Dva lica Minotaura

Baš kad se činilo da nam u dugim ljetnim danima neće biti bijega od studijskih franšiza, akcijskih megahitova i inih bombastičnih doprinosa digitalnim sadržajima multipleksa – koje čeznutljivi Amerikanci već počinju nazivati pojmom pixelfuck – evo nam jednog staromodnog filma. Toliko staromodnog, dapače, da bi vam se moglo činiti da više niste u multipleksu, nego u jednoj od onih divnih starih palača kinematografije gdje projektor tiho zuji otraga iz operaterove kabine, gdje se umjesto klopanja kokica polako ljušte koštice i gdje se puni raspon oku vidljiva spektra boja s celuloida prelijeva na srebrni ekran.

“Dva lica siječnja” nudi vrsno ispričanu priču i odlične glumce u više nego solidno odrađenim ulogama, ali u prvi se mah najsnažnije doima kao nastojanje na prizivanju dobrog duha Alfreda Hitchcocka

 

Dobro, ovo potonje nećete doživjeti pri gledanju ”Dva lica siječnja”, redateljskog debija Hosseina Aminija: film je sniman digitalno i projicira se digitalno, a ma koliko ta tehnologija kucala na vrata repliciranja iskustva gledanja suvremenog 35mm filma, još je daleko od ostavljanja dojma kakav je nekad u kinodvoranama stvarao dobri stari trovrpčani Technicolor.

 

Taj danas nestali format jedino je što nedostaje ovom filmu da ispuni svoju primarnu ambiciju: stvaranje savršene vremenske kapsule izgubljenog doba i izgubljenog žanra. Da, ima tu vrsnog pričanja priče, ima i odličnih glumaca u više nego solidno odrađenim ulogama, ali cijeli se trud u prvi mah najsnažnije doima kao nastojanje na prizivanju dobrog duha Alfreda Hitchcocka.

 

Amini – američki autor iranskog podrijetla, dosad poznat po žanrovski (a i kvalitativno) vrlo raznorodnim scenarijima za filmove u rasponu od ”Krila golubice” iz 1997. do ”Snjeguljice i lovca” iz 2012. – navodno je puno desetljeće htio ekranizirati upravo ovo djelo Patricije Highsmith. Da, iste one majstorice psihološkog trilera kojoj je sâm Hitchcock donio slavu ekranizacijom njezina spisateljskog debija, romana ”Nepoznati iz Nord-ekspresa” 1951. godine.

Već naslov jasno daje do znanja da će janusovska dvoličnost biti noseća tema (što je, doduše, očitije iz izvornog “januara” nego iz prijevodnog “siječnja”). Ovo je priča čiji se motiv otkriva kako u razvijenosti narativnog težišta na par muških protagonista, tako i u podvojenosti njih samih

 

U skorije se vrijeme zanimanje za djela Highsmith obnovilo dvjema vrlo različitim ekranizacijama romana o njezinu najpoznatijem liku, filmovima ”Talentirani gospodin Ripley” iz 1999. i ”Ripleyjeva igra” iz 2002. Vremenski razmak odgovara: vjerojatno je upravo na njihov poticaj Amini posegnuo za spisateljičinim opusom i iz njega probrao djelo koje mu najviše leži.

 

Film ”Dva lica siječnja” teksturom je najsličniji Minghellinu trileru iz 1999., filmu koji je oblikovao današnje poimanje Matta Damona kao glumca vrijednog pažnje kroz lik Toma Ripleyja. Takva sudbina neće zadesiti Oscara Isaaca i to samo zato što mu se potkraj 2013. dogodio lik zvan Llewyn Davies: on je upravo idealan i ovdje kao Rydal, Amerikanac nastanjen izvan domovine, jedan od onih koji sami sebe čeznutljivo odvajkada nazivaju pojmom expat.

 

Rydal je tipičan dvolični lik iz opusa Highsmith – predstavlja se kao turistički vodič u Ateni 1962. kako bi došao do lake zarade sitnim prevarama na tečajnoj razlici i zašao pod pokoju naivnu suknju, dok istodobno grčki govori jednako tečno kao i niz drugih jezika, jer tvrdi da je odrastao uz oca jezikoslovca koji je predavao antropologiju na Harvardu. Isaacov Rydal može se, k tome, stopiti s okolinom, jer sa snažnim orlovskim nosom i mediteranskim crtama lica doista izgleda kao Grk: tko god bio, što god bio, najvjerojatnije nije onaj za kojeg se izdaje.

 

No predložak već u naslovu jasno daje do znanja da će mu janusovska dvoličnost biti noseća tema (što je, doduše, očitije iz izvornog “januara” nego iz prijevodnog “siječnja”). Nazvana po rimskom bogu dolazaka i odlazaka, prijelaza i prolaza, ovo je priča čiji se motiv otkriva kako u razvijenosti narativnog težišta na par muških protagonista, tako i u podvojenosti njih samih.

 

Drugi je protagonist naizgled sušta suprotnost Rydalu: nosi upečatljivo starinsko ime Chester MacFarland i markantan je Amerikanac posvećen vrsti razbibrige kakvu su si u šezdesetima mogli priuštiti samo najimućniji: turizmu. Utjelovljen u Viggu Mortensenu, on je ideal muškosti iz doba Kirka Douglasa, zajedno s rupicom u bradi. Dok šeta Akropolom sa suprugom pod rukom – naravno, dvostruko mlađom – njihova se elegantna “sportska” odjeća bojom savršeno poklapa s osunčanim antičkim kamenom. Doista, čini se da ovi ljudi imaju sve: čini se da bi Rydal, baš kao Ripley, mogao željeti nekako doći do njihova života.

 

Smjesta se ispostavlja da nije tako. Pri prvom pogledu na bračni par Rydal zaključi da ga Chester podsjeća na oca: a premda će prava priroda njegova odnosa s ocem ostati do samog kraja nedokučiva, cijela drama ”Dva lica siječnja” počiva na njegovu nastojanju oko zbližavanja, nadmetanja, osvećivanja i izmirenja s ovim surogatnim ocem.

 

Žene pritom zapravo i nisu bitne: Daisy Bevan kao Lauren, studentica s kojom Rydal u početku filma hofira, ne zanima ga čak ni nakon što mu Chester napomene da je ona potomak Van Burenovih – tako da bi Rydalu veza i eventualan brak s njom donijeli status i prestiž. No to nije ono za čim Rydal teži. Nije čak ni Colette, Chesterova atraktivna supruga, u tumačenju Kirsten Dunst. Obje su žene utjelovljenje ideala ljepote s početka šezdesetih, tankih usana i bujnih figura u obliku pješčanog sata. Ipak, za obje se taj sat primiče posljednjim zrncima, što se Rydala tiče: on prolazi kroz labirint.

 

Taj labirint isprva je svakodnevno laktarenje kojim se uspijeva zbližiti s MacFarlandovima. Zatim to prerasta u suučesništvo u njihovu bijegu: iz razloga koje zna jedino Chester, prisiljeni su se skloniti od očiju vlasti u grčkome glavnom gradu i sklanjati se sve dublje u provinciji – sve dok se ne zateknu na samoj Kreti. Ondje Rydal postupno otkriva što se zapravo zbiva, te shvaća dubinu očajavanja u koje je Chester zapao.

 

Uvijek okružen oblacima cigaretnog dima i sklon traženju bijega od beznađa u čašici, Chester će Rydalovo zanimanje protumačiti kao interes za Colette. Amini je dovoljno inteligentan filmaš da do samoga kraja ne otvori karte tog konkretnog dijela svoje igre: da, Rydal je možda bio zainteresiran za Chesterovu suprugu, ali jednako je tako mogao biti zainteresiran za Chestera samog. U homoseksualnom smislu, kao Ripley? Možda. Ali svakako u smislu pomirbe s ocem.

 

”Dva lica siječnja” ni trenutka ne pretendira biti više od trilera – od pažljivo ispripovijedanog klasičnog trilera u kojemu je kamera uvijek na točki gledišta jednog od dvojice protagonista, baš kako nas je Hitchcock učio, i gdje neprestani porast neizvjesnosti u njihovim okolnostima rađa sve napetije situacije, onakve kakvih se čeznutljivo sjetimo kad čujemo pojam suspense, inače zamro za većinu današnjih filmaša.

 

Ali postoji i metatekstualno čitanje cijelog tog zbivanja, ne previše suptilno natuknuto raspravom o načinima izgovaranja jedne konkretne riječi, te ključnom sekvencom smještenom u pradavne ruševine pokraj današnjega Knosa, iz povijesti znanog i kao Knosos – ruševine u čijem podzemlju redatelj ističe dobro očuvanu fresku bika. Da, ”Dva lica siječnja” film je o ubijanju Minotaura.

 

Onog onostranog Minotaura koji leži tamo negdje u srcu labirinta, baš kao i ovog ovdje Minotaura koji se krije u nedokučivoj dubini ljudskog srca. Što je najdivnije, to vrijedi kako za odnos Rydala prema Chesteru, tako i za intiman razvoj kako Rydala, tako i Chestera. Pod površinom ovog filma krije se više freudovske i jungovske simbolike čak nego u ”Opasnoj metodi” – znate, u onom Cronenbergovom filmu gdje Mortensen glumi Freuda.

Film ni trenutka ne pretendira biti više od trilera, ispripovijedanog onako kako nas je Hitchcock učio, primjereno predlošku Patricije Highsmith – ali postoji i metatekstualno čitanje cijelog tog zbivanja: “Dva lica siječnja” film je o ubijanju Minotaura

 

Kad u završnici radnja prijeđe u Istanbul, rekonstruirano prikazan gotovo u istom razdoblju u kojem je Terence Young snimao ”Iz Rusije s ljubavlju”, na trenutak se vraćamo u svijet glamura i originalnog Jamesa Bonda na koji je uvod podsjećao: ali ulozi obojice likova sada su nemjerljivo ozbiljniji i situacija će se moći rasplesti samo ubijanjem Minotaura. Pritom, uza sve postojeće poveznice, film počinje rezonirati i s ”Trećim čovjekom” Carola Reeda, još jednim velikim klasikom poratnog trilera, također posvećenim tauromahiji.

 

Slutim da će ”Dva lica siječnja”, premijerno prikazana na ovogodišnjem Berlinaleu, tek površno doprijeti do publike u svojem inicijalnom prikazivanju, ali da će potom imati dug život na kućnim oblicima uživanja u filmu. Neka: današnji dobro kalibrirani televizori mogu biti sličniji filmskom platnu od često prekontrastnih digitalnih projektora, podešenih za kompenziranje 3D naočala.

 

A mlađi naraštaji, koji i ne pamte 35mm vrpcu, mogli bi se odlučiti pogledati ga samo zato što u njemu glume zvijezde ”Gospodara prstenova”, ”Spider-Mana” i novih ”Zvjezdanih ratova”. Nije ni to loše: u ”Dva lica siječnja” otkrit će uvod u ono čega se danas čeznutljivo sjećamo pod pojmom filmske povijesti.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora