novinarstvo s potpisom
Ulazeći u prostorije stranke na Trgu žrtava fašizma, Milijan Brkić se okrenuo novinarima i ozbiljno kazao: “Danas je prekrasan dan. Mi smo ljudi koji imaju čast, ponos i dostojanstvo i ne mijenjamo svaki dan mišljenje”. Nestao je zatim iza vrata, a novinari su ostali na pločniku, razbijajući glavu o značenju njegove izjave.
Prije dvadesetak godina oko toga su se vodile ideološke rasprave. Naš je narod bio podijeljen, nepomirljivije nego Sjeverna i Južna Koreja ili istočni i zapadni Berlin, na one koji navijaju za Djeda Mraza i one što briju na svetog Nikolu.
Veliki strah i uznemirenost zavlada u naših ljudi nađu li se u blizini kakvog tuđinca, da ne bi tuđi jezik i kultura, kao izuzetno opasan, infektivan materijal, skočio na nas i našu djecu i totalno nas promijenio, uništio ono osobeno, prepoznatljivo i jedinstveno, od davnina naše.
Admiral Davor Domazet Lošo, slavni junak Domovinskog rata, prešao je na hrvatsku stranu u ljeto 1991., nešto kasnije nego drugi Hrvati u JNA jer je, prema vlastitim riječima, čekao da armijski zubari načine njegovu protezu. Došao je naposljetku na front s niskom savršenih porculanskih zuba s kojima je ne jednom četnicima otkrio naše položaje.
Ako je netko peder, dugo mu treba da se nauči živjeti s time, da prelomi, stisne zube i prizna i sebi i drugima kako ga žene ne privlače. Ima nesretnika kojima čitav život prođe u toj muci.
Putovnica nađena uz tijelo terorista raznesenog eksplozivom silno je razdragala sve ksenofobe. Činjenica da je jedan od pariških napadača u više zemalja, pa i našoj, zabilježen kao izbjeglica, dodatno je raspalila mržnju. Jesmo li vam rekli, vrište zlurado fejsbuk hitleri što su tražili da se duž granice razvuče bodljikava žica i nasiljem otjeraju Sirijci i […]
Bio sam jutros na sudu u Dračevcu. Svakih pola godine po prilici navratim tamo zbog tužbi koje osjetljiviji pravednici podižu uznemireni mojim pisanjem i svaki put uočim kako je pravosudna ustanova, glupošću meni nepoznatog državnog činovnika useljena u nekadašnju kasarnu JNA, malčice još propala otkad sam zadnji put bio tu.
Bio sam jutros na sudu u Dračevcu. Svakih pola godine po prilici navratim tamo zbog tužbi koje osjetljiviji pravednici podižu uznemireni mojim pisanjem i svaki put uočim kako je pravosudna ustanova, glupošću meni nepoznatog državnog činovnika useljena u nekadašnju kasarnu JNA, malčice još propala otkad sam zadnji put bio tu.
Čedomir Vučković je razbio vrata garaže i istrčao urlajući, a Krunoslav Fehir, tada jedva punoljetni mladić, gotovo dječak, koji je u dvorištu čuvao stražu, panično je skinuo pušku s ramena i pucao u njega. Vučković se srušio i ostao nepomično ležati na betonu.
Ne razmišljate možda o tome, ali biti zastupnik u Saboru građansko je zanimanje nalik bilo kojem drugom građanskom zanimanju. Ljudi su zaposleni i plaća je redovna, ide im staž, zdravstveno su osigurani, uplaćuje im se prvorazredno mirovinsko, dobit će dnevnice i nadoknadit će im se troškovi putovanja i noćenja pođu li na službeno izvan mjesta […]
Besramnijega mazanja očiju odavno nismo vidjeli. Da se laganjem može ubiti čovjeka, u prva četiri reda stolica u utorak na HDZ-ovu predizbornom skupu u Šibeniku ne bi ostalo živih nakon što je TomislavKaramarko objavio: “Želim vam reći da HDZ neće dopustiti propadanje Hajduka, što se danas događa.
Ambiciozni štreberi iz Hrvatske demokratske zajednice naručili su predizborni program nazvan Pet plus u Münchenu. Dali su da im ga prvorazredni njemački inžinjeri po mjeri za veliki novac načine, a kad je bio gotov, dugo su ga, mjesecima sakrivali da im tkogod od konkurencije ne bi maznuo dobre ideje.
Štrajk prosvjetnih radnika odlična je vijest za sve sudionike obrazovnog procesa. Đaci dođu u školu, ali ako može, ne bi na nastavu i srca im radosno zaigraju kad zateknu prazne učionice. “Bravo! Tako se brani dostojanstvo struke”, kažu djeca ponosno.
Ne shvaćam, otkud strah da bi arapski izbjeglice mogli oduzimati radna mjesta Hrvatima? Zašto ljudi dižu dreku? Ima li negdje u nekom šatorskom naselju neki Sirijac ili Afganistanac koji bi mene ostavio nezaposlenim, ljubazno ga molim da se javi, može imati moj posao kad god hoće.
Ostali ste u petak navečer možda dulje u gradu, premda ste željeli gledati Čilića protiv Đokovića u polufinalu US Opena. Odlučili ste popiti još jedno piće, kontajući, ah, nema veze, meč je tek počeo, stići ću do kraja prvog seta. A zatim ste došli kući, uključili televizor i čisto se zgranuli gledajući kako Đoković, nakon […]
Kad bi netko jednom ozbiljnije analizirao jugoslavenski rokenrol, važno bi bilo istražiti kako je služenje vojnog roka utjecalo na muzičare, jesu li sve one jurnjave, urlanja, nesanice, prljavština i ponižavanje mijenjale njihovu osjećajnost, ukus i svjetonazor, koliko ih je i ljudski i umjetnički odredila ta mučna i teška godina, jer gotovo nema izvođača ili benda […]
Mnoge svjetske novine posljednjih su dana prenijele agencijsku priču o neobičnoj nevolji pedeset dvogodišnjeg Roberta Esquivela Cabrere iz Saltilla na sjeveroistoku Meksika, potresnu ispovijest čovjeka s najdužim penisom na svijetu.
Gledamo sirijske i iračke nevoljnike kako mučno gaze balkanske planine, iz Grčke, preko Makedonije i Srbije do naših granica. Užasavamo se odrpanaca što su bezglavo utekli iz svojih domova samo s jednom najlonskom vrećicom, kao da i sami prije dvadesetak godina nismo jednako, samo s malom ručnom prtljagom, bježali.
Kao autentično lijena osoba, mislim da nema ništa loše prirodno provede li netko čitav dan drijemajući u hladovini. Odgojem nam je usađen osjećaj krivnje zbog ugode, drevni su praoci nazvali to i smrtnim grijehom ne bi li nas natjerali da uzmemo motiku, ali ja mislim da se valja othrvati pritiscima, ostati pod stablom u ležaljci, […]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autora). U koloni ispred naplatnih kućica u Lučkom, u beskrajnoj zmiji od usijanog automobilskog lima, iznenada su mi u pamet došle trafikantice. Zadivljujuće su mi te gospođe kojima poslodavac gotovo svakodnevno širi opseg posla, te prodaju i novine, i knjige, i DVD-ove, i sladolede, i vruću kavu […]