Čokoladni holokaust

Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane.

 

Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika. Ranije je tu ugovorio izložbu i to je bio njegov rad. Kako se datum izložbe poklopio s Danom sjećanja, kada Europa komemorira 27. siječnja 1945. i oslobođenje sedam i pol tisuća preživjelih zatočenika Auschwitza, pred Dom hrvatskih likovnih umjetnika, koji Zagrepčani dobrohotno nazivaju Džamijom, pristigli su Zoran Milanović, profesor Josipović i Josip Leko.

Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane. Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika

 

Sljedećih dana padao je snijeg, pa se otapao, magla je pritisnula Zagreb, a zatim je granulo sunce i mijenjale su se meteorološke prilike, baš kao u Jasenovcu dok je logorska ciglana radila punom parom. Po monumentima koji su u samo nekoliko dana pridobili dodatna značenja, uklopili se u prostor kao da su oduvijek tu i kao da su stariji i od Meštrovićeva paviljona, ostale su posivjele krunice snijega.

 

Ništa ne izgleda tako zlokobno, tako jasenovački, kao ružni prljavi snijeg po crvenilu cigli kada ga pritisne ta magla zagrebačka, a ustvari savska i jasenovačka, ista ona gusta magla iz hrvatske narodne pjesme, kao u zimskim sezonama 1942., 1943., i sljedeće, i sljedeće…

 

Tako je trebalo biti, sve do 8. veljače 2014., do kada je, prema ranijem dogovoru, umjetnik izlagao svoje djelo. A tada će se jasenovačke cigle ukloniti i sve će biti kako je i bilo. U Zagrebu, u Hrvatskoj, u ljudima, u, u, u, uglavnom u svemu i svuda…

 

Ali prije isteka izložbe započinjao je u Domu hrvatskih likovnih umjetnika “Zagreb Coffe&Chokofest”, gospodarska i trgovačka manifestacija za koju je, pretpostavljamo, uprava muzeja iznajmila prostor. Prostrt je crveni tepih, a oko ulaza, iza monumenata od cigli, pojavili su se štandovi s toplom čokoladom, čokoladnim krofnama i inim, tipično zagrebačkim oblizekama.

 

Kada je zdvojna i snebljiva likovna kritičarka telefonirala nadležnoj “Zagreb Coffe&Chokofesta”, dotična joj je rekla: “Pa što? I Mona Liza od čokolade je također umjetnost!” A ravnateljica Doma HDLU, njoj ćemo ime ljubazno spomenuti, Gaella Alexandra Gottwald, na slično intonirano pitanje odgovorila je da je umjetniku ponudila da ranije ukloni svoju izložbu, ali on je to odbio.

 

Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak.

Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak. Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe?

 

Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe? On je to odbio, kao što je odbio i komentirati nagrđivanje njegova rada i ponižavanje onih koji se s njime identificiraju.

 

Ili, možda, to i nije nagrđivanje, nego rad biva dovršavan u prostoru i vremenu, mimo umjetnikove volje, onako kako zna biti s romanima, filmovima, simfonijama, skulpturama kada na ozbiljan način svjedoče o duhu vremena. Što možemo reći o duhu vremena? Možda to da se i 1942. u Zagrebu jela čokolada, da se pio kakao i da jelci i pilci nipošto nisu bili krivi za ono što se događalo nizvodno Savom, ili tu malo bliže, na Dotršćini i u maksimirskim fino uređenim i oblikovanim šumarcima.

 

Put u Jasenovac izgradili su zločinci, ali su ga popločali ravnodušni građani. Asfaltom od čokolade.

 

Zamislite samo koliko bi im čokolade trebalo da na svoj specifični coffe&choko način, u skladu s boljim građanskim tradicijama, komemoriraju svaku od osamdeset i pet tisuća imenom i prezimenom pobilježenih žrtava Jasenovca? Oni čija se imena ne znaju i oko čije su se nevidljivosti i anonimnosti pobrinule nacionalne kulturne, političke i državotvorne elite neće biti ni spomenuti.

 

Ali ako bi iza svakoga u Jasenovcu umorenog Srbina, Židova – Rome njihovi ubojice nisu ni popisali pri ulasku u logor – komunista, ljevičara, masona, slovenskoga katoličkog svećenika i homoseksualca stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika trebalo unijeti oko osam i pol tisuća kilograma ili osam i pol tona čokolade.

Da Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade? Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas

 

Ako bi iza svakoga Srbina, a bilo ih je prema najkonzervativnijim procjenama oko tristo tisuća, kojega su ubili ustaše samo zato što je bio Srbin, Srpkinja ili Srpče u kolijevci, stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika valjalo unijeti trideset tisuća kilograma ili trideset tona čokolade.

 

Ako bi im u toj zagrebačkoj komemoraciji, za koju nam je ideju dala gospođa koja u Mona Lizi od čokolade vidi možda i uspjeliju umjetnost od nekakvih cigli, računali i svakoga umorenog Židova, Roma, antifašista, komunista, ljevičara ili naprosto svakoga ubijenog Hrvata koji je stradao jer se identificirao s onima koji su stradavali, a ne s onima koji su gradili i svojom ravnodušnošću popločavali put u Jasenovac, tada bi se u Dom hrvatskih likovnih umjetnika, prema najkonzervativnijim procjenama, unijelo više od trideset i pet tisuća kilograma ili trideset pet tona čokolade.

 

Da sve bude u skladu s rasnim teorijama koje su vladale u NDH i koje su jednim dijelom bile usklađene s Hitlerovim i Rosenbergovim teorijama, ali su u velikoj mjeri bile samorodne (recimo, kada je riječ o Srbima), neka Rome simbolizira crna čokolada, ona sa sedamdeset posto kakao praha. Kako su Srbi iz ustaške perspektive, one iz 1941. ili današnje stadionske, zapravo Cigani, neka iza njih stoje šezdesetpostotne table čokolade.

 

Iza Židova, dakle Semita, pedeset posto kakao praha, a iza svih drugih, iza komunista, ljevičara, masona, homoseksualaca, slovenskih svećenika, kao i svih drugih koji su od 1941. stradavali jer nisu bili ravnodušni, neka stoje table fine mliječne čokolade.

 

I da zatim Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade. Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas.

 

(Prenosimo sa autorova portala)

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora