Sanaderov osjećaj nevinosti

Ivo Sanader i Hrvatska demokratska zajednica proglašeni su krivim za izvlačenje novca iz državnih tvrtki, te njegovo prebacivanje na privatne račune i u stranački fond. Tako, u najkraćem, glasi, nepravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu u procesu poznatom kao afera Fimi Media.

 

Ivo Sanader je uvjeren da je nevin zaključili su u emisiji ‘‘Nedjeljom u dva“ (9. 3. 2014.) voditelj Aleksandar Stanković i njegov gost, pisac i novinar Ante Tomić. Obojica su imala priliku razgovarati s bivšim hrvatskim premijerom kada to više nije bio, dakle nakon ostavke, neuspjela povratka na čelo HDZ-a i malo prije početka onoga što će postati proces desetljeća u Hrvatskoj. Stanković je, podsjećanja radi, Sanadera ugostio u studiju HTV-a, dok ga je Tomić, o čemu je i pisao i govorio, posjetio u zatvoru, pa dobro znaju o čemu govore.

 

Nisu, naravno, ni Stanković ni Tomić iskoristili sat vremena na nacionalnoj televiziji da brane bivšeg prvog ministra, ali jesu, pričajući o njegovom uvjerenju – Srbi imaju bolju, precizniju riječ: nabeđenosti – zapravo govorili o kontrarevoluciji s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i o izgradnji sustava u kojem Sanader nije bio nikakav incident, već pravilo.

U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno. Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu

 

On se, baš kako u slobodnom prijevodu glasi presuda u aferi Fimi Media, tek savršeno uklopio u okolinu, u ono što ta riječ i znači: ‘‘društvo u kojemu se tko kreće; uvjete kojima je okružen u životu i radu“.

 

Za razliku od uličnog, sitnog, nasilnog, prljavog i lako vidljivog kriminala, onaj organizirani je ozbiljan posao i traži iste takve ljude, čvrstu strukturu, veze, partnere…svašta nešto. I okolinu u kojoj se ne troši vrijeme na priče o zabranjenom i dopuštenom, o moralnom i onome s druge strane, o bilo čemu osim o što većem profitu sa što manje rizika, čije posljedice, kada ih ima, obično snose posljednji iz hranidbenog lanca. (Povremeno, međutim, stradaju i oni sa vrha, ali nakon što postanu pohlepni i ostanu izolirani od najbližih suradnika. Kao, recimo, Ivo Sanader.)

 

Dva primjera su dovoljna za objašnjenje, ukoliko je uopće potrebno.

 

Možda, zbilja, postoji netko, neki, recimo, oftalmolog iz Velike Gorice kojem je dosadilo da mašta. Svaki pokušaj ostvarenja želja – kuće, brodovi, avioni, kamioni, zlato, skupe slike i malo jeftinija odijela… – zapeo je već na tekućem računu na kojem je minus sibirski.

 

Tko ne riskira, ne profitira, zaključuje naš junak, pa kreće u brzo bogaćenje: posuđuje od punca nešto stotina tisuća eura, u Kolumbiji pronalazi proizvođača, u Ukrajini avion za transport, u Hrvatskoj pomoćnike za maloprodaju i dok si rekao ovrha, odlazi iz dvosobnog stana kupljenog na doživotni kredit u vilu kupljenu za keš; umjesto kod rođaka u Tisnom ljetuje u Španjolskoj, budilica mu ne treba – uz ostalo, može si priuštiti i prirodno buđenje… ‘‘Odlično je baviti se kriminalom“, naslov je knjige Nenada Stipanića, a oftalmolog iz Velike Gorice zna da zbilja i jest.

 

Bit će da je imao sreće: proizvođače kokaina je pronašao na Facebooku, piloti za ilegalne letove sa istim takvim teretom su prihvatili njegov poziv za prijateljstvo na društvenoj mreži, dok su mu se dileri javili nakon što su u frizerskom salonu čuli da se traže trgovci, a znanje stranog jezika, rad na računalu i najmanje tri godine iskustva na sličnim poslovima nisu uvjet za posao.

Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima

 

Primjer nije baš najbolji? Moguće… Slijedi drugi.

 

Autor knjige pod naslovom ‘‘I ružičasto je crno“ nakon nekoliko godina lutanja po raznim državnim uredima izabran je za predsjednika velike stranke. Poznaje on sve te ljude imenom i prezimenom, s nekima je već pio kavu, s drugima surađivao na poslovima koje je obavljao, čuo je o nekima svašta lošeg, o rijetkima malo dobrog, čitao u novinama da imaju sve što se i njemu sviđa samo što si to ne može priuštiti. Novac je, međutim, gdje god se okrene: u javnim poduzećima, u građevinskim tvrtkama što se javljaju na natječaje za gradnju putova i tunela, u stranačkom sefu čiji se sadržaj ne prijavljuje, u bankama iz austrijske provincije koje su balkanski ratovi učinili velikim, u domaćoj naftnoj kompaniji…

 

Ne može, međutim, predsjednik, pa još i premijer, ići okolo, kucati, predlagati da se neki od tokova novca preusmjere kao rijeka, nema garancije da ga netko, neki šef ovoga i direktor onoga neće prijaviti ili sve ispričati medijima. Opet, gdje da nađe dovoljno pouzdanih za sva ta mjesta s kojih bi trebalo povući neke milijune?

 

Na posljednje pitanje odgovor ne treba. U njemu, tom pitanju se, međutim, krije korijen Sanaderove čvrste vjere da je nevin. U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno.

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti

 

Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu.

 

Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima.

 

Nije, dakle, kako su pretpostavili Stanković i Tomić, bivši hrvatski premijer sjajan glumac, niti mu gard ‘‘direktora svemira“ (Tomić) pomaže da sačuva zdravu pamet iza zatvorskih rešetaka. Za dvadesetak godina u HDZ-u i hrvatskoj politici on se toliko odrodio od stvarnosti jedne unesrećene zemlje da više i ne zna kako postoji neki drugi svijet od onoga u kojem se milijuni nose u kožnim torbama bez suvišnih zašto i niti jednog kako, a uspon do vrha piramide moći podrazumijeva i kontrolu nad korupcijskim mehanizmom.

 

Viktor Ivančić je još tamo na početku progona Ive Sanadera napisao kako HDZ-ova borba protiv korupcije nema za cilj njeno iskorjenjivanje, već dalje nesmetano odvijanje. Grijeh Ive Sanadera bio je tek u tome što je loše procijenio apetite ‘‘društva u kojemu se kretao“. ‘‘Uvjete kojima je okružen u životu i radu“ koristio je, je li, bez mjere, vjerujući valjda kako se okruženje već zadovoljilo. Kada je shvatio da, ipak, nije – ruke su mu, ali bukvalno, bile vezane.

 

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti.

    •  Kolinda kao muška sisa
    •  Neviđen broj idiota
    •  Karamarkovo jaje
    •  Teresa Forcades - redovnica u borbi za pravedniji svijet
    •  Terorizam 2.0
    •  Razguzivanje Hrvatske
    •  Početi iznova
    •  Što Baldasar radi u SDP-u?
    •  Kako pamtiti Milanovića
    •  Nije kriva Vlada, već mi

> Svi tekstovi ovog autora