autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dva Adama i dvije Eve

AUTOR: Branimir Pofuk / 26.08.2014.

U jednom od dramatičnih trenutaka baleta Romeo i Julija, koji se prošlog ljeta igrao u Dubrovniku na Boškovićevoj poljani, u pozadini pozornice polako i svečano otvorila su se velika i teška vrata na kamenom portalu svetog Ignacija.

 

Uz potresnu glazbu Sergeja Prokofjeva u crkvu je ušla pogrebna povorka predvođena fratrom kojem je Shakespeare u svom tragičnom komadu namijenio malu, ali važnu i pozitivnu ulogu razboritog čovjeka punog razumijevanja i sućuti. On je na strani mladih ljubavnika usred vrtloga mržnje u koju su ogrezle njihove neprijateljske obitelji. Tako je dubrovačka crkva sasvim zasluženo i dramaturški opravdano zaigrala u predivnoj i duboko oplemenjujućoj baletnoj predstavi.

 

Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora ove je godine ponovno gostovao na istom mjestu, ali s jednim sasvim drugačijim i potpuno novim komadom. Valentina Turcu i Leo Mujić, dvoje sjajnih plesača, koreografa i umjetnika, ove su godine za Dubrovnik napravili predstavu prema knjizi Opasne veze francuskog autora Pierrea Choderlosa de Laclosa iz druge polovice 18. stoljeća.

Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine

 

Epistolarni roman, koji je već doživio brojna kazališna i slavna filmska uprizorenja, bavi se dekadencijom. U njemu nema nevinih i čistih duša poput Romea i Julije. Likove u Opasnim vezama pokreću razvrat, taština, zavist, osveta i čista pakost. Omiljena im je razonoda zavođenje i moralno upropaštavanje mladih i naivnih žrtava koje iza licemjerne moralističke fasade još nisu prozrele pokvarenost i zlobu. Nikakvo čudo da je priča aktualna i danas.

 

Autori predstave rekli su da ovaj put pred moralnom crkvom rade nemoralan komad. Štoviše, Valentina Turcu mi je pričala kako je u Dubrovniku za ovogodišnju predstavu tražila i zapravo već bila našla novo mjesto, ali na kraju su okolnosti i praktični razlozi ipak presudili da se i Opasne veze postave ispred crkve čije monumentalno barokno pročelje nijedna kazališna scenografija ne može ni sakriti, niti ga nadvladati.

 

Tako je jezuitska crkva ponovno zaigrala u jednoj baletnoj predstavi, ali ovaj se put njena vrata nisu otvorila. Uzalud je po njima udarala od svih likova najopakija Markiza od Merteuila. Bez milosti i razumijevanja, pred sjajnom mariborskom primabalerinom Jelenom Lečić crkvena su vrata ostala zatvorena.

 

Niti je bila namjera baletnih umjetnika širenje nemorala, niti je Dubrovačka biskupija otkazala suradnju umjetnicima. Naprotiv. Zgrada biskupskog sjemeništa i gimnazije uz crkvu bila je i ove godine na usluzi umjetnicima kao garderoba, skladište rekvizita i prostor iza scene.

 

Baš kao i roman u svom, tako i ova predstava u našem, kako su ga sami autori predstave nazvali, odvratnom vremenu traži ostatke ljudskosti, ljubavi i ljepote. Sve te vrline u Opasnim vezama ostaju poražene, a samo glavni lik Valmont proživljava katarzu, sve do iskupljenja u smrti.

 

Naposljetku, u finalu predstave bude strgnut veliki prozirni zastor u dnu pozornice. Koprena svih licemjernih obmana pada da bi se iza nje, u svoj svojoj nijemoj kamenoj veličini, ukazalo pročelje crkve kao simbol nepromjenjive moralne vertikale i usput pogubljenih vrijednosti.

Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam”

 

Za Valentinu Turcu umjetnost je religija i ona s religioznim žarom govori o svom umjetničkom poslanju. Da, baš tom riječju poslanje ona opisuje svoju profesiju. Tome ju je naučio njen legendarni učitelj Maurice Bejart. Umjetnost je njena istina i ona njome zrači i svojim je napornim i mukotrpnim svakodnevnim radom svjedoči.

 

To je vrhunska umjetnost kojoj je stalo do komunikacije s ljudskim dušama i srcama. “Došlo je vrijeme velikog otvorenog srca, te strasti i komunikacije…”, pričala mi je uoči dubrovačke premijere umjetnica rođena u Zagrebu, dijete velikih baletnih umjetnika Maje Srbljenović i Marina Turcua.

 

O svim ljudskim iskustvima, a ponajviše o smrti koja donosi bol, ona govori kao o velikoj školi skromnosti i poniznosti. Njezin je dom, kao i njenog umjetničkog partnera Lea Mujića, njezin kofer. Njihova domovina su kazališta u kojima nastupaju, njihova su obitelj plesači s kojima rade. Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine.

 

Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam.”

 

Koliko je to različito od mnogih koji imaju monopol propovijedati iza crkvenih zidova i ispred monumentalnih pročelja, pred mikrofonima i kamerama i desecima tisuća ljudi željnih smisla, ohrabrenja i ljepote! Možda i zbog “crkvenosti” tog jedinstvenog ambijenta Boškovićeve poljane, meni su svako malo, kao kontrast svim tim porukama umjetnika, u mislima odjekivale riječi iz jedne od biskupskih propovijedi izrečenih tjedan dana ranije na blagdan Velike Gospe.

Koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”

 

Odakle sad odjednom biskupi u tekstu o baletu? Pa upravo zbog oštre različitosti i upravo vrišteće suprotnosti pristupa čovjeku, ljudskim iskustvima koja čine život, pa i samom Bogu koji, za one koji u njega vjeruju, iza svega toga stoji kao posljednja istina i vertikala.

 

S jedne strane primam duboku poruku i vidim ogroman kako fizički, tako i umni i duhovni napor ugrađen u još jednu predstavu koja očarava oči, uznemiruje duh, uzburkava osjećaje, pobuđuje suosjećajnu ljudskost i potiče na razmišljanje. S druge strane vidim ljude koji u uzvišenoj pozi i kostimima raskošnijim i skupljim od onih u predstavi olako i samodopadno izgovaraju tako jeftine i banalne riječi.

 

Doista, koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”.

 

S takvom banalnom, blasfemičnom i populističkom “teologijom” i logikom koju može rasturiti svaki iole pronicljiviji pučkoškolac, ne može se raspravljati bez spuštanja na jednako nisku razinu. Takav govor i ne želi da se o njemu razmišlja i raspravlja, pa to i ne činim.

 

Zapravo, u posljednjoj rečenici kolumne već mogu i priznati da sam se biskupima poslužio samo kao mamcem na čitanje teksta o jednom baletu, osobito za one koji možda doista vjeruju svom nadbiskupu da bi oba Adama i obje Eve sigurno bili gej već zbog same mogućnosti izbora.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • petrineknjige 3

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija