novinarstvo s potpisom
Nekoliko dana pre one lepe vesti o dočeku srpskih turista iz Beograda na Braču, kada je sleteo prvi avion na novoj sezonskoj liniji koja direktno povezuje Beograd i Brač, organizovan je Regionalni samit o tranzicionoj pravdi, ”Od suočavanja sa prošlošću do oblikovanja budućnosti”, u Prištini.
U pitanju je okupljanje mladih, osvešćenih i aktivnih građana, reklo bi se i lidera u svojim državama, koji su dva dana regionalnog dijaloga iskoristili za (ne)razumevanje i najosetljivijih tema koje i dalje vrše podele na zapadnom Balkanu, a odnose se na suočavanje sa prošlošću.
Kroz tematske diskusije o konkurentnim narativima i politici sećanja, odgovornosti, nestalim licima, angažovanju medija i mladih te rodnim perspektivama u tranzicionoj pravdi, seminar je bio sigurno mesto da učesnici podele svoja iskustva, perspektive i regionalne prakse.
Kako su naveli i organizatori, Prishtina Institute for Political Studies (PIPS), seminar je osmišljen kao participativna platforma koja promoviše refleksiju, dijalog kroz različita iskustva i jačanje regionalnih veza među mladim liderima posvećenim demokratskim vrednostima, pomirenju i regionalnoj saradnji.
Za one koji (ne) žele da znaju više Kosovo je 2008. godine proglasilo nezavisnost od ostatka Srbije koja je pak svoju samostalnost dobila tuđom referendumskom odlukom i to od strane Crne Gore iz 2006. godine o napuštanju dotadašnje Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Kosovska deklaracija o nezavisnosti usledila je nakon dugog perioda međunarodnih pregovora nakon rata 1998. – 1999. godine i administracije Ujedinjenih nacija.
Danas Republiku Kosovo, teritoriju koja se u preambuli Ustava Republike Srbije vodi kao Pokrajina Kosovo i Metohija, priznaje oko 120 zemalja država članica Ujedinjenih nacija, ali samo Kosovo nije primljeno u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija i nije deo Saveta Evrope. Od zemalja Evropske unije ukupno pet članica ne priznaje samoproglašenu nezavisnost i to su Španija, Slovačka, Rumunija, Grčka i Kipar.
Vratimo li se na pojam tranzicione pravde onda govorimo o skupu izvansudskih procesa koje društvo u tranziciji, nakon ratnih sukoba ili rušenja nekih od autoritarnih režima, koristi kako bi se suočili sa masovnim kršenjima ljudskih prava iz ne tako davne prošlosti. Osnovni cilj je da se obezbedi mir, zadovolji pravda (srećno sa tim) i izgradi oteto i zagubljeno poverenje.
Pored kaznenih procesa, tu treba biti jako pedantan i kazati da Ženevska konvencija ne poznaje pojam kolektivne krivice, zaista je nužno utvrditi šta se sve dogodilo, dokumentovati svako stradanje, nepravdu i tragediju, obezbediti reparaciju, izvršiti institucionalne reforme i stvoriti slobodan prostor za rad onoga šta bismo imenovali kao kulturu sećanja.
Tako su polaznici dvodnevne konferencije, koja se održala od 18. i 19. juna u Prištini, aktivno prolazili pojmove tranzicione pravde na zapadnom Balkanu, onom buretu baruta koje stalno kao da tinja u svojoj zapaljivosti, te se govorilo o sukobljenim narativima u politici sećanja, (ne)odgovornosti u postkonfliktnim društvima, nestalim osobama, mladima i medijima, odnosno posebnom temom ženama i rodnom perspektivom u konfliktima, ali kasnije i u izgradnji mira.
I nakon toliko godina od ratnih sukoba i ljudskih stradanja, 1999. godine NATO zemlje izvršile su vojnu intervenciju, bez odluke Saveta bezbednosti UN-a, te su radi sprečavanja dalje eskalacije tadašnjih jugoslovenskih vlasti, bombardujući čitavu Saveznu Republiku Jugoslaviju, a time i teritoriju Kosova, te su razornim bombama ”stvarali” prostor za mir (ako tako nešto postoji).
Nakon toga desili su se veliki nemiri sa jasnim kulturocidom, srpski političari su sve imenovali sa pogromom, u martu 2004. godine, sa ukupno 33 nasilna incidenta, u kojima je učestvovalo preko 51.000 ljudi. Skoro dvadeset godina nakon svega toga, 2023. godine, dogodio se teroristički napad u Banjskoj koji je bio manjih razmera u odnosu na 2004. godinu, ali je jednako pogurao sve strane društva u ukopanu polarizaciju koja ne miruje.
Kosovo je i dalje balkanska neuralgična tačka koja deli nacije i države. Za zvaničnu Srbiju Kosovo i Metohija su emotivno ”srce Srbije” koje nikada ne može biti prežaljeno i kao nezavisno dopušteno. Za građane Kosova, većinski, to je nezavisna država koja je još uvek u mnogo čemu u neprestanoj tranziciji koja usled nerešenog međunarodnog pitanja vidljivo pati.
Ako izuzmemo svu iracionalnost, zaslepljujuću i koja u praktičnom smislu ne znači ama baš ništa i ekonomski je neisplativa i niko od nje životno nema koristi, treba istaći važnu činjenicu koja bi trebala biti polazna tačka budućih pregovora i eventualnih dogovora, a to je da je Međunarodni sud pravde 2010. godine presudio da navedena deklaracija o nezavisnosti Kosova nije prekršila međunarodno pravo.
Delegaciju Republike Hrvatske na konferenciji predstavljali su alumni Akademije za politički razvoj iz Zagreba.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































