novinarstvo s potpisom
Čovjek na biciklu drukčija je vizija hominizacije. Često se o biciklu danas govori kao o alternativi konvencionalnom prometu, napose u našim velikim i prometno zagušenim urbanim središtima, ali to je – iako ne posve promašeno i neopravdano – naprosto krivo.
”Hajdemo tragom pjesnika”, zaneseno nas poziva Annemarie Schimmel u uvodnom poglavlju svojega začudnoga predavanja pod naslovom ”Geografija pjesnika” (Sarajevo: Bemust, 2004.), jednoga od njezinih poznijih predavanja, što ga je 2000. godine održala u Londonu na glasovitoj tribini fondacije Al-Furqan za očuvanje islamskog nasljeđa.
Je li historija luda i nesretna mjerom ludila i nesreće onih koji je stvaraju, ili ona ima neko posve svoje, od ludila i nesreće ljudi odvojeno i zasebno biće? Robujemo li njezinu ludom i nesretnom usudu, ili nam je sloboda od njezina ludila i nesreće darovana zajedno s patnjama kojima smo radi nje morali biti […]
Neki dan, nasred jarunske tržnice, zatjeralo me u materinu. Ili sam ja to tako doživio i protumačio. Naime, u neobveznom i opuštenom razgovoru s prodavačicom kod koje redovito kupujem grincajg, krumpir, salatu i ostale povrtnice, nesvjesno sam proturio i neki kolokvijalizam istočne provenijencije, koji me je smjesta razotkrio kao ”drugoga” i ”drukčijega”, odnosno kao ”dojdeka”, […]
Među stvarima koje nas kao ljude posebno uznemiravaju svakako je povezivanje ideja zla i normalnosti. Naime, dok razmišljamo o zlu i zločinjenju – napose kod promišljanja najokrutnijih ljudskih zala nad drugima, poput mučenja, masovnih ubojstava ili genocida – posljednja nam je pomisao da bi tako okrutna djela bili u stanju počiniti posve ”normalni” i takoreći […]
U okolnostima velikih tragedija zaredaju i velike riječi. Ovih dana slušamo mnogo o zajedništvu, poštenju, ljubavi… sve su to odreda velike i značajne riječi, ali sa sve tanjim i mršavijim uporištem u životima onih koji ih izgovaraju ili, pak, u životima onih kojima su upućene.
Dvaput sam intenzivno promišljao utopiju. Prvi puta još za gimnazijskih dana, dok sam na satovima talijanskog jezika potajice čitao Prattova ”Corta Maltesea” (taj neizlječivi sanjar, naime, neprestano se vraćao tekstu Moreove ”Utopije”, koju nikada nije uspijevao iščitati dokraja), a drugi puta nedavno, dok sam zbog korone ležao izoliran od vlastite obitelji u kćerkinoj sobi.