novinarstvo s potpisom

Milanović i Plenković (Ilustracija: AI)
Još jedan javni obračun predsjednika i premijera…
Dvije odrasle osobe ovoga puta vode egzistencijalnu bitku oko toga tko će poslati deset vojnika na paradu u Parizu. Ne ratovati. Ne braniti državu. Prošetati Champs-Élyséesom. I onda se pitamo zašto nam se svijet smije.
Ne zato što se predsjednik i premijer ne slažu. To je normalno.
Smije nam se zato što smo jedina država koja je uspjela pretvoriti pitanje vojnog protokola u Shakespeareovu tragediju, “Monty Pythonov” skeč i epizodu “Mućki” – sve u istom danu.
Svaki njihov sukob izgleda kao izgubljena epizoda “Monty Pythona” koju je režirao Kafka, producirao “Balkanski špijun”, a scenarij usput dopisivao odjel za psihijatriju.
Jedan citira Ustav kao da čita Sveto pismo. Drugi citira proceduru kao da je otkrio gravitaciju. Između njih stoji načelnik Glavnog stožera i vjerojatno razmišlja bi li lakše bilo zapovijedati pod topničkom vatrom nego odgovarati na telefonske pozive iz dva različita dvora vlasti.
Francuzi su poslali običan poziv, očekujući počasnu gardu. Dobili su kolektivni živčani slom jedne države. Dobili su zauzvrat ustavnu krizu, optužbe za državni udar, prijetnje ostavkama, “koaliciju voljnih”, “kartel”, “jednočelništvo”, “podrivanje obrambene moći države”, Vučića, Macrona, NATO, Rafalee, Gazu, Minnesotu i Dan mladosti u Parizu.
Da je ovo scenarij, producent bi ga odbio jer “nitko neće povjerovati da je ovako nešto moguće”. Ali moguće je. Jer ovo je Hrvatska.
Obojica uvjeravaju naciju da će upravo onaj drugi uništiti Republiku. I tako već godinama. Da ih čovjek zamrzne u vremenu, odledi za deset godina i ponovno uključi kamere, nastavili bi istu svađu u istoj rečenici.
Najapsurdnije je što obojica govore kako štite Hrvatsku. Jedan je štiti od premijera. Drugi od predsjednika.
Ako nastave ovim tempom, uskoro će Hrvatska biti potpuno sigurna. Neće ostati ništa što još nije obranjeno od samih sebe.
Izvana to mora izgledati fascinantno. Strani diplomati vjerojatno misle da je riječ o sofisticiranoj balkanskoj performans umjetnosti.
Zamislite stranog veleposlanika koji pokušava napisati izvješće svojoj vladi. “Predsjednik tvrdi da premijer ruši vojni sustav. Premijer tvrdi da predsjednik blokira državu. Obojica tvrde da brane Hrvatsku. Nitko ne popušta. Nitko ne razgovara. Nitko ne pobjeđuje.”
Na kraju napiše samo jednu rečenicu: “Preporučujem da ih zasad promatramo…”
To više nije politika. To je zoološki vrt bez ograda.
A građani?
Građani su publika koja je kupila kartu za tragediju, a dobila grotesku.
Smiju se jer je alternativa plakati.
(Prenosimo s portala Ravno do dna).

















































