Bleiburško prokletstvo

Potresna scena. Ispred spomen crkve Muke Isusove u Donjem Maclju 22. kolovoza 2026. godine pet redova s po sto malenih kovčega, što ih je slovenska policija na slovensko-hrvatskom graničnom prijelazu kod Maclja predala hrvatskim vlastima. U kovčezima su posmrtni ostaci pet stotina žrtava ”bleiburške tragedije”, koje su na putu iz Bleiburga prema Jugoslaviji ubili pripadnici Jugoslavenske armije. Ne partizani, jer je nakon što je Velika Britanija priznala Demokratsku Federativnu Jugoslaviju i Narodnooslobodilačka vojska preimenovana u Jugoslavensku armiju.

Upravo je to zorni prizor strahota poslijeratnog buktanja nasilja između ratnih neprijatelja, baš uoči Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima što se obilježava 23. kolovoza, na što je vojni ordinarij Jure Bogdan podsjećao u pogrebnoj liturgiji.

Pet stotina hrvatskih žrtava događaja čije ishodište je Ljubeljsko polje na području općine Bleiburg (slovenski Pliberk). Odavde je krenula jedna kolona do mosta nad Dravom kod Lavamuenda (slovenski Labot), koji je sačinjavao granični prijelaz prema Sloveniji inače preuzet od jugoslavenskih vojnika. Odande je toj koloni, koja je na daljnjem hodu dobivala pojačanje: hrvatski vojnici ustaše, domobrani, bosanski muslimanski pripadnici vojnih snaga NDH, ali i slovenski domobrani, belogardisti i pripadnici drugih antikomunističkih vojnika, uz članove obitelji dijela vojnika, krenuli su na hod danas nazvan Križnim putem.

To bi trebalo značiti: okrutna, nasilna smrt pravednika, nepravedno optuženih i osuđenih. Neki su na tom hodu umrli od iscrpljenosti ili pod rafalima pratećih vojnika – bio je to marš smrti.

Znam, za pobožna vjernika svaki napaćeni čovjek slijedi Kristov primjer. No zašto mi se izraz križni put za marševe poraženih vojnika poslije rata svejedno čini neprimjerenom sakralizacijom događaja, u kojem patnici nisu bili nevine žrtve, ili nisu svi bili nevini. Kao vojnici nisu mogli ostati nevinima.

Zapovjednik ustaške obrane Vjekoslav Maks Luburić prilikom povlačenja prema austrijskoj granici uključio je ustašku obranu u kolonu vojske NDH, dok je on istodobno pobjegao. Na Ljubeljskom polju kod Bleiburga našao se (neutvrđen) broj jasenovačkih krvnika i drugih ratnih zločinaca. Nisu ni svi pripadnici tih kolona pristali na obustavu oružanog otpora protiv povratka u Jugoslaviju. Pucali su u svoje drugove u Bleiburgu, koji su bili za kapitulaciju. Smatram stoga da bi izraz marševi smrti bolje odgovarao činjeničnom stanju. Jesu trpjeli, no nisu svi trpjeli i umrli za domovinu.

Tko je kriv?

Obilna literatura hrvatskih autora u emigrantskom tisku i u hrvatskim medijima raspravlja o pitanju tko je kriv za Bleiburg. Odgovori na ovo pitanje glase: hrvatska strana. Ali tko? Ante Pavelić? Hrvatski generali? Englezi? Komunisti?

Prema opreznim procjenama pravnika koji se bavi poviješću prava Ante Nobila nema dokaza da je Josip Broz Tito osobno naredio zločin – no iz brojnih njegovih govora tijekom ljeta 1945. godine proizlazi da je, u najmanju ruku, imao saznanja o tome, ili je mogao predvidjeti kako će bivši partizani postupati s neprijateljima i ubojicama članova njihovih obitelji.

Tada je saveznicima već bilo poznato da su i u svim drugim europskim zemljama oslobođenim od nacionalsocijalističkih i fašističkih sila buktali plameni osvete. Jedan od simbola poslijeratne osvetoljubivosti su posmrtni ostaci Mussolinija i njegove ljubavnice, koje su ubili talijanski partizani kad su pokušavali pobjeći u Švicarsku. Također se u to vrijeme gomila leševa povlačila milanskim trgovima i ulicama.

Jedna je nedoumica status bleiburških žrtava – a nedoumica vlada, čak i za pravnike, o statusu vojnika NDH. Nobilo je ustvrdio da su ti vojnici imali ”status zaraćene strane u okviru Sila osovine”[i].

Protiv ove tvrdnje govori činjenica da zapadni saveznici nisu priznavali državnost NDH. Slijedom toga, razoružani vojnici Nezavisne Države Hrvatske nisu bili ratni zarobljenici, nego ”gerilci”, ”neregularna vojska”. Oni nisu spadali pod odredbe tada važećeg ratnog prava iz 1907. godine i prema tome nisu bili zaštićeni međunarodnim pravom kao ratni zarobljenici. Njihov pravni status ovisio je o tome koja ih je stranka u ratu zarobila.

Istina, nisu ni svi britanski dužnosnici bili jedinstveni po tom stavu, tako da je čak konzultirano Glavno sjedište Savezničke vojske za Europu. Harold Macmillan, tada visoki dužnosnik u zapovjedništvu Savezničke vojske, navodno je izdao zapovijed: Izručiti te vojnike Jugoslaviji, ali tražiti jamstvo Jugoslavije za njihov humani tretman.

Britanski povjesničari povijesti Bleiburga naveli su i vojne i sigurnosne političke razloge za izručenje hrvatskih vojnika Jugoslaviji. Britanci su željeli svakako izbjegavati oružane borbe između hrvatskih i drugih protujugoslavenskih vojnika na njihovom okupacijskom području. Bojali su se da će oni koji su bili za kapitulaciju biti šikanirani ili čak napadnuti radikalno poput Luburićevih[ii].

Nad svim zarobljenicima koji su streljani bez suda, počinjen je zločin, bez obzira na to što su neki ili mnogi od njih bili i sami zločinci.

Ne mogu, a da ne postavim pitanje koje mi je dugo na umu. Zašto Hrvati žale samo za svojim nepravedno ubijenim žrtvama komunističkog pravosuđa? Naime, nikada nisam čula da se itko temeljito bavio Bleiburgom. Inače bi se netko sjetio da u Bleiburgu nije presuđeno samo hrvatskim, slovenskim, bosanskim itd. žrtvama. U Bleiburgu, naime, skovala se sudbina i još jednim antikomunističkih skupina, Čerkezima ili Kozacima odnosno Donskim Kozacima.

Čerkezi su i uz bok ustaša sijali smrt i patnje civilnom stanovništvu, no 1944. godine velik broj njih prebačen je u Furlaniju, u ondašnje borbe Nijemaca protiv jugoslavenskih partizana – bili su strah i trepet gdjegod su se pojavili. A 1945. godine Britanci su bili nadležni i za njih, a to je priča iz moje najuže domovine.

O tome sam od starijih ljudi dosta čula. Pričali su da su u velikim kolonama, oružani i divlji muškarci, u velikom broju sa ženama i djecom, krenuli ususret Britancima, u žarkoj želji da ih Britanci neće izručiti Sovjetskom Savezu. Britanci su ih izručili – iako su od Konferencije u Jalti u veljači 1945. godine odlučili ne predati jedinice ili pojedince bivše državljane Sovjetskog Saveza, jer su prvi izručeni bivši sovjetski ratni zarobljenici u Rusiji završili, zbog suradnje s neprijateljima (!) u gulazima ili čak pred streljačkim odredom.

U Bleiburgu je, dok su Hrvati čekali svoju sudbinu, određeno da će ih se predati Sovjetskom Savezu – i to iz analognog razloga, kao što su vojnici NDH bili predani jer nisu bili redovna vojska, nego gerilci. Kako sam čula od svjedoka vremena, bacili su u Dravu muškarce sa ženama i djecom, samoubilački upucali druge pa sebe same, ali pojedinci su uspjeli pobjeći od ovoga pokolja. Većina preživjelih izručena je 16. svibnja 1945. godine Sovjetima u štajerskom gradiću Judenburg, na tadašnjoj međi između sovjetske i britanske okupacijske zone.

Rado se i nepromišljeno govori o Nürnberškom tribunalu za ratne zločince kao o ”pravosuđu pobjednika nad poraženima” (Vae Victis). Međutim, bilo bi takvim draže da su krivci za tolike patnje i smrti – nacisti, fašisti – prošli nekažnjeni? Godine 1945. nije postojao niti jedan nadnacionalni sud, koji bi nepristrano mogao suditi tim zločincima. Ocjenjivati treba na osnovu što više informacija i što boljeg pregleda okolnosti događaja. To treba naročito preporučiti svima koji sa zločinačkim karakterom ustaškog režima danas organiziraju zabavne koncerte.

______________________________

[i] Anto Nobilo, ”Bleiburg: Nema dokaza da je Tito osobno naredio zločin” na: Autografu, https://autograf.hr/bleiburg-nema-dokaza-da-je-tito-osobno-naredio-zlocin/ (20. 8. 2026. – pristupljeno 23. 8. 2026.)

[ii] Darko Bekić, ”’Slučaj Bleiburg’: nova istraživanja, nova iskušenja”, časopis za suvremenu povijest, 21/1989., br. 1-3, 197.-214., https://hrcak.srce.hr/en/file/315367 (pristupljeno 24. 8. 2026.)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Višestruko ubojstvo u Svetom Križu kod Začretja
    •  Vrijedi li još uvijek Si vis pacem, para bellum?
    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima

> Svi tekstovi ovog autora