigmundom Luksemburškim, braća Pavao i Ivaniš Horvat, zagrebački biskup i mačvanski ban, našli su utočište u Bosni kralja Tvrtka I. Kotromanića, i oko 1387. godine uz njegovu podršku podigli Dobor kao svoje uporište.

Smješten na lijevoj obali Bosne, na putu koji iz Posavine vodi prema unutrašnjosti zemlje, Dobor je kroz stoljeća bio mjesto susreta različitih interesa, vojski i država. Danas njegovo ime nosi i obližnji zaselak u kojem živi mali broj bošnjačkih povratnika nakon posljednjeg rata. Njihovu ćemo sudbinu ovaj put ostaviti po strani.

Pomenuta sela Pećnik, Botajica i Dugo Polje čine mali, historijski povezan prostor bosanske Posavine, iako ih je poslijeratno prekrajanje administrativnih granica razdvojilo između općine Modriča i novonastale općine Vukosavlje. Geografski gotovo neprimjetna na karti, ova sela su prostor na kojem se prelamaju veliki sukobi koji su obilježili Bosnu i Hercegovinu u posljednjih osam decenija. Njihova priča zato nadilazi lokalnu historiju.

O Drugom svjetskom ratu ovdje ne postoji jedno sjećanje nego više njih. Srpske porodice iz Dugog Polja i Botajice pamte priče o zbijegu žena i djece preko nabujale Bosne, logore poput Jasenovca i Mauthausena, prisilni rad u Njemačkoj i stradanja seljana u četničkim i partizanskim jedinicama.

Mnoge sudbine nisu sistematski istražene i ne zna se tačan broj stradalih, ali se osnovano može reći da je riječ o stotinama ljudi. Umjesto arhivskih podataka ostale su porodične priče i izraz “ustaška ofanziva 1942. godine”. Tako je u knjizi “Vijekovi i vječnost Dugog Polja” (M. Popović, M. Vidović, Modriča, 2019.) ostalo zapisano: “Nakon propasti ustanka na Vučijaku, ustaše su popalile mnoge kuće u Dugom Polju i Podnovlju. Zapalili su i Kasarnu i kuću Krekića. Narod je prebjegao preko rijeke Bosne u Koprivnu. Krekići su se smjestili kod Jovana Jaćimovića, daleko od ceste. Grozda Krekić je pričala: To je vrlo dobra porodica. Oni su primili mene i četvoro djece: Mile je imao (18 godina), Lena (16), Đorđo (12) a Nebojša samo (5). Rekli su, dok mi imamo šta jesti i vi ćete to imati. Nebojša nije oca ni zapamtio, jer su ga ustaše ubile.”

Hrvatske obitelji iz Pećnika i Botajice nose drugačije uspomene. Tokom Drugog svjetskog rata život je izgubilo oko 300 ljudi, od kojih je polovina civila. Najveći broj ubijenih zabilježen je u proljeće 1945. godine, u borbama kod obližnjeg Odžaka, gdje je poginulo oko stotinu domobrana i pedesetak ustaša iz ova dva sela. U crkvenoj matičnoj knjizi umrlih mogu se pratiti tragovi tih gubitaka, dok se u narodnom govoru i danas čuje da je Pećnik tada postao “selo udovica i siročadi”. Ovako tu tragediju opisuje narodni pjesnik Kljajić Mate (citat iz knjige “Pećnik”, autor Anto Aničić – Marijanov):

U Pećniku, selu malenome,
najljepšemu kraju Posavskome.
Kad pogledam, ‘vata me groznica,
tristošeset samih udovica.
A od toga, za koju se znade,
koja dvadeset godina imade.
Al’ nijedna nije među njima,
koja više od trideset ima.
Da vidite, moja braćo draga,
kad zacvili ženskadija mlada.
Plaču žene za svojim ljudima,
pate cure za svojim momcima.
Mladi momci, ljudi oženjeni,
na Odžaku svi su pobijeni.

Kako u Dugom Polju i Pećniku, tako i u Botajici, gdje su živjeli i Srbi i Hrvati, različite zajednice upisale su u kolektivno pamćenje različite dijelove iste tragedije.

U socijalističkoj Jugoslaviji javni prostor bio je rezerviran prije svega za sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu i žrtve fašizma povezane s partizanskim pokretom. Ostale priče povukle su se u porodična sjećanja, razgovore za stolom i na grobljima, čekajući vrijeme kada će ponovo postati dio političkog jezika. To se dogodilo početkom devedesetih.

Rat nije probudio samo nove strahove nego i stare slike. Ponovo se govorilo o “ustaškoj ofanzivi” dok su se srpsko civilno stanovništvo i vojne snage povlačili pred ofanzivom Hrvatske vojske, a događaji iz četrdesetih postali su okvir za tumačenje onoga što se događa.

Borbe za tzv. posavski koridor završile su egzodusom hrvatskog i bošnjačkog stanovništva, dok su srpske porodice taj ishod doživljavale kao kraj strahu od progona i prekida teritorijalnih i drugih veza sa Srbijom. Različita iskustva ponovo su proizvela različite istine.

Ni nakon Dejtonskog sporazuma prošlost nije postala prošlost. Povratak u Pećnik ostao je sporadičan. Mnogi su izgradili novi život u Hrvatskoj ili zapadnoj Evropi. Dodatnu prepreku predstavljalo je to što se selo našlo u sastavu Republike Srpske, što je značilo život u manjinskom položaju.

Istovremeno, ozbiljnog društvenog i naučnog suočavanja s lokalnom prošlošću gotovo da nije bilo. Umjesto naučnih istraživanja i dijaloga, javnim prostorom dominirale su politike koje su ratna sjećanja aktivirale ili potiskivale prema trenutnim političkim potrebama.

Dok se zvanično Dan opštine Modriča obilježava 28. juna, na Vidovdan, u znak sjećanja na “oslobođenje u Odbrambeno-otadžbinskom ratu 1992.”, kod nesrpskog stanovništva taj dan budi drukčija osjećanja – ono što je za jedne dan oslobođenja, za druge je ostao dan masovnog egzodusa, gubitka doma i zavičaja.

Pa ipak, to nije cijela priča.

Prije nekoliko godina prisustvovao sam godišnjem okupljanju Pećničana u znak sjećanja na poginule u posljednjem ratu. Očekivao sam uobičajeni govor o vlastitim žrtvama. Umjesto toga, svećenik je svoju propovijed završio jednom tako jednostavnom a toliko upečatljivom rečenicom: “Bez oprosta nema života.” Zatim je pozvao okupljene da se pomole za sve poginule, pa i za one čiju su smrt prouzročili pripadnici vlastitog, hrvatskog naroda.

Ta rečenica mi se urezala u pamćenje dublje od svih političkih govora koje sam slušao posljednjih decenija. Utoliko je značajnijom smatram što nije izgovorena u dnevno-političke svrhe, pred kamerama i novinarima. Naprotiv, na toj komemoraciji već odavno gotovo da i nema nikoga osim samih povratnika i potomaka žrtava. Nije to bila rečenica izrečena da bi je čuli drugi. Izrečena je među svojima, pred ljudima koji su došli da se sjete vlastitih mrtvih. Zato je imala posebnu težinu.

Ne zato što je nudila zaborav ili izjednačavanje krivice, nego zato što je podsjećala na nešto što se prečesto zaboravlja: da se mir i pomirenje ne grade samo sporazumima i velikim političkim projektima nego i svakodnevnim moralnim odlukama običnih ljudi.

Mislim da upravo tu leži jedna od najvažnijih pouka iz tragedije ovih sela. Uprkos ratovima, ideologijama i promjenama državnih granica i uređenja, među ljudima su opstajale predstave o dobru i zlu koje su starije od svih političkih podjela.

Vjera – ne samo religijska nego i iskonska vjera u mogućnost zajedničkog života – omogućavala je da se ponovo uspostave razgovori, susreti i oblici saradnje. Ne uvijek i ne bez boli, ali dovoljno da klica života ne ostane zauvijek zarobljena u prošlosti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rat i zlo: snaga i granice književnosti
    •  Cvijeće koje nije Pavelićevo
    •  Disidenti kao trofeji
    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora