(Ne)mirno teku rijeke – katastrofa u Nepalu

Pjesma “Mirno teku rijeke” spjevana je od Drage Britvića 1959. godine kada je čovjek živio u suživotu sa prirodom, a glas Vice Vukova odzvanjao životom, poletom i nadom.

Gotovo sedamdeset godina nakon toga pokazuju se razorne posljedice ljudskog nemara, sebičnosti i poraznih ishoda njegovog gospodarenja Zemljom, jedinim planetom koji imamo, ili točnije, onoga što je od bogatstva i posebnosti zemljine kugle ostalo.

U dugom višedesetljetnom hropcu i samrtnim trzajima svoje je sužitelje Zemlja nedavno još jednom zatekla, doslovno zapljusnula silinom naplavina koju su se od himalajskih lanaca između Nepala i Kine strahotnom snagom i brzinom sručili na područje nepalskih nizina i kotlina lomeći i odnoseći sa sobom sve što se našlo na putu: ljude, stoku, domove, građevine, vozila…

Glacijalni ledenjaci u neprirodno brzom otapanju nakon zemljinog neprirodnog zagrijavanja, odgovorili sručivši se svom silinom nakon popuštanja prirodne, od komada glečera ustanovljene brane, i porušili sve živo pred sobom. 

Dok višednevne potrage uz korištenje najrazvijenijih tehnoloških dostignuća još traju i na zemlji i u njoj, broj stradalih premašio je tisuću a na stotine je nestalih i neprebrojivu stetu u ljudskim i materijalnim gubicima.

Nepal je bio azijska mirna zemlja nasmijanih, skromnih ljudi u koji su se od šezdesetih godina upućivali putnici namjernici tražeći duhovnost, mir, opuštanje, blaženstvo, svoju shangri-la, oazu sreće na kraju svijeta. 

Moderna civilizacija i dolazak ljudi nenaučenih na poštivanje duha planine, neponovljive prirode, jezera i rijeka, uništila je do tada mirno okruženje nedodirljivih, čudesno lijepih himalajskih vrhova pred kojima je čovjek dolazeći u prvim ekspedicijama osjećao strahopoštovanje.

Lokalni sherpe koji su strance pratili u lovu na avanturu, danas se bore prebrajajući koliko stranci donose plastike i opreme brižno je pobrajajući i kontrolirajući da se ista vrati, a ne ostavi na Himalaji opterećujući je nekontroliranim količinama smeća.

Uz zagrijavanje planeta, nuspojave tehnološkog razvitka, vlastite sebičnosti i odsustva fokusa na prioritetno, a to je očuvati zemlju, prirodu i spriječiti ekološku katastrofu i njeno fatalno zagrijavanje, čovjek tome i dalje znatno doprinosi: on za sobom ostavlja kataklizmičan trag, posebice kroz količine smeća koju odbacuje za sobom. On ustrajno radi na totalnom uništenju svojeg staništa.

I sve zbog jednog razloga: moderni ljudi ne znaju slušati prirodu, ne razumiju je, ne osjećaju i nisu prepoznali kada davala je znak da je dosta: rukavci rijeka koje nemirno teku granicom Nepala i Tibeta poprište su posljednjeg gubitka kontrole i čovjekove nemoći.

Osim domaćeg stanovništva mahniti tijek voda odnio je uz domaći nepalski živalj i masu stranaca koji desetljećima dolaze po izazov. 

Ovom izazovu ljudi se nisu nadali i teško se sa njim suočavaju. Od mirne zemlje sretnih ljudi okruženje je postalo kaotično, posljednjih 15 godina meta potresa, poplava, nesigurnosti, kao da je i prirodi i tamošnjim ljudima bilo lakše dok su živjeli skriveni i sami.          

Ni rijeke danas ne teku mirno, a čovjek u prirodi Nepala i sire ne traži mir već senzaciju i selfie. 

Stih o rijekama koje mirno teku zvuče kao daleka prošlost, i one se suočavaju s teškim posljedicama lošeg postupanja čovječanstva, ekološkim katastrofama koje čovjeka do jučer moćnog, ostavljaju samog i bespomoćnog.

Rijeke su bile simbol čistog suživota s prirodom i života na njima, danas njima gospodari ljudski faktor drastično mijenjajući im tokove, eko sustave i odnoseći i ljudski život.

Ni jedan dio kugle zemaljske nije toga pošteđen: ni Zrmanja kojom je svojevremeno zagospodario mazut, ili tone plutajućeg otpada koje guše nekada biserno zelenu Neretvu, ni zemlja Like ponosne danas najviše opustele, u kojoj su preko noći zakopali tone opasnog otpada.

Nekada je, u srednjem vijeku, krivce čekao stup srama i bič. Danas kratka vijest o puštanju iz pritvora i s vijestima se ide dalje, do novih vijesti, agresija i smrti. Prirode, ljudi, zdravog razuma. 

Rijeka Trishuli teče od Kathmandua, glavnog grada Nepala, prema Pokhari. Prošla sam cestom koja vodi uz rijeku koja se strahotno razlila pred nekih desetak godina proputovavši Nepal sa sportski vudrenom grupom i bilo je lijepo: našla sam svoj shangri-la u Nepalu i u ranojutarnjim zvonima budističkih hramova i mirisu hindističkih svetišta Kathmandua, u skromnosti tibetanskih svećenika i nasmijanih žena i djece. Putujući uz mirnu rijeku Trishuli prema Pokhari uskim zavojitim cestama koje ostavljaju bez daha, imala iskustvo raftinga i smjeha i opuštanja.

A 10-tak dana kasnije na radiju čula o katastrofalnom potresu u Nepalu koji je sve nas iz grupe mobilizirao da sakupljamo, uz podršku UNICEFA, sredstva za postradalu djecu Nepala izlažući svoje fotografije snimljene na putu po Nepalu.

Ovih dana slušam vijesti koje čovjeka ostave zatečenim i tužnim: što je donio čovjek kročeći sve dublje i češće u prirodu i ostavljajući u njoj svoj trag: zagadio sve industrijom i otpadom, uništio tokove rijeka i njihovu bioraznolikost, od Hrvatske do Nepala, pretvorio žive tokove tekućica u stajaće akumulacije i lokacije ispusta otpadnih voda hotela.

Raširio se u okruženja (ne)dopuštenih (ne)kontroliranih izgradnji, od staništa Plitvičkih jezera do načičkanih usputnih restorana uz nekada pitomu nepalsku rijeku Trishuli, nad kojom se nekada nadvijali pješački mostovi i veselo pjevale nepalske obitelji u odlasku na radove u polja riže, a danas traže mrtve.

Bez zdravih rijeka i prirode nema ni zdravog čovjeka.

Masovni turizam i alpinizam od Himalaja u Nepalu, ranije simbole netaknute prirode, pretvorio je u mjesta ozbiljne ekološke krize. Regija Mount Everesta poslala je “najviše odlagalište otpada na svijetu” (prema National Geographicu), mjesta koja su 1979.godine od strane UNESCA postala mjestom od posebnog značenja, kao kulturno svjetsko nasljeđe, bori se sa zagušenjem primajući dnevno po 500 penjača, koje ni visoke cijene (i koje uključuju i dio vezan uz eko zaštitu) ne zaustavljaju u pohodu na avanturu.

Nepoštovanje prirode počelo je, čini se, s prvim osvajanjem vrha, nakon 1953. nakon Edmunda Hillary-a i Tenzinga Noirgaya jer do 1950. zemlja je bila posve zatvorena za strance.

Toplinsko zagrijavanje bilo je samo dodatan rizičan faktor da priroda doživi potpuni slom. I ledenjaci visoko gore na vrhuncima, i rijeke i njihov mir, i tijek: nemirno sada teku rijeke. One već desetljećima trpe biološki otpad i kontaminaciju, ljudski otpad (urin,fekalije) na ekstremnim visinama i pukotinama ledenjaka (primjerice Khumbu) se sporije razgrađuju: u proljeće uz otapanja svi biološki toksini završe u rijekama.

Po nekim podacima takvi sastojci su kontaminirali vode Nepala na 63% tracking ruta ugrožavajući zdravlje lokalnog stanovništva nizvodno (izvor: DongA science) i ulažu se enormni napori da se očuva kvaliteta voda.

U snijegu i rijekama istovremeno su znanstvenici otkrili zabrinjavajuće količine mikroplastike, čak i na visinama iznad 5000 metara gdje se dugo od strane penjača ostavljalo sve što im je bilo suvišno, često plastično.

Sanitarne i ekološke probleme izazvali bi uz desetljeća star otpad i brojna tijela stradalih.

Mogu li rigorozne mjere s depozitima koji se plaćaju na ulasku na penjačke ture zaustaviti ovo katastrofalno stanje? Djelomično mogu usporiti, rekli bismo. No zatopljavanje zemljine kugle je proces koji dugo traje i na koje čovjek nije pravovremeno reagirao.

Nepalska rijeka Trishuli bila je dugo pojam kristalno čiste planinske vode i top svjetska lokacija za rafting. Ona danas proživljava ekološki slom: ona grca i tragičan je spoj dvaju katastrofa: desetljeća ljudskog zagađenja uzrokovanog turizmom i klimatskog sloma koji je ovih dana kulminirao stravičnim poplavama.

Uz autocestu Prithvi izgrađeno je 1600 hotela, restorana i odmarališta s otpuštanjem otpadnih voda u nju, duž 96 km rijeke nema organiziranog odvoza smeća i turisti i ugostitelji oblikuju divlja odlagališta smeća, a sve što je otpad – nakon raftinga se ostavlja uz nju kasnije je dodatno kontaminirajući.

Razorna prirodna sila dodatno je pogodila ranjivu rijeku kada se u kolovozu golema masa leda odlomila s ledenjaka Langtang Lirung. Glacijalna poplava i val koji je uslijedio povukla je za sobom silnu količinu vode, mulja i stijena brzinom od 180 km i pomeo sve sa sobom, odlagališta smeća, plastike, infrastrukturu, hotele, mostove, ljude, i žitelje i strance, pod naletom 2 miliona tona otpadnog mulja.

Vode s Himalaje nakon masovnog čovjekovog ulaska u planine ne nose više bistre gorske vode u dolinu, već mulj i smrt.

Ljudski faktor i klimatske promjene su  Trishuli – rijeku koju pamtim u svjetlu sunca, zelenila i idile, pretvorile u zonu smrti.

Prema procjenama stručnjaka i susjedne regije su u riziku; uz regiju Mount Everesta (dolina Khumbu) to je i središnji i istočni Nepal (u dolini rijeke Tama Koshi), Butan (uz rijeku Pho Chu uz povijesne gradove), indijska Himalaja, do Utarakhanda gdje je i ranije bilo sličnih katastrofalnih poplava, i Pakistana (Karakoruma) takođe s rizikom stvaranja ledenjačkih brana i njihovog pucanja.

Human pristup nema šanse uz agresivnog i lakomog čovjeka: povijest i stanje na Himalaji pokazuju da apeli na svijest i ljudsku dobrotu nemaju šansu protiv agresivnog konzumerizma i želje za profitom.

Rijeke više ne teku mirno, priroda u cjelini uzvraća udarac.

Da li je to čovjek shvatio: da li mu je to konačno dovoljno?

Iskustva govore da samo angažiranje lokalnih zajednica, poštivanje zakona, stroga kontrola i stroge kazne mogu dovesti do promjena.

Ovdje je riječ o Nepalu, a gdje smo mi?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nismo ovce!
    •  Slaviti Uskrs od nemoćnih okrenute glave
    •  Braća za čijom pjesmom desnica u zrak se diže
    •  Od ''katedrale duha'' do zgarišta: Vjesnik
    •  Nema mira ni uz oltar ni na cesti: ne nasilju
    •  Kako učiti nove generacije ''ako ne znaju što je bilo''
    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu

> Svi tekstovi ovog autora