Algoritamska masa

Da ljudi partijama daju glas, jasno je. Ali da ljudima partijama daju i razum i dušu i oči, to je i više nego problematično.

Birajući političke opcije, svoju moć odlučivanja dajemo nekom drugom u ruke, ali to ne bi smjelo značiti da odustajemo i od vlastite moći rasuđivanja.

Ako nas više ništa ne može razuvjeriti i ako smo politički aktivni bez ikakve (samo)kritike te bezuvjetno pripadamo partijskim svjetonazorima, onda je to politički kult. Svoju političku lojalnost prinosimo kao žrtve paljenice bogovima. Kako smo došli do toga?

U vremenu kada digitalni svijet postaje konkurencija stvarnom (fizičkom) svijetu i sama je politika ”prešla” u prostore gdje vladaju isključivo ”digitalni zakoni”. Politika se događa ”online” i upravo svojom digitalnom sveprisutnošću počinje uništavati same demokratske temelje društva.

Da bismo shvatili kako je to moguće, oslonit ćemo se na misao filozofa Byung-Chul Hana, koji nam nudi sjajnu analizu današnjeg digitalnog društva.

Po njemu, mi već zapravo živimo u dobu ”infokracije”, to jest vremenu gdje informacija, između ostalog, izgurava istinu iz društvenog diskursa i od čovjeka stvara pasivnog potrošača informativno-zabavnog ”Contenta”. Tom ”informacijskom režimu”  osobito pogoduje sve veća digitalizacija svijeta.

U digitalnom svijetu medija sve se vrti oko ”Contenta”, to jest sadržaja koji se objavljuje i koji za cilj ima doći do ”digitalnog potrošača”. Taj sadržaj podložan je i podređen logici informacije. A ona živi od svoje kratkotrajnosti, efekta iznenađenje i neprestane novosti.

Njezinoj strukturi, kako veli Han, nedostaje vremenski intenzitet i stabilnost. Informacija, po njemu, tako sve više fragmentira stvarnost te se ujedno nalazi u opreci s onim ljudskim praksama koje zahtijevaju i stabilnost i dugotrajnost. Praksama kao što su znanje, iskustvo i spoznaja. Ja bih dodao i odnose.

Osim što nam doba ”infokracije” otupljuje znanje, spoznaju i iskustvo, ono nas sve više izvlači iz zajedništva s drugima. Jer informativna komunikacija ne treba diskurs. Ona kroz digitalne medije dolazi direktno pojedincu. Bez da mora proći kroz javni prostor stvarnosti. Takva komunikacija bez ”drugoga” postaje ”autistična, doktrinarna i dogmatska”, veli Han.

Sada je možda malo jasnije zašto je sve oko nas puno digitalnog ”Contenta”, a bez stvarnog sadržaja. Takva nam je i politika – ja bih ju nazvao ”Content-politika bez sadržaja”.

Političari objavljuju svoj content, daju izjave, komentiraju i vrbuju – i pri tome nemaju pred sobom građane, nego publiku. Njihov nastup i retorika su teatralni. Oni izražavaju svoje viđenje stvari bez da to tako imenuju, nego govore kao da govore u ime cijeloga svijeta. To je donekle i točno jer nas informacijski režim razdvaja u vrlo različite svjetove, štoviše kontradiktorne svjetove. Ono si šta skrolaš – a svakome od nas taj digitalni svitak petlja nešto drugo.

Za demokratsko društvo potrebno je svjesno građanstvo i njegova prisutnost u javnome prostoru u obliku odgovornih pojedinaca ali i različitih udruženja koja raspolažu budnim očima i ušima.

U svijetu digitalnih mreža zapravo nema te javnosti, nego samo masa koju sabire algoritam, a koja toga algoritma prečesto nije ni svjesna. Jer on voli ono teatralno i skandalozno – zapravo sve ono što poziva čovjeka na afektivno i nerefleksivno djelovanje. Tako nastaju klikovi. Jer afekti su brži od mišljenja. Tako se stvaraju afektivne i ”autistične” eho-komore interneta.

Društveni diskurs polako nestaje, jer svaka misao pronalazi dovoljan broj publike. I to je dovoljan kriterij za nečiju ispravnost. Jer, kako smo vidjeli, u informacijskom režimu istina ne igra više nikakvu ulogu. Bez diskursa, bez drugog čovjeka, naša misao više ne nailazi na rezonancu niti na filter javnog prostora. Ona je izbjegla svaku korekturu i može nastaviti neometano živjeti, makar i u alternativnim svjetovima.

Stoga, svaki pokušaj diskursa u digitalnom svijetu završava poprilično degutantno. U našem kontekstu tu se događa tipično ”ladičarenje” na ”lijevo i desno”. Čak je i svaki govor o ljudskim pravima, o zaštiti okoliša, o slobodi, pa čak i solidarnosti odjednom postao isključivo stvar lijevog političkog spektra, a psovka na usnama desnog.

Realnost kao da više nije moguće promatrati kroz ljudske prakse znanja, iskustva, odnosa i spoznaje. Toliko je informacije, a ipak tako malo formacije ljudskosti.

Vlastitu ignoranciju više se ne nastoji urazumiti ili ponizno priznati, nego joj se dodaje neka čudna vrsta arogancije. Tako smo okruženi arogantnim ignorantima.

Da bi bilo demokracije, potrebno je građanstvo lica, a ne profila. Ono što nam se komunicira u digitalnim iscječcima ne može biti mjerodavno za naš stvarni svijet.

Nije isto biti pratitelj na Facebooku i poznavati nekoga osobno. Isto tako sadržaj takvih medija ne bi trebao biti dovoljan da nekome u ruke izručimo naš stvarni svijet.

S druge strane, svaka isključivost, svaki govor mržnje, iako pronalazi svoju publiku, ne približava svijet istini.

Povratak istini prije svega bi značio povratak poniznim i strpljivim ljudskim praksama, koje djeluju na principu koji je suprotan principima algoritma i informacije. Stvarni svijet se ne dijeli na ”sviđa mi se” i ”ne sviđa mi se”. Svijetu dugujemo našu razumnost, a jedni drugima dugujemo iskustvo.

Danas je revolucija odupirati se činjenici: ”ono si šta skrolaš”. Tada bismo manje jedni druge smještali u eho-komore i ne bismo olako izricali konačno ”mišljenje” baš o svemu – čak i onome što ”ne možemo smisliti”. Jer što ne može netko smisliti, izvjesno je da o tome nije u stanju ni misliti.

Prema tome, ne bi trebalo o tome ni govoriti. Više mišljenja (misaonosti), a manje govora i Contenta svima bi nam dobro došlo. I možda bismo tako lakše očuvali ovaj sve krhkiji svijet kakve-takve slobode.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Duševni komunizam: Bog kao duhovna nekretnina
    •  Moral i populizam na izbornim listićima
    •  Vjera straha gora je od svake sumnje
    •  Smije li đavao ne postojati?
    •  Dijaspora kao špajz hrvatskog nacionalizma
    •  Fra Franjo Ninić: Čovjek koji nije gubio pribranost
    •  Fašizam se sve više ''neometano'' goji
    •  Grobljanska Crkva i zaboravljena vječnost
    •  Mali brat u svijetu velikih ''tata''
    •  Obavijest za nadrndane stanare

> Svi tekstovi ovog autora