novinarstvo s potpisom
Tu negde sa gostovanjem beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Zagrebačkom kazalištu mladih, oni srećniji među nama gledali su predstavu ”Garderobijer”, imali smo pravu nepriliku da gledamo i naknadno čitamo kakve su intervjue vodili naši saborski zastupnici i članovi saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav sa kandidatkinjama i kandidatima za tri upražnjena mesta na Ustavnom sudu.
Da je i poneke članove navedenog Odbora, tako se čini, okrznula sunčanica shvatili smo u načinu na koji su postavljali pitanja, više radi potvrđivanja da su u prostoriji prisutni i da bi se pokazali i nešto valjda dokazali svojem ostrašćenom glasačkom telu, nego da bi suštinski dobili odgovor na ono šta ih je od kandidatkinja i kandidata zaista interesovalo.
To je ona forma ispred sadržaja koja se uvukla i u naš Sabor, nismo mi pelcovani od visokopozicioniranog populizma, koja nam dodatno rastače političke i društvene procese do zanemarivosti i produbljuje nam odijum indolentnih glasača da uopšte izlaze na neke buduće izbore i konzumiraju svoje pravo na demokratsku participaciju.
Tako smo slušali kojekakva pitanja koja su se odnosila na razlike između stručne izvrsnosti i političke pogodnosti, koje su to bile dobre – ako ih je uopšte bilo, a koje su to loše odluke Ustavnog suda u prethodnim godinama, a sve sa namerom impliciranja pogrešnog rada, u vidu procesnih radnji do materijalno donesenih odluka.
Prisutne je jako zanimalo, više radi upaljenih kamera, šta je za kandidate čuveni neustavni poklič ZDS i ima li mu mesta za nekakvu kvazi dvostruku konotaciju, odnosno koji je stav kandidata o pravu žene na telesnu autonomiju (u narodu poznatije kao pobačaj), šta misle o moliteljima po zajedničkim javnim površinama, ali i predsedniku države i njegovim istrčavanjem iz ustavnih okvira.
Ispitivače pred kamerama, da nije bilo novinara pitaj Boga ko bi uopšte došao po tom suncu u privremeno dislocirani Sabor, intrigiralo je kako kandidati gledaju na čuvene COVID-19 mere i da li je bilo nužno primeniti članak 16. ili članak 17. Ustava. U prevodu bezvezno i arbitrarno ili smisleno i sveobuhvatno pristupanje temi ograničavanja ljudskih prava građana u vanrednoj situaciji koja nas je u pogledu društvene interakcije sve vratila u neolit.
Kako smo mi u Evropskoj uniji, nekima je bilo potrebno punih trinaest godina da to shvate ili prihvate, bilo je pitanja koja se vezuju za tumačenje međunarodnih ugovora, ali i na koji način treba tumačiti nadređenost prava Evropske unije u odnosu na nacionalni pravni poredak i ko u svemu tome ima, i kada, prednost.
Ukoliko zanemarimo neuralgične svetonazorske teme, njih je statistički najmanje u brojkama u odlučivanjima na Ustavnom sudu, to su one koje nas dodatno dele i koje su nam poligon za proliferaciju mržnje, kleveta i uvreda, u svim tim intervjuima dalo se naučiti – ko je hteo da čuje, ali nešto zaista i nauči, da postoji nešto šta bi se imenovalo kao ”abeceda ustavnog sudovanja” i da se to odnosi na primenu testa razmernosti (proporcionalnosti), potencijalno i nužno ograničavanje ljudskih prava, ali i nezaobilaznu vladavinu prava.
Tako smo čuli i da Ustavni sud, da ne bude zabune ne radi se o onoj trećoj ”sudbenoj” vlasti o kojoj građani imaju porazno mišljenje, a svi se nekako vrte sa tužakanjima svega i svačega upravo po sudovima, u svom radu odgovara na adresirane ustavne tužbe građana, kroz postupak kontradiktornost, ali i da ima mogućnost pa i obavezu da interveniše sa apstraktnom ocenom ustavnosti nekog donesenog akta.
Usled objektivno velike odgovornosti koju imaju sudije Ustavnog suda, oni su nama tumači Ustava koji građane štiti od potencijalne samovolje bilo koje i (ni)kakve vlasti, važno je da se u njihovom imenovanju svi vode kriterijumima stručne izvrsnosti, ali nepristrasnosti koja je našim narodima deo genetskog koda i koju je skoro pa ”nepristojno” odvajati od bilo čije ličnosti.
Taj deo, kako da političari demonstriraju političku odgovornost u imenovanju sudija kroz jednu od faza političkog procesa – to se odnosi i na kompletiranje članova suda, a ne delimično obezglavljivanje i perpetuiranje nacionalne sramote da smo u pogledu političke doraslosti nedorasli, jeste najizazovnije oko ove teme. Kako odabrati najbolje, iako je i to objektivno sklono reinterpretaciji, odnosno one sa pravnim, ali i moralnim integritetom, a ne nešto suprotno od svega toga.
Dok sačekamo šta će biti sa ponovljenim javnim pozivom, tri fotelje su nam još uvek nepopunjene, a meseci prolaze, te dok se još budemo naslušavali izrugivanju institucijama od strane pozicije i opozicije (potrebna je bratska dvotrećinska većina), nastavićemo da pratimo rad našeg Ustavnog suda koji u svakoj svojoj odluci, kao ciglu po ciglu, gradi i oblikuje naš ustavni identitet i koji nas, poput one pristrasnosti kojom se neretko javno i dičimo, modeluje i usmerava ka vrednostima koje su pobrojane u članku trećem Ustava naše zajedničke Domovine.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































