Meditacija o sjećanju

Jednostavno se dogodilo da je siječanj vrijeme sjećanja. Prigodom stote obljetnice rođenja pisca-legende Vitomila Zupana naveliko smo raspredali uspomene na nj, i još ćemo. U ljubljanskoj Galeriji Riharda Jakopiča traje prva pregledna izložba vrhunaca gotovo sedamdeset godina dugog likovnog stvaralaštva Jože Cauha, slikara, grafičara, pisca, pjesnika i filozofa, koji trećinu života prebiva u Parizu i koji će, kad u travnju bude zatvarao izložbu, napuniti devedeset godina. Zamolili su me da u Galeriji s njim vodim razgovor. Ne o slikama, već o njegovim uspomenama na život. Na ljude s kojima je bivao.

 

Iz Jože Cauhe jednostavno je vrilo. Bogatim nam je rječnikom slikao doživljaje djeteta-suvremenika invazije na Normandiju, gdje je bio svjedokom ljudske klaonice. Crtao je tragičnost ubijanja u partizanima, gdje su pred njegovim očima umirali njegovi najbolji prijatelji. I govorio o radosti oslobođenja, kada je 9. svibnja 1945. godine, kao jedan od četvorice mladih partizana, to obznanio preko ljubljanskog radija.

 

Slušali smo ga otvorenih usta dok je pričao o spoznavanju istočnjačkih filozofija s kojima se upoznavao dvije godine u Burmi, po samostanima i tijekom posjete svetim mjestima. I nakon toga je nastavio sustavno studiranje ezoterične literature: Teilhard de Chardin ¹⁾, Gurdjijeff ²⁾, Uspensky ³⁾… S njime smo šetali po pariškim kavanama i bulevarima, posjećivali salone i galerije, udisali slobodu i užitak…

Kada me zapitkuju o umiranju i dobroj smrti, uvijek iznova odgovaram kako je važno u kovčeg života spremati lijepe uspomene, bogate unutrašnje doživljaje, blistave trenutke ljepote i suzama umivene promijenjene boli. Zato da tada, kada naše tijelo bude ležalo nepomično na postelji, a očni se kapci sami zatvarali, možemo otvoriti kovčeg uspomena i polagano, sa zahvalnošću, uzimati prizor po prizor. “Čuvaj se čovječe da se ne zaboraviš sjećati!”, ponavljam, stalno nanovo

 

I mene su zamolili da se prisjetim svojih uspomena. Za Zbornik, prigodom pedesete obljetnice postojanja studija novinarstva na ljubljanskom Fakultetu za društvene nauke (Fakulteta za družbene vede), ranije Fakultetu za sociologiju, politologiju i novinarstvo, na kojem sam diplomirala, magistrirala i četvrt stoljeća poučavala novinarski diskurs, etiku, odgoj za medije i literarno novinarstvo. No nisam se željela sjećati.

 

Kao što ne volim govoriti o davnoj filmskoj karijeri, iako sam još danas zahvalna na ulozi Janice u Babajinom filmu ‘‘Breza“. Kao što ne volim govoriti ni o svojoj davnoj manekenskoj karijeri. Kao što ne volim pričati o susretu s Titom i Jovankom. Kao što ne volim govoriti o vremenu Nove revije i oslobađanju Slovenije. Kao što ne volim govoriti ni o čemu drugom osim o vremenu SADA i svom životu OVDJE. To je sve što me uistinu zanima. Podsjećanje na vlastitu prošlost mi se osobno ne čini nimalo uznemirujućim i zanimljivim.

 

No, nekoliko sam prisjećanja napisala pod naslovom ‘‘Što sam bila i što sam htjela“ (Kdo sem bila in kaj sem hotela). Pjesmu koju sam napisala s motom kako je najvjerojatnije nitko od rijetkih čitatelja neće razumjeti, jer što sa svojim stihovima jedan Juan Ramon Jiminez ⁴⁾ radi u tekstu bivše profesorice i dugogodišnje predstojnice Katedre za novinarstvo? Što s njenim uspomenama na vrijeme studiranja i rada na fakultetu imaju stihovi:  Ja nisam ja/ Ja sam onaj, koji hoda uz moj bok, i ne vidim ga,/ … / onaj, koji hoda onuda, gdje mene nema,/ onaj, koji će stajati uspravno, kada umrem? Ili na koji način može, tek tako, usred teksta, upasti misao Christiana Bobina ⁵⁾ Samo pjesnik i smrt znaju čitati sa sata?

 

Odgovor na oba pitanja vrlo je jednostavan: da mi pjesnik nije pomogao, ne bih napisala ni onih nekoliko prisjećanja. Jer usprkos višekratnih urednikovih nastojanja jednostavno za to nisam nalazila motiv. Sjećanje na mene samu jednostavno me ne zanima i točka.

 

I, ako me ne zanima, kako to da o uspomenama, iz brevijara na mom noćnom ormariću, mogu citirati velikog francuskog profesora filozofije Andréa Comte-Sponvillea ⁶⁾ iz njegove knjige eseja ‘‘Mala rasprava o velikim vrlinama“? Evo što je napisao: “Svo čovjekovo dostojanstvo je u mislima, svo dostojanstvo misli je u sjećanju. Čovjek je smislen samo zbog sjećanja, ljudski smo zbog vjernosti. Čuvaj se, čovječe, da se ne zaboraviš sjećati!”

To je tako istinski moj odgovor na to, iako ga je izrekao filozof Boris Groys⁷⁾, zašto svijet ima tako snažnu potrebu za skupljanjem, konzerviranjem i pohranjivanju stvari: “Jer ne vjeruje u Boga! Jer, kada bi vjerovali u Božje sjećanje, tada ne bi radili zbirke. Pravi vjernici nemaju potrebu za skupljanjem, pohranjivanjem, čuvanjem. Znaju da je sve zapisano u Božanskome. U trenutku, kada više ne vjeruješ u Boga, i ne vjeruješ u Božansko sjećanje, jedino je sjećanje, koje ostaje, ono povijesno.”

 

Čuvaj se čovječe da se ne zaboraviš sjećati! – i moja nevoljkost oko pisanja sjećanja u logičnoj su suprotnosti. Stvarno! Znam kako je sjećanje važno, itekako dobro znam. Dok promatram umiruće, kod onih koji imaju mnogo lijepih uspomena na licu vidim lebdjenje. I dok leže mrtvi, sa zatvorenim očnim kapcima, nad njima se smješkaju njihove uspomene. I lijepe su, tako lijepe!

 

Kada me zapitkuju o umiranju i dobroj smrti, uvijek iznova odgovaram kako je važno u kovčeg života spremati lijepe uspomene, bogate unutrašnje doživljaje, blistave trenutke ljepote i suzama umivene promijenjene boli. Zato da tada kad naše tijelo bude ležalo nepomično na postelji, a očni se kapci sami zatvarali, možemo otvoriti kovčeg uspomena i polagano, sa zahvalnošću, uzimati prizor po prizor. “Čuvaj se čovječe da se ne zaboraviš sjećati!”, ponavljam, stalno nanovo.

 

I tada ta ista ja odlažem zapisivanje svojih uspomena, odbijam intervjue – ako novinari žele pisati o mojoj prošlosti, ne odlazim na maturalne obljetnice jer ne želim buditi uspomene??? Halo?!

 

Tako je to, čovjek sam, dakle, paradoksalno biće. Paradoks je i između mojeg znanja o važnosti sjećanja i želje da se sama sjećam nešto sasvim ljudsko. Nemam albume s fotografijama za razliku od moje kćeri, recimo, koja ih ima gomilu. U smeće sam pobacala mnoštvo pisama i razglednica jer što će mi (?) i tome slično.

 

I ovu kolumnu pišem zbog toga da bih bolje razumjela samu sebe. Uz površno saznanje da živim površnu egzistenciju, mora postojati još neki dublji smisao odbijanja razgovora o mojim sjećanjima. Može li mi ga dati ova meditacija o sjećanjima?

 

Ne znam. Ne znam je li ova misao, koju ću sada napisati, pravi odgovor. Nemam pojma. A zvuči tako lijepo i tako mi je draga. Uz nju se osjećam tako domaće, dok ju čitam po tko zna koji puta. To je tako istinski moj odgovor na to, iako ga je izrekao filozof  Boris Groys ⁷⁾, zašto svijet ima tako snažnu potrebu za skupljanjem, konzerviranjem i pohranjivanju stvari: “Jer ne vjeruje u Boga! Jer, kada bi vjerovali u Božje sjećanje, tada ne bi radili zbirke. Pravi vjernici nemaju potrebu za skupljanjem, pohranjivanjem, čuvanjem. Znaju da je sve zapisano u Božanskome. U trenutku kada više ne vjeruješ u Boga ni u Božansko sjećanje, jedino je sjećanje koje ostaje ono povijesno.”

 

_______________

 

¹⁾ Marie-Joseph Pierre Teilhard de Chardin (Francuska, 1. svibnja 1881. – New York, 10. travnja 1955.), francuski isusovac, teolog, filozof, antropolog, geolog

²⁾  Georg Gurdjijeff (Gurdjieff)- Georgij Ivanovič Gurdijev (Armenija, 13. siječnja 1866. – Francuska, 29. listopada 1949.), armensko-grčki mistik i filozof

³⁾ Uspensky – Petr Demijanovič Ouspenski (4. ožujka 1878 – 2. listopada 1947), Gurdjieffov  učenik

⁴⁾ Juan Ramón Jiménez Mantecon (Moguer, Andaluzija, 24. prosinca 1881. – San Huan, Portoriko, 29. svibnja 1958.), španjolski književnik, liričar i nobelovac

⁵⁾ Christiana Bobin (Le Creusot, Saône-et-Loire, Francuska, 24. travnja 1951.), francuski književnik i pjesnik

⁶⁾ André Comte-Sponville (Pariz, 12. ožujka 1952.) francuski filozof

⁷⁾ Boris Groys (Berlin, 19. ožujka 1947.), likovni kritičar, teoretičar medija, filozof; bavi se etikom, religijom, teorijom umjetnosti; profesor slavistike

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora