Daša Drndić: Čitatelje je izazivala. Kritičari je obožavali

“Ovdje ljudi rijetko se grle kad se sretnu na ulici, rijetko jedan drugog stegnu zdušno. A i što bi se grlili, ionako se stalno sreću. Ništa novo ne dešava se mjesecima, godinama. Netko tu i tamo umre, netko se rodi, netko se doseli, a iseljavaju se oni koji mogu ili moraju. Ne znam znači li to da ovdje nitko nikome ne nedostaje, da ovdje ljudi pate od nedostatka čežnje, pojma nemam, možda ima onih koji za nekim ili nečim čeznu, vjerojatno ima i takvih, pa bilo bi skroz bolesno, skroz nenormalno da ovdje ni jedne takve osobe nema.”

Ovako je u “Leica formatu” prije 15 godina zapisala Daša Drndić.

Stoga su njeni romani jednim dijelom i romani pamćenja i o pamćenju. I sasvim sigurno, i brojni čitatelji će pamtiti te romane i još dugo u njima otkrivati ono što je možda u literaturi najvažnije: hrabrost i ljudskost

Bila je jedna od najvažnijih i najcjenjenijih hrvatskih spisateljica na međunarodnom nivou, a preminula je nakon duge i teške bolesti u noći s utorka na srijedu u Rijeci, u 72. godini života. Daša Drndić bila je jedinstvena figura domaće i europske književne scene, spisateljica čiji su romani slojevit i originalan spoj fikcije i fakcije, plod temeljitog istraživanja kombiniranog s vrsnim pripovijedanjem, djela koja kritički i analitički promišljaju i povezuju europski kulturni prostor te iz individualiziranog rakursa progovaraju o važnim povijesnim narativima i njihovim refleksijama na sudbine pojedinaca, obitelji i zajednica.

Pisala je zahtjevno, “gustu” prozu koja trenira čitateljevu osviještenost, razvija kritički duh i potiče na promišljanje mučnih životnih sudbina, kako individualnih tako i kolektivnih, u permanentnom međuodnosu i uzajamnoj uvjetovanosti. Romane koji možda i nisu dosezali vrtoglave tiraže, ali su redovito dobivali sjajne kritike i ulazili u izbore za važne književne nagrade.

Bila je autorica koja je društveno odgovorno i angažirano pristupala ulozi spisateljice, suprotstavljajući se svojim javnim djelovanjem svakom obliku društvene nepravde, prokazujući fašizam, manipulaciju, kolektivne zablude, laž i pokvarenost. Govorila je i pisala o tome otvoreno, hrabro, bez kompromisa.

“Nastupilo je vrijeme užasne manipulacije ljudima, njihovim životima, ali i njihovim umom. Gotovo je van pameti u kolikoj mjeri većina ili gubi sposobnost razmišljanja ili, naprosto, odustaje, jer tako je danas možda lakše preživjeti. Jesu li naši životi toliko ispražnjeni da u njima ono što je površno postaje bitno? Netko me je pitao gdje je granica između fikcije i stvarnosti. Današnja stvarnost je toliko neshvatljiva, toliko je apsurdna da se sama pretače u fikciju”, ispričala je 2016. godine u intervjuu za Jutarnji list.

Bila je jedna od najvažnijih i najcjenjenijih hrvatskih spisateljica na međunarodnom nivou, a preminula je nakon duge i teške bolesti u noći s utorka na srijedu u Rijeci, u 72. godini života

Njena djela odišu specifičnim europskim angstom i bilježe duh vremena i prostora. Kroz njih se provlače teme i motivi kao što su gubitak, genocid, krivnja, odgovornost i sjećanje…

Daša Drndić rođena je u Zagrebu 10. kolovoza 1946. godine, a od 1953. živjela je u Beogradu, gdje je studirala engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu. Kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University te potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući Vuk Karadžić, kao profesorica engleskog na Narodnom univerzitetu Đuro Salaj i urednica-dramaturginja na Radio-televiziji Beograd.

Početkom devedesetih, iz Beograda se doselila u Rijeku, koja joj je postala novi dom. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te do umirovljenja na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Njena prozna djela su “Put do subote” (1982.), “Kamen s neba” (1984.), “Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu” (1997.), “Canzone di guerra” (1998.), “Totenwande” (2000.), “Doppelgänger” (2002.), “Leica format” (2003.), “After Eight” (2005.), “Feministički rukopis ili politička parabola” (2006.), “Sonnenschein” (2007.), “April u Berlinu” (2009.), “Belladonna” (2012.) i “EEG” (2016.).

Daša Drndić bila je jedinstvena figura domaće i europske književne scene, spisateljica čiji su romani slojevit i originalan spoj fikcije i fakcije, plod temeljitog istraživanja kombiniranog s vrsnim pripovijedanjem, djela koja kritički i analitički promišljaju i povezuju europski kulturni prostor

Roman “Sonnenschein” osvojio je 2007. godine nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine te u engleskom prijevodu Ellen Elias-Bursać, pod naslovom “Trieste”, nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. Autorica je dobitnica međunarodne književne nagrade Prozart 2014.

S romanom “Belladona” u veljači ove godine ušla je u finale književne nagrade koju dodjeljuje Europska banka za obnovu i razvoj, u konkurenciji s imenima kao što su Orhan Pamuk, Ismail Kadare i Boris Akunin.

***

Ivana Šojat, književnica

– Mučno mi je i doista bolno u prošlom vremenu govoriti o sjajnoj književnici i istinskoj intelektualki, svemu što je bez prijepora bila Daša Drndić. Teško mi je u nekoliko riječi opisati Dašu koja se prvenstveno borila za istinu, primala kamenje osuda iz svih tabora koji traže ukalupljenost. Nepravedno optuživana za izdaje, napadana, osporavana, ona je jedna od onih zahvaljujući kojima se ovaj prostor već nije pretvorio u potpunu kaljužu i mrjestilište za podobne. Njezinim odlaskom ugasilo se veliko svjetlo. Još uvijek sam u šoku, u nenadanom mraku.

Seid Serdarević, urednik i izdavač

– Prerani i bez obzira na tešku bolest iznenadni odlazak Daše Drndić, jedne od naših najboljih i najprevođenijih suvremenih spisateljica, nenadoknadiv je gubitak ne samo za obitelj već i za književnost. Daša Drndić u svojim je djelima iznimno vješto, bešavno kombinirala stvarne, ponekad i dokumentarne materijale s onim fikcionalnima. Njezini romani “Sonnenschein”, “Leica format”, “Belladonna”, “EEG” i drugi beskompromisno govore o užasima dvadesetog stoljeća, o malim ljudima koji šute i promatraju kako im susjede odvode u logore i smrt. Ta djela opomena su za sadašnjost i budućnost. Mnogobrojni europski i svjetski kritičari glas Daše Drndić ocjenjuju jedinstvenim i drugačijim u suvremenoj književnosti, a kvalitetu njezina djela prepoznali su i najvažniji suvremeni svjetski nakladnici: MacLehoss iz Velike Britanije, New Directons iz Sjedinjenih Država, De Geuss iz Nizozemske, Bompiani iz Italije i Hoffmann und Campe iz Njemačke.

Vedrana Rudan, književnica

– Daša Drndić, naša žestoko neprepoznata spisateljica, svjetski je pisac. U Hrvatsku se vratila iz Beograda, došla u Rijeku i do smrti se u Rijeci osjećala strankinjom. “Vlast”, treba naglasiti esdepeovska, otjerala ju je u Toronto jer u Rijeci za nju nije bilo posla. Bila je “prekvalificirana”. Njezina fenomenalna knjiga, nedavno izdana u Novom Sadu, “Smrt u Torontu” priča je o prognanoj majci koja se s malim djetetom bori za golo preživljavanje radeći strašne poslove i prodajući bakino prstenje. Daša se u tim trenucima sjetila svoje none koja je govorila da se zlato kupuje da bi se kasnije moglo pojesti. Vratila se u Hrvatsku bez zlata, svojim talentom i pisanjem u domovini ga nije mogla zaraditi. Ni zlato, ni status, ni ugled, ni nagrade. Svijet ju je prepoznao. Bila je hrabra žena.

Nepravedno optuživana za izdaje, napadana, osporavana, ona je jedna od onih zahvaljujući kojima se ovaj prostor već nije pretvorio u potpunu kaljužu i mrjestilište za podobne

U riječkoj knjižari Ex libris organizirala je, promovirajući “Smrt u Torontu”, svoj oproštaj od života. Nitko iz Odjela za kulturu grada Rijeke nije bio tamo da joj kaže hvala ili uruči cvijet. Jako ju je to pogodilo. Voljela je život, voljela je ljude, smijala se glasno i često. Umrla je, zavidim joj na tome, okružena svojim vjernim prijateljima koji su nad njom bdjeli do njezinog posljednjeg časa. Nama koji smo je poznavali i voljeli ostat će u sjećanju visoka žena, oštra jezika, široke duše i mekog srca. Djevojčica maskirana u “vješticu”. Tako su je zvali oni koji o njoj ništa znali nisu.

Zoran Ferić, predsjednik Hrvatskog društva pisaca

– Napustila nas je velika spisateljica, Daša Drndić. Pisala je romane, radio-drame, eseje, prevodila je i predavala književnost, ali i podučavala druge ono što je najbolje znala: pisanju. Radila je to maksimalno pošteno, kao što je nastojala i živjeti: beskompromisno. Odlazeći od rata i huškačke atmosfere Beograda devedesetih u tragediju izbjeglištva koju je dobro poznavala i o kojoj je pisala, Daša Drndić je na svom stvarnom životnom, ali i spisateljskom putu jasno vidjela kako se povijest igra s čovjekom i to je nastojala obilježiti, zaustaviti, kao fotografskim aparatom.

Nacizam, rat, holokaust, izbjeglištvo su bile njene trajne teme i tu je postigla najviše umjetničke domete. Bila je uvjerena da se protiv razornih ideologija i općeg beščašća prošlog, ali i ovoga stoljeća možemo u književnosti najefikasnije boriti dokumentom, konkretnim slikama i imenima žrtava. Ukratko, pamćenjem. Stoga su njeni romani jednim dijelom i romani pamćenja i o pamćenju. I sasvim sigurno, i brojni čitatelji će pamtiti te romane i još dugo u njima otkrivati ono što je možda u literaturi najvažnije: hrabrost i ljudskost.

(Priredila Zrinka Korljan)

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

> Svi tekstovi ovog autora