Topovi, popovi i lopovi

(Opaska uredništva: Pošto je autor vjernik, kršćanin, s pravom ga pozivamo u ovu rubriku i zahvaljujemo mu se na pristanku da prenesemo važan tekst iz bloga koji ima naziv kakav je imala autorova kolumna dok je pisao za Autograf. Uvjereni da doprinosimo dijalogu i refleksiji, ne samo objavom ovoga teksta, a čiji naslov isto posuđujemo od autora, pozivamo naše čitatelje da pronađu i druge važne članke teologa i publiciste Entonija Šeperića na blogu čija se adresa može pronaći ispod ovoga članka).

***

O povjerenju kojega me sram i eliti koja od zločina pravi zaslugu, a od vjere zaklon.

Sjećam se razgovora koje sam vodio s Porfirijem na Svetom Duhu. Ne bih danas znao ponoviti sve o čemu smo govorili, ali dobro pamtim osjećaj da pred tim čovjekom ne moram paziti na svaku riječ. Mogao sam mu, smatrao sam, povjeriti i ono što se teško izgovara pred ljudima koji nas vole. Postoje takvi sugovornici. Uz njih prestanemo uređivati vlastiti život za tuđe oči i dopustimo da se vidi ono što inače sklanjamo. Porfiriju sam vjerovao. Sada me toga duboko sram.

Ne želim se kititi naknadnom pameću. Mnogi koji su onomad bili oko njega i s njim danas se od te blizine peru u stotinu voda. Izlizat će im se sapun. Ja nemam što lagati. Vjerovao sam njegovoj ljudskosti i razboritosti, a s njima i vlastitoj sposobnosti da ih prepoznam. Nisam pritom mislio da se u svemu slažemo. Povjerenje mi je upravo i značilo da se s čovjekom mogu ozbiljno razilaziti, a ipak vjerovati da nam je stalo do nečega zajedničkog.

Pisao sam tako i o jednom njegovu govoru u Jasenovcu, prepoznajući u njemu iskrenu, pomirljivu i evanđeosku riječ. Ali već sam tada prigovorio tvrdnji da su žrtve univerzalne, a da zločinci ne pripadaju nikomu. I žrtve i zločinci pripadaju nama, napisao sam. Ne možemo se počinitelja naknadno odreći kao da nikada nisu odrasli među nama, govorili našim jezikom i pozivali se na ono što nam je sveto. Zajednica ne postaje nevina time što iz obiteljskog albuma istrgne neugodnu fotografiju. Ostane prazno mjesto, a svi znaju tko je ondje bio.

Vjerovao sam da u Porfirijevim riječima postoji nešto što će izdržati i kada se isto mjerilo prinese vlastitima. Da govor o univerzalnosti žrtve obvezuje osobito pred žrtvama onih kojima naš narod podiže spomenike. Zato me danas ne muči samo pitanje što sam gledao onda. Muči me što sam vjerovao da će u njemu prevagnuti i koliko sam vlastite nade pripisao čovjeku koji je sjedio preda mnom.

Porfirije je predvodio opelo Ratku Mladiću, osuđenom za genocid i druge ratne zločine, na ispraćaju s vojnim počastima. Na lijesu su stajali vojnička kapa i sablja. Čovjek kojemu sam vjerovao stajao je na čelu vjerskog obreda unutar javnog odavanja počasti čovjeku odgovornom za stradanja zbog kojih se još traže kosti. Jednome je tijelu osiguran sav dostojanstveni red ispraćaja. Obitelji njegovih žrtava još pokušavaju sastaviti svoje mrtve.

Ne mislim da je molitva povlastica pristojnih pokojnika. Ako za nekoga ima smisla moliti, ima i za čovjeka čiji život ostavlja strašan dug drugima. Opelo nije potvrda nevinosti. Ali iz te činjenice ne proizlazi nevinost svakoga opela, bez obzira na ono čemu služi u javnosti. Ovdje se molitva izgovara unutar odavanja počasti. Vjerski autoritet svojim prisustvom sudjeluje u poruci da pokojniku pripada zahvalnost zajednice. Ne može se potom povući u obredno značenje vlastitih riječi i tvrditi da s ostatkom prizora nema ništa.

Upravo je u tome odgovornost patrijarha. Nitko od njega ne traži da zatvori nebo pred pokojnikom. Pitanje je zašto svojim autoritetom pomaže otvoriti vrata njegova zemaljskog panteona. Za milost se može moliti bez sablje na lijesu i bez preodijevanja zločinačke biografije u nacionalnu zaslugu. Kada Crkva pristane predvoditi takav ispraćaj, ona svojim ruhom zaklanja mjesto na kojemu bi se moralo vidjeti što je čovjek učinio. Tamjan tada ne prekriva samo miris smrti. Prekriva i pitanje odgovornosti živih koji su se okupili oko pokojnika.

Nakratko mi se vraća prizor iz Ritchiejevih The Gentlemen: lord Horniman se prije vjenčanja ispovijeda, a svećenik sluša zbunjen onime što čuje. Ne vidimo da je dobio odrješenje. U svijetu koji kriminalu rado posuđuje plemićki naslov i dobre manire ostavljen je barem taj zastoj. Ali serija ima povlasticu fikcije. Možemo ugasiti ekran i ostaviti ubojicu u raskošnoj kući. Pred opelom ratnom zločincu stoje ljudi kojima se mrtvi neće vratiti kada završi prijenos. Zato mi je taj prizor iz serije tek kratka, neugodna usporedba s lakoćom kojom stvarni autoriteti pronalaze svoje mjesto u stvarnome protokolu.

Topovi, popovi i lopovi. Rima zvuči kao nešto što se dobaci nakon treće čaše, kada ljudi izgube strpljenje za pristojne nazive. Ali ono što opisuje sjedi u prvim redovima, prima odličja i govori nam kako treba živjeti. To je naša elita: ljudi i krugovi koji raspolažu silom, prisvajaju zajednička dobra i blagoslivljaju poredak u kojemu se ta prisvajanja pretvaraju u zasluge. Imaju različite službe, ali se začudno dobro razumiju kada treba zaštititi nekoga od svojih.

Njihov je savez čvrst jer svatko donosi ono što drugima nedostaje. Sila želi priznanje da je bila pravedna. Oteto bogatstvo želi podrijetlo koje se može prenijeti na djecu. Vjerska vlast želi zaštitu, utjecaj i pristup mjestima na kojima se odlučuje. Jedni osiguravaju poslušnost, drugi raspodjeljuju korist, treći svemu daju uzvišeni smisao. Tako se oko zajedničkog interesa podigne svečana ograda naroda, vjere i domovine. Tko se usudi gledati preko nje, već je sumnjiv.

Za takav dogovor nije potrebna tajna soba. Dovoljno je godinama sjediti za istim stolovima, obnavljati iste svetinje i razumijevati iste “teške okolnosti”. Darovnica stigne do oltara, blagoslov do govornice, a račun ostane ljudima koji ne ulaze ni u jedan od tih prvih redova. S vremenom pitanje odgovornosti postaje izraz lošeg odgoja. Netko pita kako je stečena imovina, a odgovore mu koliko je dano za crkvu. Netko spomene ubijene, a objasne mu koliko je teško bilo zapovijedati. Sve ima kontekst, osim patnje ljudi koji kvare svečanost. Njima se ne nudi mikrofon.

Elita se pritom predstavlja kao čuvar svega što je narodu ostalo. Ona čuva vjeru, pamćenje, granice i grobove. Narodu prepušta dužnost da bude zahvalan, a sebi pravo da odlučuje što se smije pitati. Rat joj služi dugo nakon posljednjega pucnja. Iza njega ostaju mrtvi u čije se ime može govoriti i strahovi koje se može probuditi. Čovjek pita za odgovornost živih, a oni između sebe i pitanja postave poginule. Od grobova naprave grudobran iza kojega sasvim dobro žive.

Zato je taj savez mnogo više od uzajamnog dodjeljivanja povlastica. On ljude uči da vlastitu podložnost smatraju vjernošću. Da u obrani tuđega položaja prepoznaju obranu svojega doma. Čak i onaj kojemu su uzeli posao, osiromašili grad i otjerali djecu može stati u njihovu zaštitu, uvjeren da bi bez njih ostao bez naroda. To je najuspjelija prijevara naše elite: prisvojiti zajednicu toliko temeljito da se svako pitanje o njihovoj koristi doživi kao prijetnja zajedničkom opstanku.

I da se razumijemo, ništa se u tome ne mijenja kada zločinca obuku u naše boje. Jednako mi je gnjusno kada se “naša strana povijesti” koristi kao mjesto na kojem se mogu odložiti tuđi mrtvi da ne smetaju nacionalnom portretu. Opravdanost obrane ne pretvara svaki postupak branitelja u opravdan čin. Pripadnost napadnutom narodu nikomu ne daje pravo da ubija zarobljenika ili progoni susjeda. Ni mantija ni generalska odora ne mogu promijeniti ono što je učinjeno čovjeku čije se ime izostavlja iz svečanoga govora.

