Volim te ovoLIKO

Na dan prosvjeda ”Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” objavila sam na svojoj FB stranici: Slavim danas ohrabrena jer vidim nadu za demokraciju👍: imamo GRAĐANE – imamo snagu suosjećanja❤ i solidarnosti u hrabrom otporu političkoj korupciji ✊

Prema mojoj, ne baš pouzdanoj evidenciji, ovo bi bila moja trideseta kolumna u Autografu pod temom politike nenasilja (Da, trideseta je, op. A). Potiče me na pisanje, ali me istodobno čini i zdvojnom: kako pisati iz perspektive politike nenasilja i pomoći njezinu boljem razumijevanju kada je i meni samoj njezino življenje svakodnevni izazov? Ipak, i danas se za taj pristup opredjeljujem.

O prosvjedu pišem iz dvije, po meni nužno povezane perspektive: iz perspektive nenasilnog građanskog otpora i solidarnosti te pitanja što nam treba da kao društvo i politički uređena zajednica uhvatimo korak – zapravo, preteknemo razornu toksičnost otpada i opasnog otpada.

Nadnaslov prosvjeda – VOLIM TE OVOLIKO – meni pristiže kao poziv suosjećajnih građana na suosjećanje sa zavičajem – suosjećanje kao pokretač za djelovanje i za solidarnosti; suosjećanje koje povezuje unatoč različitosti, preko zemljopisnih i ideoloških podjela i temelj je suosjećajnih (nenasilnih) politika.

Zavičaj razumijevam kao zajedništvo ljudi i prirode u kojoj i s kojom živimo.

Suosjećanje onih koji nas pozivaju – građana iz Građanske inicijative ”Gospić je naš dom”, prema ljudima i prirodi u kojoj žive je osvjedočeno: zapažali su, pratili, uporno prikupljali informacije i znanje, učili o sustavu i djelovali – razumno govorili, upozoravali, tražili od institucija da reagiraju, zatražili podršku od drugih građana. 

Njihovo znanje, razumijevanje problema, građansko djelovanje i javni govor povezalo ih je sa zabrinutim građanima i s onima koji se također hrvaju s institucijama zbog sličnih problema diljem Hrvatske.

Njihov prosvjed je artikuliran otpor nepravdi i pozivanje na odgovornost institucije zbog pripuštanja, nečinjenja i mogućeg zataškavanja opasnosti od nelegalno uvezenog opasnog otpada istovarenog u Gospiću, Lici i drugim dijelovima Hrvatske.

Cijenim kako su organizatori uspjeli u našem duboko podijeljenom društvu i u situaciji kada se oporba intenzivno bavi istim pitanjem ostati uključivi i izbjeći  a izbjeći da njihova akcija bude proglašena ”politikanskom” koja se koristi otpadom da bi rušili vlast. 

Cijenim i oprez, senzibilnost za situaciju i mudro postavljanje opozicije – podrška ali ne preuzimanje.  

Cijenim način na koji su prosvjednici pružili ruku vladi RH  – upućivanjem zahtjeva u odnosu na konkretno odlagalište i tvornicu u Gospiću.

Navela sam elemente otpora i djelovanja Građanske inicijative Gospić je naš dom koji su ključni za nenasilno djelovanje na društvenoj promjeni. Postignuća se vide u broju prosvjednika i puno većem broju hrvatskih građana koji podržavaju prosvjed iako na njemu nisu bili.

Međutim, vezano uz prosvjed u javnom prostoru se mogu čuti dva prijepora.

Jedan je da su zahtjevi organizatora prosvjeda trebali biti ne isključivo lokalni nego oni koji bi doveli u red nacionalu politiku zbrinjavanja otpada/opasnog otpada.

Drugi se odnosi na ”pruženu ruku” – to što su organizatori dali prostor odgovornima na popravak u konkretnoj lokalnoj situaciji dio javnosti doživljava kao fijasko, kao davanje podrške vladajućima.

”Pružena ruka” u nenasilnom djelovanju za društvenu promjenu znači čuvati prostor za moguću suradnju na problemu o kojem je riječ. Oni na drugoj strani se ne označavaju kao neprijatelji koje treba ukloniti pa da bi time i problem bio riješen. Te se druge vidi kao dio rješenja – kaže se NE nepravdi a DA suradnji na rješenju.

Važno je reći da je u konkretnoj situaciji ta pružena ruka mogla biti i nešto drugo – npr. zahtjev za smjenom odgovornih ili čak i zahtjev za raspisivanjem prijevremenih izbora. Naime, zahtjev za raspisivanje prijevremenih izbora ne znači svrgavanje vlasti nego zahtjev za provjeru vjerodostojnosti vladajućih kod biračkog tijela.

Naravno, ”pružena ruka” u ovoj je situaciji mogla izgledati i drukčije – kao zahtjev za smjenom odgovornih ili za raspisivanjem prijevremenih izbora. I takav bi zahtjev bio legitiman: prijevremeni izbori nisu svrgavanje vlasti, nego provjera njezine vjerodostojnosti kod birača.

Smatram da prvenstveno treba uvažiti stav onih koji su organizatori prosvjeda, da je u aktualnim okolnostima bilo mudro ići s konkretnim zahtjevima za sanacijom a ne političkim zahtjevima, a da kampanju treba nastaviti na nacionalnoj razini i s nacionalnim ciljevima.

Tu s pitanja KAKO prelazimo na pitanje ŠTO dalje – što nam nužno treba da kao društvo i politički uređena zajednica uhvatimo korak, zapravo preteknemo razornu toksičnost otpada/opasnog otpada.

Ključnim mi se čini očiti nedostatak znanja na svim razinama. Slučaj ”Gospić” to ilustrira. Vidjeli smo kako građani moraju sami postati gotovo stručnjaci da bi mogli postaviti jednostavno pitanje: ”Je li naš okoliš siguran?” i ”sa zrnom soli” razmatrati odgovore koje institucije daju.

Vidimo kako institucije i oni koji donose odluke užurbano prikupljaju znanje kako bi mogli dati koliko toliko smislene odgovore, ponuditi hitne mjere i sanaciju! A strateško i dugoročno još je obavijeno velom tajne – ne postoji. Usuđujem se reći da još ne postoji dostatna razina znanja i razumijevanja problema.

O tome kako nam znanje kasni imam i osobni, pokazni primjer.

Prije dvije godine, u Osijeku smo imali veliki požar plastike na području tvrtke Drava International. Kao gradska vijećnica obišla sam požarište drugi dan, dok je još gorilo. Prizor tla koje je ”kuhalo” jer je gorjela i zakopana plastika otvorio je dodatno pitanje: kako je u tvornici koja prerađuje plastični otpad ovaj završio u tlu i kakve su posljedice toga za okoliš i zdravlje ljudi? Našla sam se pred problemom koji danas gledam u Lici – nedostatkom pravodobnog i pouzdanog znanja.

Gradonačelnik je odgovorio da monitoring rada tvornice za preradu plastike nije u nadležnosti Grada. Želeći razumjeti što možemo i trebamo učiniti kao gradsko vijeće, morala sam istraživati propise, nadležnosti i stručne procjene. A dok se još dimilo počela su politička prepucavanja o tome radi li se ili ne o ekološkoj katastrofi. Struka je zauzela stav da provedena mjerenja nisu ni blizu dostatna za odgovorno proglasiti ekološku katastrofu.

Moje ”Mea culpa” jest da se ni sama nisam dovoljno duboko upustila u proučavanje problema da bih mogla biti konstruktivno kritična na sjednicama Gradskog vijeća. Ali ni gradska uprava nije pokazala da je takvo znanje sustavno prikupila i povezala kako bi građanima mogla dati jasne odgovore i poduzeti odgovarajuće mjere. Što je od tada učinjeno da bismo pouzdano znali što se dogodilo s tlom, vodom i okolišem i koji su budući rizici – barem meni nije poznato. Dvije godine.

Naše znanje kaska za problemom opasnog otpada i gospodarenja otpadom na svim razinama.

Zato držim dragocjenom analizu Branimira Hackenbergera i Tamare Đerđ o stanju otpada na području Like. Ona precizno pokazuje što iz dostupnih podataka možemo zaključiti, što ne možemo i što tek treba utvrditi. Primjer je kako izgleda odgovorno proizvoditi znanje u uvjetima nedostatka podataka.

Ne možemo od svakog građanina očekivati da postane toksikolog, hidrogeolog, pravnik i stručnjak za gospodarenje otpadom kako bi mogao zaštititi vlastiti okoliš.

Građani trebaju dovoljno znanja da pitaju prava pitanja. Ali država mora imati dovoljno znanja da na njih može odgovoriti.

Zapravo, ne trebamo samo više znanja. Trebamo znanje koje se stječe u obrazovnom sustavu, znanje koje je ugrađeno u institucije, povezano među strukama i dostupno javnosti. Znanje koje omogućuje odgovorno odlučivanje i upravljanje.

Ili kraće: trebamo institucije koje proizvode, čuvaju, povezuju i koriste znanje prije nego što problem postane kriza.

I što sada, na što se kao vijećnica odlučujem obavezati, što očekujem od oporbe?

Ako građani moraju učiti zato što su ugroženi, a institucije uče tek kada su prozvane, onda oporba treba učiniti vidljivim da stječe i stvara znanja i prije nego što dođe na vlast.

Nastavak hoda za nezagađen zavičaj, Liku i Hrvatsku, vidim u snažnijem povezivanju građana ali i potrebnog znanja i resursa. Građanski pritisak je otvorio vrata kroz koja, da bi se promjena dogodila, trebaju ući znanje, struka, odgovornost i odgovorna politička volja.

Na mjestu je nakon ovog prosvjeda postaviti pitanje: što ja mogu učiniti i što možemo učiniti zajedno!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mirotvorno zajedništvo Petera Kuzmiča u vremenu podjela
    •  Kako graditi mir usred ratova i kulture nasilja
    •  Kako čitam govor kanadskog premijera u Davosu
    •  Thompsonov nastup me podsjeća na ''Jogurt revoluciju''
    •  ''Mirotvorovi'', ali pitanje je kako? 
    •  Što sam naučila od studenata u Srbiji?
    •  Hrvatska - zarobljena ili socijalna država?
    •  Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
    •  Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
    •  Radost i politike nenasilja

> Svi tekstovi ovog autora