autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

(Raz)otkrivanje logike zla – Do kuda sam došla

AUTOR: Katarina Kruhonja / 30.09.2026.

Katarina Kruhonja

Mladićev ispraćaj uz prisutnost (neformalnu) države, Srpske pravoslavne crkve te velikog broja njegovih poklonika, uključujući, po riječima koje je izrekao u opelu, i patrijarha Srpske pravoslavne crkve, više nije aktualna tema o kojoj se pišu kolumne. Odnosno, događaj je neizbrisivo zapisan, a bit će temom s vremena na vrijeme, u raznim prilikama i okolnostima.

Nema više smisla raspravljati je li EU dovoljno jasno i oštro osudila taj politički čin Srbije. Ili je li patrijarh Porfirije vodio opelo i rekao to što je rekao kao poklonik Ratka Mladića i njegova (ne)djela, ili je to učinio iz vjernosti i ljubavi svojoj crkvi i narodu, ili da se možda ipak radi o kršćanskom stavu prepuštanja suda Bogu? Bullshit.

Kod nas je fokus skliznuo i na Porfirijev zagrebački kružok: je li Porfirije bio iskreno dijaloški te o karakteru i karakteru djelovanja onih koji su organizirali i sudjelovali u tim kružocima. Razumijem njihovu potrebu za samo-razumijevanjem. Žalosti me i hajka na njih.

Opravdavanja i optužbe odvlače od bitnog – od ljekovitog procesa suočavanja radi učenja za budućnost.

Mislim da bi moglo biti korisno da nakon istupa patrijarha Porfirija sudionici kružoka, pokušaju zajednički, interno, ponovno promisliti svoju povijest – e da bi iz tog, za pretpostaviti traumatskog, iskustva izvukli pouke važne za procese pomirenja. Jer osnaživanje za pomirenje je i bila svrha kružoka, koliko znam.

No, ja se, evo, usuđujem pokušati pozornost usmjeriti na razotkrivanje logike zla.

U tom smislu sam ovu kolumnu započela pisati prije više od deset godina. Kada su se kod nas, nakon presude za ratni zločin nad civilima, počele nositi majice s natpisom ”I ja sam Mirko Norac”. Ne otkrivam nešto novo, nego sebi razotkrivam, svakodnevno se hrvam s prepoznavanjem logike zla – spirale nasilja: od prešutnih, od gotovo neprepoznatljivih, pa do (meni) potpuno bjelodanih situacija kakva je slavljenje ratnog zločinca kao heroja.

”Ratko Mladić je našu djecu premještao iz primarnih u sekundarne i tercijarne masovne grobnice, a danas ga sahranjuju uz državne počasti.”

(Majke Srebrenice)

”Ratko general… je pravoslavni kršćanin i srpski vojnik… koji je podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda… Duboka zahvalnost i neka mu je vječni spomen.”

(Patrijarh Porfirije)

”Toliko smo poraženi u svakom smislu… u isto vreme osećam tugu, razočarenje, gađenje, bol, sramotu.”

(Jedna Beograđanka)

Izjava Majki Srebrenice činjenica je koja pogađa bit i poziva na solidarnost u osudi tog državnog (ne)čina.

Istup patrijarha Porfirija na opelu suočava nas s time koliko je pogubna, a raširena, logika kojom svaka grupa može svoje nasilje učiniti prihvatljivim. Treba je razotkrivati.

A izjavu: ”Toliko smo poraženi u svakom smislu… u isto vreme osećam tugu, razočarenje, gađenje, bol, sramotu” čujem kao vapaj za dubljim razumijevanjem – kako je tako što moguće, kako ratni zločinac postaje herojem!? Gdje to živimo!? Možemo li tu više živjeti!? Što nam je činiti!?

Mehanizam kojim se zlo prenosi ne počinje nužno mržnjom prema drugome. Nego iz logike da ”nema nama sigurnosti ni opstanka dok prijetnju – neprijatelja ne eliminiramo”. Ona može svoje ishodište imati u potrebi za sigurnošću ili/i za samoodređenjem i/ili slobodom ali odabrani način realizacije ne donosi ni pravdu ni mir. Nego spiralu nasilja. Slijedi stav da netko mora napraviti ono što ja/mi sami ne bismo mogli – eliminirati one koji su prijetnja. Neprijatelj se potpuno dehumanizira, a taj netko, koji za ”nas” čini ono prljavo, postaje junak.

Događa se pogubna zamjena:
zločin → požrtvovnost → dužnost → junaštvo → čast,
jer je, evo, počinjen radi sigurnosti u ime grupe/naroda.

Zastrašujuće mi je kad logika birati eliminaciju neprijatelja kao zalog za sigurnost postaje normalnost. Zastrašujuće mi je i zbog raširenosti i ukorijenjenosti te logike.

Imamo li mogućnost izbora? Da, imamo.

Biram: NE U MOJE IME.

To je više od osude, to je stav, granica i hrabrost za prihvatiti osobnu odgovornost. NE U MOJE IME je čin otpora logici zla koja se širi i hrani, pa i međugeneracijski, pogubnim oblikovanjem karaktera kolektivne pripadnosti i identiteta.

Kažem, a da bi to bio čin otpora i svjesnosti osobne odgovornosti, mora biti javno:

ne u moje ime ubijati;

ne u moje ime ponižavati;

ne u moje ime protjerivati;

ne u moje ime opravdavati nasilje i genocid;

ne u moje ime proglašavati zločinca junakom;

i ne u moje ime šutjeti zato što je počinitelj ”naš”…

”Naše” nije nešto čega se trebam odreći da bih bila moralna. Naprotiv — kažem: ovo je moje društvo, moj narod, moja zajednica, i upravo zato ovo ne prihvaćam u svoje ime.

Iz stava NE U MOJE IME moguće je argumentirano propitkivati javno izrečenu riječ ili čin političara, crkvenih vođa, sudaca, osoba od javnog utjecaja, učitelja, mojih roditelja ili sinova i kćeri, prijatelja… novinara, uredništva/uredništava portala koje pratim ili čak u kojem objavljujem…

Nakon prizora ispraćaja Ratka Mladića znam da bih to trebala raditi češće, jasnije i glasnije. Također znam da mi treba snage. Ali znam i da nisam sama.

Voljela bih da i vas to – NISI SAM/A – utješi, ohrabri i poveže.

Još tekstova ovog autora:

• Volim te ovoLIKO
• Mirotvorno zajedništvo Petera Kuzmiča u vremenu podjela
• Kako graditi mir usred ratova i kulture nasilja
• Kako čitam govor kanadskog premijera u Davosu
• Thompsonov nastup me podsjeća na ''Jogurt revoluciju''
• ''Mirotvorovi'', ali pitanje je kako?
• Što sam naučila od studenata u Srbiji?
• Hrvatska - zarobljena ili socijalna država?
• Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
• Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: POLITIKE SUOSJEĆANJA
Oznake: Katarina Kruhonja, Majke Srebrenice, Mirko Norac, patrijarh Porfirije, Politike suosjećanja, Ratko Mladić

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

18 Sep

Jesu li teroristi pobijedili nakon 11. rujna? SAD su odgovorile na napad u New Yorku upravo onako kako su napadači priželjkivali, pridonoseći stvaranju svijeta u kojem je terorizam postao toliko uobičajena pojava da više ni ne znamo kada tu riječ treba upotrijebiti.