To ne zahtijeva izjednačavanje povijesnih okolnosti. Zahtijeva sposobnost da se unutar vlastite povijesti prepozna zločin i da se počinitelju uskrati počast. Ako se nad tuđim zločinom zgražam, a pred svojim tražim topliju riječ, moja savjest već radi kao nacionalna služba za odnose s javnošću. Crkva koja joj u tome pomaže preuzima isti posao, samo s većim autoritetom i težom odgovornošću. Političar traži da mu vjerujem. Svećenik tu poslušnost može učiniti obvezom pred Bogom.

Zato mi se vraća ono što sam napisao povodom Jasenovca. Zločinci pripadaju nama, a ta pripadnost zahtijeva da se suočimo s njihovim zločinom. Mi smo, međutim, usavršili dva načina da to izbjegnemo. Kada treba sačuvati nevinost naroda, kažemo da zločinac ne pripada nikomu. Kada treba sačuvati nacionalnog junaka, kažemo da je naš i da drugi nemaju pravo suditi. Jednom ga izbacimo iz zajednice, drugi put zajednicu okupimo oko njega. U oba slučaja žrtvama ostavimo da same nose istinu o onome što im je učinjeno.

Najgnjusnije mi je što se za taj posao koristi ono što je u ljudima ostalo dobro. Ljubav prema roditeljima, zahvalnost poginulima, privrženost jeziku i domu. Sve se to veže uz osobu čije bi postupke ti isti ljudi inače osudili. Čovjek počne braniti zločinca uvjeren da brani majčin grob. Ako odustane, čini mu se da je izdao i nju. Za takvu vlast nad savješću top nije dovoljan. Potreban je netko tko zna govoriti jezikom dobra i tko će čovjeku objasniti zašto je okretanje glave od tuđe patnje zapravo sveta dužnost.

Tu se vraćam Porfiriju i vlastitom povjerenju. Najlakše bih sebi pomogao kada bih napisao da je sve bila prijevara. Ali nemam pravo vlastito sjećanje prisiljavati da govori ono što mi danas odgovara. Toplina koju sam doživio mogla je biti stvarna. Čovjek može iskreno razumjeti muku sugovornika i istodobno svojim javnim autoritetom sudjelovati u ponižavanju ljudi koje nikada nije morao saslušati. Ta me mogućnost uznemiruje više od priče o skrivenom licu. Znači da ljudskost može ostati povlastica blizine, nešto što pružamo onima koji sjede s nama, dok se prema udaljenima ravnamo zastavom.

Od svećenika bih očekivao da tu ogradu prepozna. Da pred čovjekom s titulama uspije izgovoriti ono što bi rekao i čovjeku koji mu nema čime uzvratiti. Ako vjera pred moćnima izgubi jezik, njezine će riječi o savjesti najviše pritiskati one koji su već slabi. Njima će se govoriti o poniznosti, strpljenju i oprostu, dok će se za moćne uvijek pronaći razumijevanje složenih prilika. Pokajanje će ostati obveza ljudi bez zaštite. Naša će elita i pred oltarom imati svoj poseban ulaz i “carske dveri”.

Moj sram pred time nema osobitu važnost. Nitko zbog moje pogrešne procjene nije izgubio dijete i ne želim od svojega razočaranja napraviti središnju nesreću ove priče. Ali ono je mjesto s kojega mogu govoriti bez laganja. Vjerovao sam mu, prepoznavao dobro u njegovim riječima i očekivao da će ga one obvezivati i kada to postane teško. Neću sada izmišljati da sam iza svake rečenice već tada čuo nešto drugo. Samo više ne mogu svojim dobrim iskustvom s njim zaklanjati ono što njegov javni autoritet znači ljudima čije je iskustvo posve drukčije.

Na Svetom Duhu imao sam osjećaj da mu mogu povjeriti najintimnije tajne. Danas bih pred njim teško našao put do tih svojih malih, privatnih muka. Morao bih ga najprije pitati što obitelji žrtava mogu čuti u molitvi koja prati počasti čovjeku odgovornom za njihovo stradanje. Morao bih ga podsjetiti i na Jasenovac, na riječi u koje sam vjerovao i na prigovor koji sam mu već tada uputio. Ne znam bismo li nakon toga još razgovarali onako prisno. Ali bez tih pitanja naše bi staro poznanstvo postalo samo još jedna soba u kojoj je ugodno jer smo se pobrinuli da do nas ne dopiru glasovi izvana.

(Preuzeto s bloga Inter(n)alia uz dopuštenje autora Entonija Šeperića).

https://entoni.substack.com/p/topovi-popovi-i-lopovi

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora