Darko K. i Damir H.

Danas ljudi nemaju previše prilike, a ni razloga, da se lažno predstavljaju tako što bi nekome drugom krali identitete. Svakoga se zna po fotografiji, otisku prsta, profilu na društvenim mrežama, pa ti onda ne bi bilo lako reći da si on, ako nisi baš on. Ali postoji i nešto važnije: u svijetu u kojem više ne moraš nešto umjeti ni znati da bi bio ono što se predstavljaš, nije ti ni potrebno da kradeš identitet onoga tko nešto umije i zna. Mnogo je važnije savladati vještinu samog predstavljanja.

Pa zašto bi se onda, ukoliko si savladao tu vještinu, predstavljao kao netko drugi?

Darko K (64), o kojemu se kasnoljetnih dana 2023. pisalo uglavnom po zabavnim rubrikama hrvatskih medija, čovjek je iz jučerašnjega svijeta, pa je veliku energiju, vrijeme i trud uložio da bi se lažno predstavio kao netko drugi. I onda je, još uvijek nepravomoćno, osuđen na dvije godine i dva mjeseca zatvora. Kažu na sudu: zbog pokušaja prevare i nedopuštene upotrebe osobnih podataka.

Pripovijest koja je nekim čudom stvarna, premda pripada svijetu književnosti i filma, govori da je Darko K nekako saznao da je dobrostojeći Damir H na dužem putovanju po Dalekom istoku. Nije on poznavao Damira H, za kojeg se u novinama govori da je ugledni poduzetnik, jer ga nije ni mogao poznavati, pošto pripadaju različitim i međusobno distanciranim socijalnim slojevima.

Ugledni poduzetnici u Hrvatskoj, naime, često poznavaju krupne kriminalce, i s njima su toliko bliski da se, kao i političari u Hrvatskoj, rado transformiraju u njih, ali na sitne lopove i prevarante svi oni gledaju uglavnom s prezirom.

Međutim, Darko K bio je dječački pouzdan, krasio ga je višak mašte i poduzetnosti, pa je naumio odvažiti se na nemoguć poduhvat. Uspio je načiniti silikonsku masku s likom Damira H, načinjenu prema poduzetnikovoj fotografiji, naručio je optičke leće, pa se tako uređen i našminkan zaputio na Črnomerac, u Drugu policijsku postaju, da prijavi gubitak osobne iskaznice, putovnice i vozačke dozvole. Ne zna se je li usput prijavio i gubitak otisaka prstiju, ni kako je uopće moguće doći do osobnih dokumenata bez daktiloskopske provjere – koju danas traži svaki bolji mobitel, a gdje neće policija! – elem, Darko K uspio je, po žurnom postupku, već sutradan doći do svih dokumenata na ime Damira H. I ne bi, možda, bilo pretjerano reći da je sa stanovišta hrvatske policije tog dana i postao Damir H.

Onaj drugi Damir H u to je vrijeme bio u Tajlandu ili u Kambodži, gdje je skupa s obitelji provodio vrijeme upoznavajući nove ljude i kulture. I nije imao pojma da je u međuvremenu prestao biti ono što jest, jer su mu prema uobičajenom administrativnom postupku poništeni dokumenti koje je upravo imao uza se.

Nemalo će se iznenaditi kad ga u tranzitu aerodroma u Bankoku odvoje od obitelji i zapriječe mu ulazak u zemlju, jer da mu je Interpol suspendirao putovnicu. Pokušali su ga tad vratiti nazad u Kambodžu, ali on je to odbio. Kako li se osjećao i što li je mislio taj drugi i donedavno pravi Damir H, shvaćajući kakav se neprelazni zid upravo podiže između njega i njegovih bližnjih?

Negdje u to vrijeme Darko K (ili bismo ga sad trebali zvati Damir H) je sa silikonskom maskom na glavi, te s ostalim detaljima njegove prilično amaterske filmske maske, zacijelo nedostojne kulture u kojoj je živio i radio jedan Halid Redžebašić, ušao je u poslovnicu Zagrebačke banke i zatražio da mu, kao Damiru H, isplate milijun i dvjesto tisuća eura i milijun kuna.

Službenici je pružio urednu putovnicu – za koju bismo, slijedeći logiku i smisao unutar hrvatskog jezika, teško mogli reći da je lažna, jer je kroz uobičajenu proceduru izdana od ustanove koja se bavi poslom izdavanja putovnica građanima.

Na filmu bi, svejedno je li film američki ili je europski, kao i u književnosti, bez obzira na kulturu iz koje je pisac potekao, Darko K lakše prevario banku nego državu, ali u stvarnosti, s kojom se suočio Darko K, jedna ili dvije bankovne činovnice u bezazlenim činovničkim uniformama Zagrebačke banke mnogo su ozbiljnija prepreka od Druge (a vjerojatno i bilo koje) policijske postaje u Zagrebu.

Istina, kako slikovito i lijepo piše Hajdi Karakaš Jakubin u Jutarnjemu listu, upravni referent koji je obrađivao Darkov zahtjev za izdavanje putovnice rekao mu je, gledajući ga onako nekako jadnog i neurednog, da se veoma promijenio u odnosu na raniju fotografiju. Na što mu je Darko K hladno odgovorio: “Čujte, ja sam vam jako bolestan!”

Taj odgovor bio je toliko uvjerljiv da mu je upravni referent povjerovao. Postoji li možda neki razlog zbog kojeg su na policiji Darku K, tojest Damiru H koji nije Damir H, bez provjere vjerovali da je onaj kojim se predstavlja?

Ovome piscu, koji upravo pokušava književnosti prispodobiti ovaj slučaj iz stvarnosti, nikada nisu na riječ povjerovali da je taj koji jest, nego je svaki put prst morao močiti u ono jastuče za pečate (ne bez neke unutarnje zebnje da su mu se možda pomaknule i promijenile papilarne crte, te da više nije onaj za koga se predstavlja).

Je li moguće da u Hrvatskoj, i pred hrvatskom policijom, postoje građani, nazovimo ih uglednim poduzetnicima, koji su toliko ugledni da ih se iz pristojnosti i ne provjerava? Ako to nije moguće i ako su sumnje ovoga pisca pretjerano zlobne, zgodno bi bilo da mu netko, naravno za potrebe romana i fikcije, objasni kako je onda Darko K od policije mogao dobiti dokumente Damira H?

Neurednost, aljkavost ili površnost nadležnih činovnika nije nikakav odgovor, jer za svaku od tih karakteristika u radu i ponašanju mora postojati racionalno objašnjenje. Ako neuredni, aljkavi i površni nisu bili zbog pretpostavljenog ugleda onoga tko je došao prijaviti izgubljene dokumente, zbog čega su onda bili neuredni, aljkavi i površni? Odgovor na ovo pitanje važan je za književnost, ali i za život u Hrvatskoj.

Naravno, ako se građaninu ne sviđa da su na jedan način tretirani oni koji su ugledni, a na drugi način oni koji su, sa stanovišta policije i ostalih organa vlasti, naprosto bezvezni.

Kako god bilo, Darko K zatražio je da službenica isplati novac, jer da je on Damir H. Službenica je posumnjala, pa je nazvala njegovu osobnu bankaricu. I stvari su se po Darka K počele odvijati otprilike onako kako to biva u poslovnicama hrvatski banaka: sve je trajalo jako dugo, izmjenjivala su se lica u igrokazu, a on se, nesretnik, znojio ispod lica koje nije njegovo.

Silikonske maske zgodne su za film i maškare, ali za život su krajnje neugodne. Čovjeka brzo uvjere koliko je teško biti netko drugi, čak i kada mu policija izda važeće uvjerenje da je netko drugi. U neka doba pojavila se i policija, te je Darko K polako shvaćao da je igra izgubljena. Ali dugo još nije priznavao tko je a tko nije on. Na kraju je, valjda zbog silikona, skinuo masku, i rekao: “Ja sam Darko K”.

Dalje je sve teklo po protokolima. Onaj prvi, a netko će reći i pravi Damir H, ugledni hrvatski poduzetnik, tek nakon povratka u domovinu saznaje što se dogodilo. A javnost je sa slučajem podrobno upoznata tek nakon što je prošlo vrijeme od događaja, Darko K nepravomoćno je osuđen, te je gotovo sasvim otklonjena mogućnost sramoćenja policije i policijskih službenika. Pravi Damir H ne samo da u svemu ovom nije bio u opasnosti, ni on ni njegov imutak – osim one male inkomodacije u tajlandskoj zračnoj luci – nego zapravo i nije protagonist ove pripovijesti, nego je u igri bio samo njegov identitet.

Ali i to posve uvjetno, jer se baš nikako nije moglo dogoditi to da on prestane biti Damir H i da postane Darko K, kao što se to dogodilo onom engleskom kraljeviću u romanu Marka Twaina, nakon što je prosjak usred njihove dječje igre zasjeo na njegovo mjesto.

Pravda je, reći ćete, pobijedila? Darko K se, vjerojatno, ne bi suglasio. I bio bi u pravu, jer nije pobijedila pravda, nego je pobijedio novac. Ustvari, pobijedila je briga banke za vlastiti, a ne za tuđi novac.

Naime, da je kojim slučajem prevara uspjela, i da je Darko K uspio podići novce koji su za njega, kao i za sve hrvatske bezvezne građane, nezamislivo veliki, Damir H, ugledni poduzetnik, ne bi bio oštećen ni za cent. Ama ni za lipu! Novac koji bi vješt varalica na takav način prisvojio ukraden bi bio od banke. I onda bi banka bila oštećena za milijun i dvjesto tisuća eura, te za milijun kuna. Osim što bi tu štetu lako namirila, banka bi tad tužila ustanovu koja je pljačkašu izdala dokumente koji mu ne pripadaju. I jedino u tom bi se slučaju policija našla u problemima.

Ali sve su to pretpostavke koje bi, možda, mogle funkcionirati na filmu ili u književnosti. U stvarnome životu Darko K nije imao nikakvih šansi.

Kao sitni lopov i prevarant ušao je u igru koja je za njega unaprijed bila izgubljena. Učinio je to srčano i odvažno, isplanirao je svaku sitnicu, tako da bi čitatelj romaneskne fikcije ili gledatelj cjelovečernjeg igranog filma nužno imao simpatija za njega.

U životu, pak, Darko K učinio je nešto što je za društvo vrlo korisno: razotkrio je sustav i njegovo funkcioniranje, pokazao što je u sustavu krhko i provizorno, a što je čvršće od čelika.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Darko K (64), bezvezni građanin koji se, ne birajući sredstva, pokušao pretvoriti u uglednog hrvatskog poduzetnika).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda
    •  Nikada više neću u RH kupiti ni jedan Samsungov proizvod
    •  Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem?
    •  Kako se probudi stara mržnja prema Albancima

> Svi tekstovi ovog autora