Kadiš za HBK

Klerici Katoličke crkve vole reći da se njima nikada i nikamo ne žuri jer institucija kojoj služe svoju povijest, a isto tako i vrijeme prošlo i buduće, mjeri tisućljećima. Ali, kad održavanje jedne sjednice Hrvatske biskupske konferencije treba pomaknuti za neznatno zrnce pijeska, kakvo prema vječnosti predstavlja jedan sat zemaljskog vremena, onda je biskupsko vrijeme odjednom dragocjeno.

 

Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji učinilo se nemogućim i nepriličnim da barem jedan biskup sat vremena potroši na odlazak u Hrvatski sabor kako bi svojim prisustvom, uz hrvatski državni vrh i najviše predstavnike svih ostalih najbrojnijih crkava i vjerskih zajednica, posvjedočio i kršćansku vjeru i ljudskost i tako supotpisao političku poruku osude strašnog masovnog zločina u kojem je, nažalost, s osobitim žarom i predanošću sudjelovala i ustaška Nezavisna Država Hrvatska.

 

Možda je i legitimno raspravljati je li premijer Milanović svoje zapažanje o niskoj hijerarhijskoj razini zastupnika Katoličke crkve baš morao izreći u okviru svog službenog govora. No, tu je riječ samo o političko-formalističkim i diplomatskim finesama, dok u samom sadržaju Milanovićevog komentara nema ničeg neistinitog, upitnog ili spornog.

Koliko god je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj predana komemoriranju hrvatskih žrtava komunističkih zločina, toliko je još uvijek oprezna i suzdržana kad treba pognuti glavu i pomoliti se za one koje su sustavno ubijali i istrebljivali Hrvati, da ne kažemo katolici ustaše. To valjda ne treba još jednom dokazivati navođenjem brojnih primjera, a tu očiglednu nelagodu prilično je lako i objasniti

 

Kad je o holokaustu riječ, a još konkretnije o nedvosmislenoj osudi masovnih ustaških zločina počinjenima prema Srbima, Židovima, Romima te, dakako, Hrvatima kojima savjest nije dopuštala te zločine prešutjeti bez aktivnog protivljenja, onda hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj vrlo pažljivo odmjerava vrijeme i intenzitet svog angažmana, onda se broji svaki korak koji treba učiniti prema jasenovačkom Kamenom cvijetu ili od Kaptola ili Ksavera prema Griču.

 

Da je tog istog dana na najvišoj državnoj razini bila upriličena komemoracija za sve žrtve ratnih, poratnih, pa i mirnodopskih komunističkih zločina, među čijim su žrtvama najbrojniji bili katolici i Hrvati, usuđujem se tvrditi da nema te sjednice čiji bi raspored zapriječio da se u Hrvatski sabor uputi najreprezentativnija moguća delegacija hrvatskih biskupa.

 

Koliko god je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj predana komemoriranju hrvatskih žrtava komunističkih zločina, toliko je još uvijek oprezna i suzdržana kad treba pognuti glavu i pomoliti se za one koje su sustavno ubijali i istrebljivali Hrvati, da ne kažemo katolici ustaše. To valjda ne treba još jednom dokazivati navođenjem brojnih primjera, a tu očiglednu nelagodu prilično je lako i objasniti.

 

Sudeći prema držanju Katoličke crkve i njenoj politici i diplomaciji tijekom mračnog 20. stoljeća, između dvije totalitarističke nemani koje su zinule nad Europom i svijetom Crkva je fašizam i nacizam jednostavno detektirala kao manje zlo od boljševizma i komunizma. Tako su se držali i Kaptol i Vatikan.

 

Ali, problem je u tome što se mnogi na Kaptolu i na Ksaveru (gdje je sjedište HBK) tako drže i danas, a najgore je što neki među njima, dok opravdano zahtijevaju i nastoje da se razotkriju svi komunistički zločini i zločinci, istodobno umanjuju, relativiziraju ili čak i niječu one ustaške, ili ih, kao na nekoliko mjesta u notornom martirologiju don Ante Bakovića, s biskupskim blagoslovom pripisuju partizanima.

Kada je predsjednik Ivo Josipović u prvoj godini svog mandata krenuo sustavno obilaziti sva grobišta i mjesta zločina svih strana, uvrstivši u svoja hodočašća i sramotne tragove koje su nažalost sve strane ostavile i u posljednjem ratu, posvuda je nailazio na nevoljkost i nespremnost za iskreno suočavanje s prošlošću, pa čak i podsmijeh

 

Na onoj pak antifašističkoj i komunističkoj strani koraci isto tako znaju postati teški i riječi suzdržane kada treba jasno, glasno i nedvosmisleno osuditi zločine počinjene na toj strani i kada treba poći pokloniti se i kolektivno pokajati na stratišta njihovih žrtava.

 

Kada je predsjednik Ivo Josipović u prvoj godini svog mandata krenuo sustavno obilaziti sva grobišta i mjesta zločina svih strana, uvrstivši u svoja hodočašća i sramotne tragove koje su nažalost sve strane ostavile i u posljednjem ratu, posvuda je nailazio na nevoljkost i nespremnost za iskreno suočavanje s prošlošću, pa čak i podsmijeh.

 

A nedužnih je žrtava toliko da ih sve komemoracije i molitve dok je svijeta i vijeka neće dostojno oplakati i vratiti im dostojanstvo nakon što su na način nedostojan bilo kojeg živog bića, a kamoli čovjeka, ubijeni, a njihova tijela bešćutno poput strvina razbacana po zastrašujuće brojnim jarcima, jamama i rovovima.

 

Katolički su biskupi svoj izostanak s komemoracije žrtvama holokausta na dan kada to čini čitav civilizirani svijet opravdali na birokratski i formalistički način. No, kad već nisu u ime kršćanskog duha i čovječnosti mogli prevladati svoju već toliko puta iskazanu netrpeljivost prema aktualnoj hrvatskoj vlasti, nitko im nije branio da budu veliki i pod vlastitim krovom. Mogli su na početak svog zasjedanja, koje ionako uvijek počinju molitvom, pozvati primjerice židovskog rabina da otpjeva kadiš, židovsku molitvu za mrtve i uz nju pognuti glavu u ime čovjeka pred, barem tako kažu, istim Bogom.

 

Nije to stvar ekumenizma, nego humanizma koji nam u javnom diskursu bilo koje boje i svjetonazora toliko bolno nedostaje ne samo u odnosu prema mrtvima nego podjednako i prema živima. Živimo u vremenu bešćutnosti, socijalne neosjetljivosti, duhovne plitkosti i zamiranja kulture koja na tom polju i danas može biti snažan povezujući simbol.

Mogli su biskupi na početak svog zasjedanja, koje ionako uvijek počinju molitvom, pozvati primjerice židovskog rabina da otpjeva kadiš, židovsku molitvu za mrtve i uz nju pognuti glavu u ime čovjeka pred, barem tako kažu, istim Bogom

 

Ali, pomanjkanje svijesti i znanja o toj kulturi iskazali su nažalost i organizatori same državne komemoracije u Hrvatskom saboru.

 

Podosta je već komentara napisano o neprimjerenosti još jedne demonstracije govorničke traljavosti premijera Milanovića čije su nemušte oratorske improvizacije bile naročito nedostojne prigode i poruke koju je želio poslati. Zasluženo je bio kritiziran i predsjednik Sabora Josip Leko koji bi doista morao poraditi na čitanju govora ili, ako je u tome problem, promijeniti naočale. Ali, neprikladan, pa time i nedostojan, bio je i sam završni glazbeni dio komemoracije u Saboru.

 

Violončelistica Ana Rucner odviše je estradizirana glazbenica da bi bila pravi izbor za takvu prigodu, a odabir skladbe „Oblivion“ argentinskog skladatelja Astora Piazzolle, ma koliko tugaljive bile njegove note, pokazala je pomanjkanje kulturnog sluha i smisla pored tolikih potresnih skladbi svjetskih, pa i hrvatskih skladatelja koje su same po sebi izravan umjetnički odgovor i na holokaust i na ostala davnija i novija stradanja i ubijanja nedužnih.

 

Da je samo bilo znanja i volje, za tu bi se prigodu našla i poneka itekako prigodna skladba nekog od hrvatskih židovskih skladatelja koji su za ovaj svijet, a nažalost uvelike i za hrvatsku glazbenu kulturu usmrćeni u Jasenovcu, poput Žige Hirschlera, Roberta Herzla ili Rikarda Schwarza. Neki ih glazbenici, poput pijanistice Tamare Jurkić-Sviben, vrijedno nastoje oživjeti.

 

Nažalost, za takve nema sluha na našim brežuljcima moći, baš kao ni ljubavi i poštovanja kako prema mrtvima, tako i prema živima.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora