Enes Karić: ”Nema izabranog naroda”

Dr. Enes Karić redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je savjeta domaćih i stranih stručnih časopisa, surađuje s brojnim svjetskim institucijama, a bio je i ministar obrazovanja Bosne i Hercegovine sredinom 1990-ih i kandidat za reis-l-ulemu Islamske zajednice u BiH 2005. godine. Objavio je desetke knjiga, koje su prevedene na nekoliko svjetskih jezika. Središnja tema njegovog znanstvenog rada ista je ona kojom se danas bavi praktički cijela svjetska javnost – tumačenje Kur’ana.

U posljednje vrijeme u medijima diljem zapadnog svijeta vodi se debata na temu je li islam religija mira ili religija rata. Kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Debata o tome vodi se već stoljećima, kao što se i sami odgovori na ovo pitanje spravljaju već stoljećima. Oni koji tvrde da je islam religija rata selektivno čitaju povijest, jednako kao oni koji tvrde da su muslimani uvijek i svuda bili mirotvorci i cvjećke.

Postoje, dakako, neke činjenice koje mnogi historičari uvažavaju. Recimo, bilo je islamsko srednjovjekovlje, od 8. do 16. stoljeća po kršćanskoj eri, ono je stvorilo velike gradove koji su bili multikulturni i multireligijski. Kršćani su se u milionima integrirali u muslimanske halifate, često kao ljudi svojih zajednica, ali i kao učitelji, ljekari, veletrgovci. Dakako, i kršćani i jevreji bili su u statusu ”sljedbenika Pisma”, priznavali su muslimane kao gospodare, ali su uživali znatnu slobodu svoje vjere i običaja.

Kur’an nije kriv za rigidna tumačenja koja se iz njega deriviraju. Kao što ni Friedrich Nietzsche nije kriv za fašistička čitanja i nacistička recipiranja njegovih djela. Također ne mislim da je ”Kapital” Karla Marxa kriv za Staljinove gulage

U dugim periodima mira cvjetale su mnoge regionalne kršćanske zajednice, naročito one istočnih obreda. Jevreji su u velikim muslimanskim carstvima živjeli, manje ili više, u savezništvima sa halifama i sultanima, i ta su savezništva bila vrlo slična ovom savezništvu sa vlastima u kakvom jevreji danas žive u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ne treba iz vida gubiti ni da su u 15. i 16. stoljeću Pirinejski poluotok na jednoj i zapadni dijelovi Male Azije na drugoj strani zamijenili gospodare. Od muslimana je kršćanska rekonkvista preotela Pirinejski poluotok, dok su na drugoj strani Osmanlije osvojili Carigrad i velike dijelove Balkana. Muslimani i jevreji posve su zbrisani iz Španije i Portugala, no sa kršćanima se to nije desilo pod Osmanlijama. Također, crkva koja se na Balkanu danas naziva Srpskom pravoslavnom crkvom stabilizirala se pod Osmanlijama. Ta je Crkva bila veliki feudalac, neka vrsta države u državi i, dakako, veliki saveznik Osmanlijama.

Je li Kur’an knjiga koja poziva na nasilje?

Dakako da danas ima muslimana koji Kur’an čitaju nasilno, rigidno. Danas je tih muslimanskih grupacija sve više, na moju i našu veliku žalost. Ali ja ustajem u odbranu Kur’ana. Kur’an nije kriv za rigidna tumačenja koja se iz njega deriviraju. Kao što ni Friedrich Nietzsche nije kriv za fašistička čitanja i nacistička recipiranja njegovih djela. Također, ja ne mislim da je ”Kapital” Karla Marxa kriv za Staljinove gulage. Niti mislim da je uranijum kriv što se iz njega prave te strašne bombe. Ne. Sve se može zloupotrijebiti. Pri čovjekovoj slobodi je i zloupotreba. Ako na nekog čovjeka prospete tonu najljepših ruža, vi ga možete ugušiti, usmrtiti.

Muslimanske zemlje trebaju pomoći i pogurati vlastite demokratske procese. Muslimani se trebaju otvoriti prema koncepciji građanina, treba da više ulože u razvoj svoje političke kulture

Trezveniji historičari dobro znaju da je pluralnost velikih gradova s onu stranu Mediterana trajala više od milenija zahvaljujući baš i pluralnom duhu Kur’ana koji se proširio na muslimanska društva. Kur’an proglašava: ”Oni koji su vjerovali, i onima koji su bili jevreji, i kršćani, i sabijci, koji su u Boga i Onaj Svijet vjerovali i dobra djela radili, pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova! Njima nema straha i oni neće očajavati!” (Kur’an, II:62). To je samo jedna proklamacija Kur’ana iz koje vidimo da Kur’an na Boga ne gleda kao na ekskluzivno muslimanskog Boga.

Naravno, u Kur’anu ima oštrih mjesta prema nekim kršćanskim dogmama, na primjer o Trojstvu, kao i prema nekim jevrejskim vjerovanjima, ali je poruka Kur’ana posve rezolutna: Bog je Stvoritelj svih, Bog je Bog i kršćana, i muslimana, i jevreja, i vatropoklonika, i nevjernika. Na prvoj stranici Kur’ana kaže se da je Bog – Rabbu l-‘alamin, Bog svih svjetova, Bog svih naroda, svih univerzuma. Po Kur’anu, muslimanima islam nije privilegija, već moralna obaveza.

Razumijem da se u ovim proklamacijama Kur’ana skriva i muslimanski ili islamski prozelitizam. Kao da Kur’an na neki način hoće da ga se prihvati svojom svetom knjigom. Ali, molim vas lijepo, pa mnoge su religije prozelitske, isto tako i mnoge politike i filozofije, pa i kulture. Kako kaže Kur’an: ”Svaka se stranka raduje s onim što pri njoj je!” (K, XXIII:53). Treba Kur’an čitati kao cjelinu. Takozvani muslimanski teroristi ne čitaju ga kao cjelinu, zato se pozivaju na izdvojena mjesta iz Kur’ana i siju užase po zemlji.

Ne zaboravimo da Kur’an sam sebe čuva u svojoj cjelini. Još su stari Latini, jednako kao i islamski mistici, govorili da Božanske knjige nalikuju svijetu. To su svjetovi u riječima. Ako mi na ovoj zemaljskoj kugli boravimo samo kod vulkana, zaključit ćemo da je ovaj svijet vatra, dim, lava, užas. No pomjerimo li se malo dalje od vulkana, raskrijemo da u ovom svijetu ljepota prevladava. Tako je i s Kur’anom, pa ako hoćete i sa Biblijom.

Nije Isus Krist pozivao na križarske ratove, niti na rekonkvistu kad je u Novom zavjetu (po Mateju, 10:34) kazao: ”Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač!” Islamski mistici govore o maču kojim treba sasjeći svoje kivnje, svoja zla, svoje zavisti u svojim vlastitim grudima. U onim svojim strastima duše takozvani islamski teroristi svojim aktima nasilja najveću štetu nanose samim muslimanima, njihovoj tradicionalnoj duhovnosti.

Je li, po vašem mišljenju, islamu potrebno to što se na Zapadu naziva reformacijom? Imaju li je pravo zahtijevati nemuslimani, odnosno kakav bi trebao biti način da tom pitanju pristupe ljudi izvan muslimanske zajednice?

Svojevrsna reformacija na Bliskom i Srednjem istoku na djelu je već više od dvije stotine godina. Cijelo 18. i 19., a napose 20. stoljeće, potrošeno je u muslimanskim društvima na uvođenje višepartizma, parlamenata, svjetovnih, kulturnih i obrazovnih institucija, modernizaciju najrazličitijih oblika i izraza. Muftijama, vjerskim znalcima, ulemi i hodžama, država je tamo odavno oduzela sve što su imali u velikim muslimanskim halifatima ili carstvima.

Islam je u devedeset posto većinskih muslimanskih država sveden na takozvano vjersko područje. A to vjersko područje jeste tipično evropska sintagma. Evropske buržoaske revolucije koje su jurišale na plemstvo i na svećenstvo došle su na vlast milom ili silom, najčešće ovim drugim, i vjeri odredile ”vjersku sferu” u društvu. I veliki broj muslimanskih zemalja, premda na drukčije načine, postale su sekularne, tako su mnoge danas ustrojene. Nevolja je u tome što ima mnoštvo desničarskih krugova na Zapadu koji priznaju samo onaj sekularizam koji je došao od njih i sa Zapada, pa zahtijevaju neku vrstu općeg kloniranja sveg drugog svijeta prema svojim obrascima.

Veliki broj muslimanskih zemalja, premda na drukčije načine, postale su sekularne, tako su mnoge danas ustrojene. Nevolja je u tome što ima mnoštvo desničarskih krugova na Zapadu koji priznaju samo onaj sekularizam koji je došao od njih

Ipak, ja vas podsjećam na to da su Tunis, Alžir, Maroko, Egipat, Turska, Indonezija, Malezija, Kuvajt i deseci drugih većinski muslimanskih zemalja na svoj način sekularne države. Neko može optuživati Redžepa Tajipa Erdogana da je islamista, ali Republika Turska jeste jedna sekularna zemlja. Nedavno sam bio u Konyi, u hotelu Dedeman, kad tamo, u mojoj sobi, u onom frižideru, ima dva ili tri litra raznih vrsta alkoholnih pića.

Na ulicama gradova Republike Turske, kao i u većini muslimanskih zemalja koje sam maloprije spomenuo, prisutna je začudna raznolikost. Oblači se i nosi kako ko hoće, ima hidžaba i mladih dama u njima, ali ima i drugih mladih dama, bedra im zapregla u trapericama. Bože moj, tako je, obori pogled ako ti se šta ne sviđa. I nasmij se, i mirno hodi Božijim stazama. Dakako, ima zemalja koje nastoje imati islam kao ”totalnu” ili kao ”državnu” ideologiju, Saudijska Arabija je takva, Iran je takav, premda među njima ima velikih razlika. Ali vrijeme će i kod tih dviju zemalja pokazati šta će odnijeti prevagu, ”islam srca” ili ”državni islam”.

No ne odbacujem reformaciju. Kad je ona posrijedi, to što očekujem od svjetovnih i vjerskih intelektualaca u muslimanskim zemljama i društvima jeste intenzivnija kulturna i civilizacijska razmjena sa Zapadom, razmjena onog što se pokazalo kao dobro, plemenito i korisno. Tu prije svega mislim na relaksiranje političkih odnosa u muslimanskim zemljama.

Muslimanske zemlje trebaju pomoći i pogurati vlastite demokratske procese. Muslimani se trebaju otvoriti prema koncepciji građanina, treba da više ulože u razvoj svoje političke kulture. Pa da i oni imadnu izbore u kojima niko neće ginuti. Na primjer, u savremenoj Njemačkoj za vrijeme izbora niko zbog izbora ne pogine ni u Berlinu, ni u Münchenu, ni drugdje. Eto, u ovom pogledu Njemačka može biti jedan ”islamski” ideal u servisiranju slobodnih izbora.

Naravno, u Kur’anu ima oštrih mjesta prema nekim kršćanskim dogmama, na primjer o Trojstvu, kao i prema nekim jevrejskim vjerovanjima, ali je poruka Kur’ana posve rezolutna: Bog je Stvoritelj svih, Bog je Bog i kršćana, i muslimana, i jevreja, i vatropoklonika, i nevjernika. Na prvoj stranici Kur’ana kaže se da je Bog – Rabbu l-‘alamin, Bog svih svjetova, Bog svih naroda, svih univerzuma. Po Kur’anu, muslimanima islam nije privilegija, već moralna obaveza

Mediji u Americi puno se bave činjenicom da liberalni političari izbjegavaju koristiti bilo kakav oblik riječi ”islam” kada govore o terorizmu Islamske države, pa umjesto toga govore ”nasilni ekstremizam” ili ”radikalna džihadistička ideologija”. Slična zbrka prisutna je i oko upotrebe imena Islamska država, pa se forsira pridjev ”takozvana” ili arapski akronim Daeš. Kakvo je vaše mišljenje u oba slučaja?

Ima jedan znatan broj medija na Zapadu koji na jedan generalizirajući način huškaju protiv islama. O ovome je davno, a dobro, pisao Edward Said u knjizi ”Krivotvorenje islama”. Edward Said, porijeklom arapski kršćanin maronit, često je branio islam pred ”mongolskom” najezdom zapadnih medija.

Vidite, islam je po svojoj dogmi monolitan samo kad je posrijedi onih nekoliko njegovih načela ili temelja, Vjera u Boga, u meleke/andjele, u Božije knjige, u Božije poslanike/vjeronavjestitelje, u Sudnji dan, u Božije Određenje i Ravnanje svjetovima. Ovo se, jednako kao i naša muslimanska molitva, ili postovi, ili obavezno davanje imetka siromašnima, življenje moralnoga života, može prakticirati, izvršavati i vjerovati na Grenlandu, u Paragvaju, u Sibiru, u Arabiji, u Bosni i Hercegovini. Ali kulturalno, civilizacijski i jezički, islamski svijet je itekako raznovrstan, imate tu obredno-pravne škole, tu su i bazni pravci islama, ali i sekte i podsekte, i tako dalje. Tačno je i istina da je ime Allah milionima muslimana u ustima, mnogima i u srcu, ali mnoštvo toga drugog, kulturalnog i običajnog u muslimana je različito.

Dobro je izbjegavati povezivanje tih strašnih riječi terorizam, nasilni ekstremizam, radikalizam sa bilo kojom vjerom, pa i sa islamom. Ubica Anders Behring Breivik učinio je strašan zločin i mjestimice ga objašnjavao kršćanstvom. Nije dobro za njega govoriti da je kršćanski terorista. To će povrijediti kršćane, pa i druge vjernike. Niti je dobro za terorističke akcije IRA-e govoriti da su širitelji ”katoličkog terorizma”. Tako i mi muslimani osjećamo strašnu zebnju oko srca kad svakodnevno čujemo iz desničarskih medija sintagme ”islamski terorizam” i ”islamski radikalizam”. Potrebno je danas, barem na ravni terminologije, u medijima raditi na ”deislamiziranju” akata terorizma. Treba početi od malih koraka, pa će se dobre posljedice uskoro vidjeti.

Desno orijentirani analitičari napadaju ljevicu u Europi da je apologetska i pretjerano permisivna jer ne prihvaća tezu da je islamistički terorizam proizvod religije i umjesto toga ga objašnjava socijalno-ekonomskim i političkim razlozima. Kako vi gledate na to?

Ovo pitanje pogađa samu srž problema. Početkom oktobra boravio sam u Berlinu, promovirali su mi roman ”Pjesme divljih ptica” na njemačkom. Tih dana prošetao sam malo lijepim Berlinom, nekoliko sati tumarao sam ulicama. Posvuda izbjeglice, posvuda muslimani prosjaci. Stotine njih, majke s djecom, tužni i molećivi pogledi, jedna opća slika današnjeg stanja muslimana. Stoji majka uza zid velike zgrade, hidžab joj na glavi a dijete u lijevoj ruci, desnu je ispružila i prosi. Nemojte mi zamjeriti što ću ovo kazati pred Božićne blagdane: U tim majkama ja sam vidio multipliciranu Mariju/Merjemu, drži svoga dragog sina Isusa/Isaa i prosi. To je jedna moja druga slika multikulturalnosti iz Berlina preplavljenog izbjeglicama. Kažem navečer mojim domaćinima Nijemcima: A zar vašim vladama nije bilo pametnije da ulože milijarde eura u razvoj mira, institucija, korisne privrede u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka? Sada ćete te milijarde trošiti ovdje, sred Evrope, na gladne izbjeglice, na jad i na bijedu. Moji njemački domaćini šute, vidim, bolje je da im ne prisjedam na muku.

Veliki broj muslimanskih zemalja, premda na drukčije načine, postale su sekularne, tako su mnoge danas ustrojene. Nevolja je u tome što ima mnoštvo desničarskih krugova na Zapadu koji priznaju samo onaj sekularizam koji je došao od njih i sa Zapada, pa zahtijevaju neku vrstu općeg kloniranja sveg drugog svijeta prema svojim obrascima

Dakako, multikulturalnost je nešto dobro, pohvalno, otrežnjujuće. Kroz multikulturalnost vidimo da je dragi Bog i na drugim stranama svijeta dao izvanrednih i sjajnih pjesnika, slikara, filozofa. Kroz multikulturalnost vidimo da mi nismo jedini koji smo ”izabrani narod”. Evropa je nakon 1945. godine, napose ono što se zove Zapadna Evropa, jedno veliko platno, kako geografije tako i povijesti, gdje se projekt multikulturalnosti odvija dobro. Ipak, kako bi rekli islamski derviši, sve dobre stvari pri čovjeku i pri čovječanstvu trebaju se zadajati, njegovati, morate ih ”servisirati” i ohrabrivati. A zle stvari često dolaze ne samo iz nas, već i same od sebe.

U svojim tekstovima bavite se odgovornošću islamskih elita za tragično stanje ljudi u muslimanskim zemljama, ali i za bujanje džihadizma. U čemu se sastoji ta odgovornost?

Kad god govorim o međumuslimanskim sukobima i trvenjima danas, itekako sam svjestan utjecaja Amerike, Rusije, Izraela, evropskih sila, i svjestan sam njihovih prstiju u toj bliskoistočnoj zoni nafte i gasa. No sve to nimalo ne amnestira muslimane što se u onom dijelu od dvadeset ili trideset procenata, gdje oni odlučuju o sebi, ne odluče na afirmiranje projekata mira, međusobnog mira, kao i mira s drugima. A implikacije jesu brojne.

Od ukupne izbjegličke populacije u svijetu danas, muslimani sačinjavaju blizu sedamdeset procenata. Ratna stanja i sukobi u prošlosti pa sve do američke invazije na Irak i Afganistan, te potom nastupanje užasa tzv. Arapskog proljeća, kao da se više i ne zna koliko je tamo zapravo ratova, smrti, bijede, očaja. Sve te nesreće haraju tim svijetom, zle implikacije ne možete ni pobrojati. Teško je iz svega što vidimo na Bliskom istoku nadati se nekoj sreći, ali mir treba zavladati odmah.

Uzmite primjer Bosne i Hercegovine. Sve od kraja 1995. godine u Bosni i Hercegovini je mir. Jeste da je mršav, šugav, šepav, teturav, ali ipak, to je mir. Mir oslobađa pozitivne snage u ljudima, mir ljude navodi na dobro. Što je više mira, više je dobrih ljudi na sceni. A u ratu i u zlu oni zli na zlo se lakše odlučuju!

Često govorite da su sekularizam evropskih država i njihova inkluzivnost omogućili razvoj i opstojnost muslimana na evropskom tlu. Možete li elaborirati zašto je, kako kažete, govor o islamu važno kontekstualizirati?

U mnogim zemljama Evrope, napose Zapadne, na sceni je tokom potonjih pet ili šest desetljeća jedan inkluzivni sekularizam, jedna ”dobroćudna svjetovnost”. Ljudi su u takvom tipu sekularizma, u takvoj vrsti svjetovnosti, postali građani, postali su slobodni, vjere i religije su slobodne, kao i razne vrste nevjere i ateizma. Islamske i muslimanske vjerske, univerzitetske, kulturne i političke elite u tradicionalnim zemljama islama trebale bi to imati u vidu, naročito nakon kraha tzv. Arapskog proljeća.

Ne kažem da se sve iz ove najnovije Evrope, i njezine prosperitetnosti, može prepisati, niti da se to mora učiniti, ali svako ko tako uspješno servisira šezdeset godina mira, prosperitetnog mira i slobode, taj zaslužuje da mu se čestita i da se u njega ugledate u onom njegovom dobru. Ja mislim, pa i vjerujem, da nas Bog nije dao na ovaj svijet da bismo ratovali, da bismo skapavali i stradali. Naprotiv. Kako mi je draga izreka Poslanika Muhammeda (a.s.) koji kaže: ”Bog je lijep i voli ljepotu!” Dakako, u islamu se Bog časti i pridjevom ”Mir”. Bog je onaj Koji je Mir.

Dobro je izbjegavati povezivanje tih strašnih riječi terorizam, nasilni ekstremizam, radikalizam sa bilo kojom vjerom, pa i sa islamom. Ubica Anders Behring Breivik učinio je strašan zločin i mjestimice ga objašnjavao kršćanstvom. Nije dobro za njega govoriti da je kršćanski terorista. To će povrijediti kršćane, pa i druge vjernike. Niti je dobro za terorističke akcije IRA-e govoriti da su širitelji ”katoličkog terorizma”

U jednom intervjuu ispričali ste kako je na nekoj konferenciji u Beču većina muslimanskih govornika s Bliskog i Srednjeg istoka satima navodila ajete Kur’ana i hadise i zaključivala da muslimani imaju najbolja rješenja za sve nepravde. Ali vi ih na to pitate: Ako je to tako, zašto je onda toliko sirotinje, izbjeglica i ratova diljem muslimanskog svijeta? Što poručuje ova vaša rečenica?

Tu sam ja, tom prilikom, oslovio ”islam iz knjiga” i ”islam iz života”. Nije dovoljno citirati Kur’an i deklamirati njegove poruke o miru, suživotu, pravdi, jednakosti i onda sa govornice kazati: ”Pogledajte i zaključite kako je islam sve riješio!” Nažalost, ovakva nakaradna metodologija tumačenja Kur’ana i islama uvukla se na neke islamske i muslimanske univerzitete, tu se islam predaje kao obična propaganda, kao suhoparna ideologija, bez ikakve veze sa stradanjem i skapavanjem muslimana danas u svijetu. Islamski mistici kažu: ”Budi kćerka svoga vremena!” Ili: ”Budi sin svoga vremena!” To znači: Kreiraj dobro i čini ga u skladu sa potrebama svoga vremena.

Trebaju li muslimani u Evropi pristati na neke tipične sekularne ideje i prakse kao što su zabrana nošenja nikaba i burke u službenim institucijama i satiričko ismijavanje svetinja? I jesu li u pravu oni koji maramu smatraju simbolom represije nad ženama?

Ja sam za to da muslimani poštuju svoje svetinje, ali sam jednako protiv toga da muslimani posežu za nasiljem zbog svojih svetinja. Muslimani u Evropskoj uniji treba da zaštitu svojih svetinja, kad vide da su im povrijeđene, stave u sudsku proceduru i da poštuju odluke sudova. To je ispravan put. To znači poštivanje države, procedure, prava i zakona. Tako trebaju postupiti i one muslimanke koje smatraju da su im burka ili nikab dio njihova viđenja odjeće ili oblačenja po islamu.

Ne bojim se ”izama” sa Bliskog i Srednjeg istoka, ne bojim se ni vehabizma ni ši’izma, strahujem samo od incidenata koji mogu odmoći stabiliziranju Bosne i Hercegovine. Naša islamska tradicija je živa, mi imamo svoje ”domaće” tumačenje islama, ono je autentično i punovažno. I ako hoćete, univerzalno. K tome, u nas se u Bosni i Hercegovini odavno razvija jedna autohtona ”evropskost” u tumačenju islama

Što se tiče hidžaba, držim da to nije samo islamski običaj, ili islamski dio nošnje, već je hidžab nešto što nam dolazi iz dubina svete semitske (pra)povijesti. Kad muslimanke nose hidžab, one oponašaju hidžab Djevice Marije/Merjeme. A za Djevicu Mariju/Merjemu Kur’an razglašava da ”ju je Bog odabrao nad ženama svih svjetova” (K, III:42). Dakako, nipošto se ne treba smatrati da su muslimanke koje ne nose hidžab izopćene iz islama. I da su sa svojim lijepim frizurama manje vrijedne. Samo Bog znade šta je u nečijem srcu.

Ja sam protiv formalizma u vjeri, protiv sam toga da po zakrivenom ili raskrivenom ljudskom licu centimetrima mjerimo koliko je velik ili prostran nečiji islam. Kur’an jasno poručuje: ”Odjeća bogobojaznosti, to je najbolja odjeća!” (K, VII:26).

Jeste li zabrinuti da bi u Bosni moglo doći do značajnijeg širenja vehabizma?

Ne bojim se ”izama” sa Bliskog i Srednjeg istoka, ne bojim se ni vehabizma ni ši’izma, strahujem samo od incidenata koji mogu odmoći stabiliziranju Bosne i Hercegovine. Naša islamska tradicija je živa, mi imamo svoje ”domaće” tumačenje islama, ono je autentično i punovažno. I ako hoćete, univerzalno. K tome, u nas se u Bosni i Hercegovini odavno razvija jedna autohtona ”evropskost” u tumačenju islama.

Ali ima nešto što mene brine na jednoj drugoj strani, onoj evropskoj. Zabrinjava me uspon krajnje desnice, a ta desnica je posestrima fašizma i nacizma. Osvrnemo li se tek kratko u prošlost, vidimo da ima jedan broj evropskih filozofa, teologa i istaknutih lidera koji su odavno muslimanima u Bosni i Hercegovini i na Balkanu predviđali ili željeli kraj i nestanak. Omaklo se i samom Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu, vjerujem da mu se to desilo bez zle namjere, pa je čak i on razmišljao o nestanku muslimana iz BiH i sa Balkana.

On u svojoj ”Filozofiji povijesti” kaže da je islam ”samo u jednom kutu Evrope trpljen zbog ljubomore kršćanskih vlasti”. To znači, ako bi nestalo međusobne ljubomore kršćanskih vlasti, islam bi i iz tog ”jednog kuta Evrope” bio zbrisan. Evropska desnica, pogotovo ona krajnja, ima ovo u vidu, ona to latentno ima negdje u svojim akten-tašnama.

(Prenosimo s portala Novosti).

    •  Nikola Visković: ''Oportunizam je bit SDP-a''
    •  Satira nije tramvaj

> Svi tekstovi ovog autora