Dugujemo zahvalnost proreformskim komunistima

Bila mi je čast osobno poznavati i povremeno se družiti (on bi predložio da kažem prijateljevati) s pjesnikom i političarom Anđelkom Runjićem. Njegova ovotjedna smrt me je podsjetila na naše razgovore o nužnosti i kušnjama pluralizacije društvene zajednice i o dalekosežnom značaju protestantske reformacije ne samo za kršćanstvo nego i kulturu i društveno uređenje Europe.

Runjićeva smrt me je ne samo osobno pogodila nego i doslovno natjerala na razmišljanje o onim prijelomnim vremenima političke i gospodarske preobrazbe i o konstruktivnoj ulozi komunističkih reformista u stvaranju klime i pretpostavki za demokraciju i državnu neovisnost.

U Hrvatskoj se danas odviše pojednostavljeno, neobjektivno i pristrano govori o socijalizmu kao o mračnom razdoblju tlačenja i izrabljivanja hrvatskog naroda, kao o totalitarnom društvu bez elementarnih ljudskih sloboda. Čitajući (i slušajući) neke sve glasnije suvremene interpretatore naše suvremene povijesti, čovjek bi mogao doći do zaključka da smo živjeli, u najgorem slučaju, u Enver Hodžinoj Albaniji ili, u pozitivnijem prikazu, u Ceausescovoj Rumuniji.

Bila mi je čast osobno poznavati i povremeno se družiti (on bi predložio da kažem prijateljevati) s pjesnikom i političarom Anđelkom Runjićem. Njegova ovotjedna smrt me je podsjetila na naše razgovore o nužnosti i kušnjama pluralizacije društvene zajednice i o dalekosežnom značaju protestantske reformacije ne samo za kršćanstvo nego i kulturu i društveno uređenje Europe

U antikomunističkoj euforiji koja je uvelike osnažena buđenjem nekritičkog (pro)ustaštva gomilaju se laži i iskrivljuje povijest na sramotan i skandalozan način. Demonizacijom svega što je imalo veze s Titom, partizanima i komunističkom vladavinom, pa čak i u periodu koje je povijest kategorizirala kao samoupravni socijalizam u nesvrstanoj Jugoslaviji, ne dolazi se do povijesne istine ni do europskih vrednota u koje se povremeno zaklinjemo.

A nema više ideološki mnogo odmjerenijeg Franje Tuđmana da osobnim životnim i profesionalnim iskustvom i predsjedničkim političkim autoritetom prekine zahuktalu antititovsku kampanju i ustašku agresivnost.

Istinoljubivost nas primorava da podsjetimo na neke stvari iz tog razdoblja koje je nemoralno ignorirati, te se nikako ne smiju zaboraviti. Zar nije Hrvatska upravo u vrijeme vladavine komunizma prerasla od ruralnog u moderno industrijsko društvo? Primjer rasta i ekspanzije grada Zagreba, posebice u vrijeme gradonačelnikovanja komuniste Većeslava Holjevca, nepobitno dokazuje kako jednopartijski sustav nije kočio razvitak modernog života.

Dodajmo da je sve što je postignuto na području razvitka i izgradnje obrazovnih i znanstvenih ustanova i izgradnji kulturne infrastrukture impresivno čak i u usporedbi s najprogresivnijim zapadnim zemljama. Opet primjer: ne smijemo zaboraviti nesebičnog komunističkog političara-menadžera Stipu Šuvara, koji je iza sebe za sve nas ostavio kapitalne kulturne objekte poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i bezbroj drugih diljem Hrvatske.

Uvođenjem samoupravljanja rasli su samosvijest i osjećaj odgovornosti ljudi, te su tako postupno oslobađani značajni ljudski potencijali za kreativnost i inicijative. Ništa slično se nije smjelo ni moglo događati u drugim istočnoeuropskim zemljama s jednopartijskim sustavima. Kao što je bilo nezamislivo da stotine tisuća građana legalno otputuje na Zapad u potrazi za zaposlenjem i na taj način neposredno kapitalistički pomogne materijalnom razvoju domovine.

Upravo je pod komunizmom zaokružen teritorijalni integritet republike koja je stvarala pretpostavke i formirala snažne atribute vlastite državnosti. Demografski gledano, Hrvatska je krajem 80-ih imala više stanovništva nego krajem 40-ih ili što ih ima danas. Unutar političke stabilnosti koju je, usprkos svim ograničenjima, sustav jamčio bio je omogućen i kontinuitet razvoja državnih institucija i njihovo postupno oslobađanje od kontrole centralne vlasti.

Uvođenjem samoupravljanja rasli su samosvijest i osjećaj odgovornosti ljudi, te su tako postupno oslobađani značajni ljudski potencijali za kreativnost i inicijative. Ništa slično se nije smjelo niti moglo događati u drugim istočnoeuropskim zemljama s jednopartijskim sustavima. Kao što je bilo nezamislivo da stotine tisuća građana legalno otputuje na Zapad u potrazi za zaposlenjem i na taj način neposredno kapitalistički pomogne materijalnom razvoju domovine

Koliko god smo opravdano kritični prema gušenju Hrvatskog proljeća i progonstvu mnogih njegovih protagonista, moramo objektivno priznati da je Hrvatska na put u pravcu samostalnosti krenula već 1974., a da je u 80-im godinama već stvorila većinu pretpostavki za realizaciju vlastite državne neovisnosti.

Taj put je 80-ih godina ne samo omogućila nego i pospješila proreformska struja unutar SKH. Za to dugujemo zahvalnost Ivici Račanu, Celestinu Sardeliću, Dragi Dimitroviću, Ivanu Latinu, Antunu Miloviću i nizu drugih, uz svakako spomenutog odvažnog posljednjeg predsjednika Sabora SRH Anđelka Runjića.

Svima njima, kao i spomenutom Šuvaru, moramo čestitati što nisu, poput tisuća svojih kopartijaca, pretrčali, kako ja to znam reći, ”iz Kockice u Katedralu”. Oni jednostavno nisu mogli postati zagriženi antikomunisti jer zapravo nikada nisu bili zagriženi komunisti ni površni politički oportunisti. Stoga su i nakon izbora ostali dosljedni svojim svjetonazorima i intelektualnim poštenjem nastavili svestrano promicati demokratske vrednote i opće dobro u svojoj domovini Hrvatskoj.

Tako se u Hrvatskoj mogu ponašati samo oni koji shvaćaju da povijest ne počinje ni 1941. ni 1991., te da svako vrijeme ima svoje kontekstualne uvjetovanosti koje više ili manje otvaraju ili zatvaraju perspektive. Oni razumiju da nitko nema monopol na istinu, pa stoga nema ni prava na isključivost i monopoliziranje vlasti. Mi smo u Hrvatskoj imali povijesne sreće što su nam na čelu Republike u tim prijelomnim vremenima bili razumni ljudi i čestiti političari unutar reformnog krila Komunističke partije.

Anđelka Runjića sam upoznao na prvom primanju koje je on kao predsjednik Sabora SR Hrvatske (1986. – 1990.) priredio za predstavnike vjerskih zajednica. Zaintrigiralo ga je, kako je više puta naglasio, moje podrijetlo, moj teološko-etički pristup pitanjima politike i društvenog života te moja dijaloška otvorenost. Na njemu svojstven skroman način pozivao je na kavice i razgovore i stoga jer je držao da može ”u pripremama za demokraciju štošta naučiti od čovjeka koji je školovan u Njemačkoj i Americi”.

Koliko god smo opravdano kritični prema gušenju Hrvatskog proljeća i progonstvu mnogih njegovih protagonista, moramo objektivno priznati da je Hrvatska na put u pravcu samostalnosti krenula već 1974., a da je u 80-im godinama već stvorila većinu pretpostavki za realizaciju vlastite državne neovisnosti

Zajednički interes nam je bila i protestantska reformacija u koju je njega posebno uveo Mijo Mirković, autor velikih studija o najznačajnijem hrvatskom reformatoru Matiji Vlačiću Iliriku. Intelektualni vizionar Mirković, čije je pjesničko ime Mate Balota, je u mlađem kolegi Runjiću (nadimak Bambe) otkrio ne samo srodnu pjesničku dušu nego i nastavljača u proučavanju ekonomske povijesti na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bili su svojstven i jedini par pjesnika-ekonomista s izuzetnim zanimanjem za društvenu aktualizaciju ideja reformacije 16. stoljeća.

Kao dobar poznavalac dinamike povijesnih kretanja Runjić je već prije početka svog mandata bio svjestan da se kotač povijesti nezaustavljivo kreće u pravcu pluralizma i razbijanja monopola jedne partije. Na to su upućivala i međunarodna idejna kretanja koje je dobro poznavao. S druge strane je bio zabrinut što u promjene ulazimo bez dovoljno razvijene građanske prodemokratske kulture, te je strahovao da bi tu prazninu mogao popuniti nekritički nacionalizam.

U kontekstu naših razmišljanja o snazi ideja u determinaciji pravca kretanja povijesti Runjić mi je omogućio da upoznam jednog od njegovih najboljih i idejno najbližih prijatelja Celestina Sardelića. Predstavio mi ga je kao intelektualno najjačeg duhovnog pokretača reformskih strujanja unutar Saveza komunista. Obojica su iznenađivala svojim nadilaženjem partijskih dogmi i retorikom koja je bila potpuno oslobođena uobičajenih komunističkih klišeja.

U retrospektivi vidim kako su Runjić i Sardelić već nekoliko godina prije (anit)revolucionarne 1989. godine prepoznali nadolazeće promjene. Stoga me nije šokiralo što je Runjić kao predsjednik Sabora SRH više mjeseci prije pada Berlinskog zida (27. srpnja 1989.) primio istaknute političke neistomišljenike, tadašnje predstavnike hrvatske političke oporbe i njihov tekst ”Zahtjevi naroda” koji je potpisalo 100.000 građana.

Za njega je, kako mi je osobno rekao, taj glas naroda bio značajniji od svih partijskih razmišljanja i odluka koje su dolazile iz Kockice te iz Beograda, prema kojem je inače bio rezerviran jer je slutio da velikosrpska otrovna kombinacija komunizma i nacionalizma može donijeti samo zlo.

Dugujemo zahvalnost Ivici Račanu, Celestinu Sardeliću, Dragi Dimitroviću, Ivanu Latinu, Antunu Miloviću i nizu drugih, uz svakako spomenutog odvažnog posljednjeg predsjednika Sabora SRH Anđelka Runjića. Svima njima, kao i spomenutom Šuvaru, moramo čestitati što nisu poput tisuća svojih kopartijaca pretrčali, kako ja to znam reći, ”iz Kockice u Katedralu”. Oni jednostavno nisu mogli postati zagriženi antikomunisti jer zapravo nikada nisu bili zagriženi komunisti ni površni politički oportunisti

Zbog svoje političke mudrosti i opredjeljenja za demokratsku budućnost smatrao je sasvim logičnim da potpiše zakon kojim se uvodilo višestranačje. Inače uvijek smiren, retorički umjeren i čovjek odmjerenog temperamenta Runjić je prilikom javnog uručenja rješenja o raspisivanju prvih višestranačkih izbora pokazao svoju emocionalnu odanost demokraciji kada je s neprikrivenim ushićenjem oduševljeno uskliknuo kako je neobično sretan što je dočekao taj povijesni dan.

Nakon izbora Runjić je dostojanstveno predao vlast novoizabranoj saborskoj većini. A nova vlast je priznala njegove sposobnosti uputivši ga u Moskvu kao svog prvog ambasadora u tada vrlo turbulentnom iako već umirućem Sovjetskom Savezu.

Osobno držim da je Anđelko Runjić iz navedenih i inih supstancijalnih razloga zaslužio ime ulice u središtu Zagreba. A svi mi dugujemo zahvalnost hrabrim i mudrim komunističkim reformistima koji su prije tri desetljeća omogućili pripremu demokratskih promjena, a zatim i mirno prenošenje vlasti te tako spriječili da prije izvana nam nametnutog rata ne dođe do građanskog sukoba u prijelazu iz jednopartijskog u višestranački sustav upravljanja zemljom.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora